Eraserhead
Ističe se
- Poruka
- 2.374
Izvodi iz predavanja studentima banjolučkog univerziteta na temu NACIONALIZAM I PATRIOTIZAM. Ovo je bilo poslednje predavanje
dr Zorana Djindjića.
Predavanje je održano 21 februara 2003 u vjećnici Banskih dvora u Banjaluci za vrijeme posjete RS tragično preminulog premijera Srbije.
Ovo nije neko predavanje u nekom naučnom smislu, nije ni neki govor u tradicionalnom smislu nego je naprosto pokušaj da se jedna tema osvetli sa jedne možda neobične strane, da se ona dopuni nekim argumentima koji jesu činjenično obrazloženi, gde se može naći jedno takvo mesto kao što su ovi Banski Dvori u Banja Luci da se pokrene jedan mali proces razmišljanja koji možda za nekog od vas donese i neki pomak u razumevanju nečega što je u vašim životima bitno. Mi u svetu nemamo prijatelje. To je loša vest. Mnogo manje loša vest je da niko u svetu nema dobrih prijatelja i u svetu niko nikog ne voli. Samo postoje protokoli.
Suština je svih organizovanih sistema, bilo da su pojedinačna živa bića bilo da su zajednice, bilo da su države ili društva, da se nalaze u nekom okruženju. To znači da izvan njega postoji nešto, i to što je izvan njega je njegovo okruženje koje na bitan način utiče na sudbinu, na opstanak, na uspešnost ili neuspešnost tog organizma, tog bića ili već o čemu se radi. Veoma je važno za taj organizam ili organizaciju da razume svoje okruženje, ako je moguće da ustanovi neke pravilnosti u ponašanju tog svog ukruženja i da se prilagodi tome. Naravno postoje retki izuzeci kada je organizam u stanju da toliko utiče na svoje okruženje da mu uopšte nije važno šta se u tom okruženju dešava jer ga on definiše. Npr. Amerika danas: jedan organizam koji smatra da uopšte nije bitno šta se događa u svetu koji je prirodno okruženje te zemlje, nego smatra da je ta zamlja toliko moćna da može oblikovati i dizajnirati svoje vlastito okruženje.
U istoriji su se nekoliko puta pojavili takvi primjeri koji su vodili sudaru sa realnošću ali se ispostavilo da nijedan organizam, bilo da je država ili ideologija nije dovoljno moćan da kontrolište svoje okruženje i svako koji je to pokušao na kraju je propao, od Rimskog carstva preko raznih velikih imperija. Još je Čarls Darvin kao jedno veliko saznanje formulisao sledeće: "U surovoj borbi za opstanak uspevaju, ne ni najveći, ne ni najjači, ne ni najpametniji, nego oni koi se najbrže prilagođavaju promenama u svom okruženju". To je formula uspeha. Onaj ko misli da je njegovo okruženje zapravo samo pozornica na kojoj on definiše svoja pravila, izvesno vreme možda može da živi u toj iluziji. Posle izvesnog vremena se sudara sa posledicama te svoje arogancije i na kraju strada. Znači, suština je da svako društvo ili svaka zajednica realistično shvati svoje mesto u jednom mnogo većem sistemu koncentričnih krugova: to je najpre njegov region, zatim potom šira zajednica, kontinent, pa potom celo čovečanstvo. Treba pokušati da otkrije ako je moguće koje su ravnomernosti i zakonomernosti u ponašanju tog okruženja i da pokuša to da iskoristi za svoj interes, da vidi da li se nešto dešava gde on može pronaći svoje mesto- ne da se suprotstavlja tome slepo i da na kraju strada kao Don Kihot koji se bori sa vetrenjačama, ali ne ni da se potpuno podredi tome i da naprosto parazitira na logici tog okruženja, nego da živi svoj individualni život tako da izbegne opasnosti koje ne može da savlada i naravno, da negde dobije i neki udarac jer se ne može sve predvideti, a u krajnjem slučaju uvek se nešto neočekivano desi.
To je neka opšta teorija društva i koliko god izgledala trivijalno, vrlo je poučna jer smo je mi kao narod često zanemarivali i tražili možda ponekad opravdanje u tome da mi nismo u ovome svetu, jer smo nebeski narod i za nas pravila ovoga sveta ne važe. I tako smo na kraju plaćali ovozemaljsku cenu za teoriju kojom smo željeli da pokažemo da mi nismo ovozemaljski. Ali, na kraju je ipak, merodavna ona rampa gde vam naplate cenu. Ako se ona nalazi na zemlji, onda se vi zemaljski putnik. Ako vi letite kao anđeo po nebu, onda nemate putarine koju treba da platite i onda u principu i nema troškova. Čim postoje troškovi to znači vi ste uključeni u jedan materijalni sistem i vi morate da predviđate da li su ti troškovi previsoki za vas da ih preplatite. Naravno, okruženje u kom mi živimo bilo kao nacija, bilo kao zemlja, ima neke svoje pravilnosti, ono nastaje kroz vekove i sasvim sigurno nije neki haos sa kojim se mi svakoga dana susrećemo nego poseduje određene zakonomernosti koje, ako ih pratite, pažljivo studirate, mogu da vam pomognu da se orijentišete i da predvidite šta će se događati. Znači, 89-e godine nije bilo teško predvideti propast komunističke ideologije u svim njenim elementima, i ekonomskom, i političkom, i ideološkom, i nije bilo teško tada shvatiti šta će dominirati poslednjom decenijom 20. veka, 21. veka, kako će se težište svetskih događaja pomeriti sa sukoba velikih ideologija i blokova na globalnu konkurenciju, na ekonomiju i u krajnjem slučaju na informatičke tehnologije. To nije bilo teško predvideti, ali, mnogi ljudi koji su vodili narode nisu to predvideli i zbog toga su mnogi narodi stradali, jer su bili vođeni starim idejama i pretpostavkom da se svet još uvek kreće po starim zakonomernostima. To je kao da imate mapu grada gde su ucrtane sve ulice i skretanja itd., ali je to možda mapa nekog arheološkog grada koji je tu postojao pre hiljadu godina i kad se vozite tim gradom logično skrenete u pogrešne ulice i zalutate i na kraju ne dođete na taj svoj cilj. Tako želim da obrazložim stav da postoje određeni trendovi u nečemu što se zove svet, u nečemu što se zove čovečanstvo i da za svaki narod i za svaku naciju koja želi da uspe u tom okuženju je važno da razume te trendove. Ako nije dovoljno jak da se tome suprotstavi, da promeni i nametne svoje trendove, mora da razmišlja o tome kako da se prilagodi i kako da ih iskoristi za svoje interese- svoje male interese u velikom svetu. U poslednjih sto ili dvesta godina mogu se primetiti trendovi koji su u nauci analizirani i istraživani, koji su bitni i obuhvatni da se mogu čak nazvati megatrendovima, nečim što zaista utiče na sudbina celog čovečanstva i što menja i redizajnira oblik društva na zemaljskoj kugli. Znači ne nešto što je sitno, ne nešto što je prolazno nego nešto što zaista menja faze razvoja ljudskoga roda.
Ljudsko društvo ili određeni deo ljudskog društvo se od nekog stanja kreće ka drugom stanju. To je proces koji nije završen, ali se može prepoznavati kod određenih manifestacija.
Prvi taj veliki prelazak, velika transformacija je od industrijskog ka informatičkog društva.U 19. veku se desio prelazak od agrarnog ka industrijskom, u 20. veku se desio prelazak od industrijskog ka informatičkom društvu. I to izaziva ogromne promene u mentalitetu, načinu ponašanja i razmišljanja ljudi, kojim instrumentima i oruđima se služe da zadovolje svoje potrebe i koje su kvalifikacije neophodne da bi bili uspešni. Ono što je nacije i pojedince učinilo uspešnim u industrijskom društvu nije dovoljno da bi bili uspešni i u informatičkom društvu.
Drugi veliki megatrend je takođe u oblasti ekonomije- prelazak sa proizvodne ekonomije na ekonomiju usluga, koji izaziva velike promene u strukturi društava. Postoji možda desetak karakterističnih tendencija koje menjaju strukturu društva, strukturu institucija i strukturu svesti i naravno, iziskuju drugačiji način ponašanja da bi društvo bilo uspešno. Recimo od nacionalne ekonomije ka svetskoj, od zatvorenih malih tržišta ka konkurenciji u kojoj na skoro svakom mestu na zemaljskoj kugli danas ljudi mogu da proizvedu šta žele. Znači više nema privilegije ni za jedan deo, ni za jedan narod, ni za jednu ekonomiju. Svaka ekonomija danas na svetu može da proizvodi iste stvari. Sada se postavlja pitanje šta možemo mi da proizvedemo bolje, uspešnije, brže, kvalitetnije, jeftinije da bi bili konkurentni u odnosu na to što se proizvodi u Kini, u Rusiji, u Brazili u Evopskoj Uniji ili bilo gde drugo na zemaljkoj kugli. To je nešto sasvim novo i to stvara ogroman pritisak svetske konkurencije i iziskuje pripremu vlastitih kapaciteta i potencijala za oštru međunarodnu konkurenciju. Zamislite sada uporedo kao neki primer da vaši fudbalski klubovi igraju u nekoj igri u kojoj su Manchester United, Sao Paolo, Milan i svi ti svetski klubovi. Ako želite da dobijete neku utakmicu to bi iziskivalo ogromne pripreme, trening i sasvim drugi pristup igri. Znači, lako je biti prvi u seoskoj ligi, ali postavlja se pitanje da li će u 21. veku seoske lige da postoje ili će sve biti jedna liga u kojoj možete biti ili među najboljima ili da budete na začelju. Nema više ili ste najbolji, ili ste najgori, znači samo postoje uspešni i neuspešni.
Više ne postoji istok-zapad, komunisti-kapitalisti, katolici-pravoslavni, ovi ili oni.
Postoje uspešni ili neuspešni. I to je svetska liga 21. veka. Pre svega u ekonomiji, a onda naravno i u idejama, u inovacijama, u kvalitetu institucija i u svemu drugome što prati taj trend. Takođe postoji jedan trend od centralizacije ka decentralizaciji, od toga da su se odluke ranije donosile na hijerarhizovan način, u jednom centru, i da su ih onda drugi nivoi organizacije društva samo sprovodili, ka tome da se delegira, da se decentralizuje i da se odluke donose na onom nivou društva gde su ti organi koji na kraju sprovode te odluke, blizu građanima i gde građani mogu da ih kontrolišu, i da ponašanje tih organa tretiraju kao servis koji služi građanima, a ne kao sprovođenje neke volje vlasti.
dr Zorana Djindjića.
Predavanje je održano 21 februara 2003 u vjećnici Banskih dvora u Banjaluci za vrijeme posjete RS tragično preminulog premijera Srbije.
Ovo nije neko predavanje u nekom naučnom smislu, nije ni neki govor u tradicionalnom smislu nego je naprosto pokušaj da se jedna tema osvetli sa jedne možda neobične strane, da se ona dopuni nekim argumentima koji jesu činjenično obrazloženi, gde se može naći jedno takvo mesto kao što su ovi Banski Dvori u Banja Luci da se pokrene jedan mali proces razmišljanja koji možda za nekog od vas donese i neki pomak u razumevanju nečega što je u vašim životima bitno. Mi u svetu nemamo prijatelje. To je loša vest. Mnogo manje loša vest je da niko u svetu nema dobrih prijatelja i u svetu niko nikog ne voli. Samo postoje protokoli.
Suština je svih organizovanih sistema, bilo da su pojedinačna živa bića bilo da su zajednice, bilo da su države ili društva, da se nalaze u nekom okruženju. To znači da izvan njega postoji nešto, i to što je izvan njega je njegovo okruženje koje na bitan način utiče na sudbinu, na opstanak, na uspešnost ili neuspešnost tog organizma, tog bića ili već o čemu se radi. Veoma je važno za taj organizam ili organizaciju da razume svoje okruženje, ako je moguće da ustanovi neke pravilnosti u ponašanju tog svog ukruženja i da se prilagodi tome. Naravno postoje retki izuzeci kada je organizam u stanju da toliko utiče na svoje okruženje da mu uopšte nije važno šta se u tom okruženju dešava jer ga on definiše. Npr. Amerika danas: jedan organizam koji smatra da uopšte nije bitno šta se događa u svetu koji je prirodno okruženje te zemlje, nego smatra da je ta zamlja toliko moćna da može oblikovati i dizajnirati svoje vlastito okruženje.
U istoriji su se nekoliko puta pojavili takvi primjeri koji su vodili sudaru sa realnošću ali se ispostavilo da nijedan organizam, bilo da je država ili ideologija nije dovoljno moćan da kontrolište svoje okruženje i svako koji je to pokušao na kraju je propao, od Rimskog carstva preko raznih velikih imperija. Još je Čarls Darvin kao jedno veliko saznanje formulisao sledeće: "U surovoj borbi za opstanak uspevaju, ne ni najveći, ne ni najjači, ne ni najpametniji, nego oni koi se najbrže prilagođavaju promenama u svom okruženju". To je formula uspeha. Onaj ko misli da je njegovo okruženje zapravo samo pozornica na kojoj on definiše svoja pravila, izvesno vreme možda može da živi u toj iluziji. Posle izvesnog vremena se sudara sa posledicama te svoje arogancije i na kraju strada. Znači, suština je da svako društvo ili svaka zajednica realistično shvati svoje mesto u jednom mnogo većem sistemu koncentričnih krugova: to je najpre njegov region, zatim potom šira zajednica, kontinent, pa potom celo čovečanstvo. Treba pokušati da otkrije ako je moguće koje su ravnomernosti i zakonomernosti u ponašanju tog okruženja i da pokuša to da iskoristi za svoj interes, da vidi da li se nešto dešava gde on može pronaći svoje mesto- ne da se suprotstavlja tome slepo i da na kraju strada kao Don Kihot koji se bori sa vetrenjačama, ali ne ni da se potpuno podredi tome i da naprosto parazitira na logici tog okruženja, nego da živi svoj individualni život tako da izbegne opasnosti koje ne može da savlada i naravno, da negde dobije i neki udarac jer se ne može sve predvideti, a u krajnjem slučaju uvek se nešto neočekivano desi.
To je neka opšta teorija društva i koliko god izgledala trivijalno, vrlo je poučna jer smo je mi kao narod često zanemarivali i tražili možda ponekad opravdanje u tome da mi nismo u ovome svetu, jer smo nebeski narod i za nas pravila ovoga sveta ne važe. I tako smo na kraju plaćali ovozemaljsku cenu za teoriju kojom smo željeli da pokažemo da mi nismo ovozemaljski. Ali, na kraju je ipak, merodavna ona rampa gde vam naplate cenu. Ako se ona nalazi na zemlji, onda se vi zemaljski putnik. Ako vi letite kao anđeo po nebu, onda nemate putarine koju treba da platite i onda u principu i nema troškova. Čim postoje troškovi to znači vi ste uključeni u jedan materijalni sistem i vi morate da predviđate da li su ti troškovi previsoki za vas da ih preplatite. Naravno, okruženje u kom mi živimo bilo kao nacija, bilo kao zemlja, ima neke svoje pravilnosti, ono nastaje kroz vekove i sasvim sigurno nije neki haos sa kojim se mi svakoga dana susrećemo nego poseduje određene zakonomernosti koje, ako ih pratite, pažljivo studirate, mogu da vam pomognu da se orijentišete i da predvidite šta će se događati. Znači, 89-e godine nije bilo teško predvideti propast komunističke ideologije u svim njenim elementima, i ekonomskom, i političkom, i ideološkom, i nije bilo teško tada shvatiti šta će dominirati poslednjom decenijom 20. veka, 21. veka, kako će se težište svetskih događaja pomeriti sa sukoba velikih ideologija i blokova na globalnu konkurenciju, na ekonomiju i u krajnjem slučaju na informatičke tehnologije. To nije bilo teško predvideti, ali, mnogi ljudi koji su vodili narode nisu to predvideli i zbog toga su mnogi narodi stradali, jer su bili vođeni starim idejama i pretpostavkom da se svet još uvek kreće po starim zakonomernostima. To je kao da imate mapu grada gde su ucrtane sve ulice i skretanja itd., ali je to možda mapa nekog arheološkog grada koji je tu postojao pre hiljadu godina i kad se vozite tim gradom logično skrenete u pogrešne ulice i zalutate i na kraju ne dođete na taj svoj cilj. Tako želim da obrazložim stav da postoje određeni trendovi u nečemu što se zove svet, u nečemu što se zove čovečanstvo i da za svaki narod i za svaku naciju koja želi da uspe u tom okuženju je važno da razume te trendove. Ako nije dovoljno jak da se tome suprotstavi, da promeni i nametne svoje trendove, mora da razmišlja o tome kako da se prilagodi i kako da ih iskoristi za svoje interese- svoje male interese u velikom svetu. U poslednjih sto ili dvesta godina mogu se primetiti trendovi koji su u nauci analizirani i istraživani, koji su bitni i obuhvatni da se mogu čak nazvati megatrendovima, nečim što zaista utiče na sudbina celog čovečanstva i što menja i redizajnira oblik društva na zemaljskoj kugli. Znači ne nešto što je sitno, ne nešto što je prolazno nego nešto što zaista menja faze razvoja ljudskoga roda.
Ljudsko društvo ili određeni deo ljudskog društvo se od nekog stanja kreće ka drugom stanju. To je proces koji nije završen, ali se može prepoznavati kod određenih manifestacija.
Prvi taj veliki prelazak, velika transformacija je od industrijskog ka informatičkog društva.U 19. veku se desio prelazak od agrarnog ka industrijskom, u 20. veku se desio prelazak od industrijskog ka informatičkom društvu. I to izaziva ogromne promene u mentalitetu, načinu ponašanja i razmišljanja ljudi, kojim instrumentima i oruđima se služe da zadovolje svoje potrebe i koje su kvalifikacije neophodne da bi bili uspešni. Ono što je nacije i pojedince učinilo uspešnim u industrijskom društvu nije dovoljno da bi bili uspešni i u informatičkom društvu.
Drugi veliki megatrend je takođe u oblasti ekonomije- prelazak sa proizvodne ekonomije na ekonomiju usluga, koji izaziva velike promene u strukturi društava. Postoji možda desetak karakterističnih tendencija koje menjaju strukturu društva, strukturu institucija i strukturu svesti i naravno, iziskuju drugačiji način ponašanja da bi društvo bilo uspešno. Recimo od nacionalne ekonomije ka svetskoj, od zatvorenih malih tržišta ka konkurenciji u kojoj na skoro svakom mestu na zemaljskoj kugli danas ljudi mogu da proizvedu šta žele. Znači više nema privilegije ni za jedan deo, ni za jedan narod, ni za jednu ekonomiju. Svaka ekonomija danas na svetu može da proizvodi iste stvari. Sada se postavlja pitanje šta možemo mi da proizvedemo bolje, uspešnije, brže, kvalitetnije, jeftinije da bi bili konkurentni u odnosu na to što se proizvodi u Kini, u Rusiji, u Brazili u Evopskoj Uniji ili bilo gde drugo na zemaljkoj kugli. To je nešto sasvim novo i to stvara ogroman pritisak svetske konkurencije i iziskuje pripremu vlastitih kapaciteta i potencijala za oštru međunarodnu konkurenciju. Zamislite sada uporedo kao neki primer da vaši fudbalski klubovi igraju u nekoj igri u kojoj su Manchester United, Sao Paolo, Milan i svi ti svetski klubovi. Ako želite da dobijete neku utakmicu to bi iziskivalo ogromne pripreme, trening i sasvim drugi pristup igri. Znači, lako je biti prvi u seoskoj ligi, ali postavlja se pitanje da li će u 21. veku seoske lige da postoje ili će sve biti jedna liga u kojoj možete biti ili među najboljima ili da budete na začelju. Nema više ili ste najbolji, ili ste najgori, znači samo postoje uspešni i neuspešni.
Više ne postoji istok-zapad, komunisti-kapitalisti, katolici-pravoslavni, ovi ili oni.
Postoje uspešni ili neuspešni. I to je svetska liga 21. veka. Pre svega u ekonomiji, a onda naravno i u idejama, u inovacijama, u kvalitetu institucija i u svemu drugome što prati taj trend. Takođe postoji jedan trend od centralizacije ka decentralizaciji, od toga da su se odluke ranije donosile na hijerarhizovan način, u jednom centru, i da su ih onda drugi nivoi organizacije društva samo sprovodili, ka tome da se delegira, da se decentralizuje i da se odluke donose na onom nivou društva gde su ti organi koji na kraju sprovode te odluke, blizu građanima i gde građani mogu da ih kontrolišu, i da ponašanje tih organa tretiraju kao servis koji služi građanima, a ne kao sprovođenje neke volje vlasti.