Mozak

ljubodra

Početnik
Poruka
6
Vidiš, svi ljudi imaju taj svoj mozak. Kažu neistražen 99%. Ko zna šta krije i šta može. Dobro a što ga imamo takvaog? Mislim, ako nije tajna. A očigledno da tajna jeste. Organ toliko složen i koristan, a mi ne možemo da ga pokrenemo u potpunosti. Pitam se zašto. Ljudi navodno evoluiraju od majmuna. Ključan reć „evoluiraju“. Pa ako stalno napreduju očigledno da nije u pitanju nešto što je ljudsko biće zapostavilo pa je izgubilo kontakt sa tim. Naravno sve vreme mislim na mozak. ...Te je navodno naša nedovoljna angažovanost uzrok ovog paradoksa. Znači, ili da prihvatimo da je mozak upravo ono što može, ništa više ili.... Pa imam jednu teoriju:

Možda su ljudi samo piuni ili likovi neke van-zemaljske (ne mislim na marsovce) igre (kao recimo simulacije ili eksperimenta). Kao savršeni organski roboti (samo opne) koji u sebi sadrže glavni čip-mozak, koji, je li, može sve ali zavisno od svrhe programiran je da može samo ovo ili ono, odnosno da je Pera sa tim sposobnostima i manama ili Mika sa nekim drugim. Sa Perom i Mikom upravlja neko drugi ili pre Pera i Mika vode ove entitete kroz svoj relativno kratki život. Trenutno nije poenta kog, nekog ili nešto. Možda se trenira snaga volje možda se igra na različitim nivoima sa različitim startnim karakteristikama. Mislim, zašto bi smo se samo tako rađali i umirali rađali i umirali. Živeli po 60-80 godina (više ili manje) sve vreme sa tim čudesnim mozgom. Gde je tu logika prirode ili bilo kakva logika. Neki vernik bi sada verovatno ubacio Boga u celu priču i sve bi onda bilo logično. Ali ja nekako nisam taj vernik. Mislim, ona Njegoševa teorija da smo svi mi neki pali anđeli ili šta već i da se sada dokazujemo Bogu ko je u stvari kakav kada je samo od krvi i mesa. Pa ako je Bog Bog i može sve to i sve što poželi, da li mu je potreban ovakav test. Šta je on, praktičar? Dobro malo zvuči šašavo ali i dalje stoji.

Mogući zaključak:
Pa možda smo mi u stvari ti entiteti, ti van-zemaljski entiteti koji evo koriste ta tela i nisu svesni ko su zapravo jer je to smisao simulacije-eksperimenta-igre kojoj su se podvrgli.
 
Postavi stvari obrnuto.
Recimo da čovek ima ogroman mozak sa ogromnim mogućnostima koje je sposoban, sve do jedne, da iskoristi. Ili, recimo da ćemo, u procesu evolucije koju si pomenuo, da poređamo sve te mogućnosti i iskusimo ih (da li je taj majmun mogao nešto što mi, sada, ne možemo?), i da nam na kraju ne ostane ništa da otkrijemo?

1. Jer, sa takvim mozgom, bez sumnje, idemo dotle da razumemo Univerzum i da nam pojam njegove prostornosti bude pitanje ugla posmatranja i volje da o tome diskutujemo :?

2. Ili, u drugom slučaju, imamo OGRANIČEN mozak. Mozak koji je stao na određenom stupnju razvoja i rekao - to vam je sve što ste sposobni da znate.

1. Šta smo mi? Da li smo mi, onda, Univerzum? Da li smo ga mi, nekako, stvorili? Najzad, ako naš mozak ima neograničene mogućnosti kako, kog đavola, možemo sve da ih iskoristimo uz svoju smrtnost? Čak i da možemo, što bi bila najtužnija opcija, tek tada bi naš život izgubio svaki smisao, shodno tome i NADU da ćemo smisao ikada pronaći.

2. Dakle, verovatnija opcija u kontekstu teme. Ljudski rod je razvijao svoje sposobnosti sve ove godine unazad i kako bi bilo da jednog dana stane i kaže - ne može dalje? Kako, na koji način bi to naša psiha doživela i da li smo sposobni da, generalno, podnesemo takvo saznanje? Tu poražavajuću činjenicu, pošto bi bila činjenica tada.

Mislim da je mozak podešen da se razvija neograničeno, čak i kada otkrijemo svrhu tih 99 procenata pojaviće se novih 10, ili da nikada ne saznamo koje su njegove mogućnosti u celosti. Jer on sam ne bi mogao objasniti svesti ograničenost ljudskih mogućnosti, isto kao što nam je teško da shvatimo ograničenost svog života.

Dakle, kada postavimo stvari obrnuto:
Možda nekad postanemo sposobni da to podnesemo, ali danas sigurno nismo.

Da li je ovo jedna opcija?

Naravno, ostaje mogućnost da ostatak mozga jednostavno ima neku svrhu koja uskoro mora biti otkrivena, jer će se izgubiti mogućnost za njeno ostvarivanje.
To jest, nešto vrlo veliko i bitno što nas čeka...
 
Lexa:
1. Jer, sa takvim mozgom, bez sumnje, idemo dotle da razumemo Univerzum i da nam pojam njegove prostornosti bude pitanje ugla posmatranja i volje da o tome diskutujemo :?

Mislim da su to dve krajnosti. Ne mora da znaci da mozak sadrzi sposobnost da nam otkrije sve tajne univerzuma ali definitivno ima jos mnogo sposobnosti koje jos nismo otkrili.
Pa sta i da ih otkrijemo. I dalje cemo umirati i dalje cemo gledati u nebo i pitati se sta mi to ovde radimo.
Gde je tu svrha i logika jer nikako ne mogu da se pomirim da smo eto tu tek tako nastali spontanim nizom milijardu slucajnosti.
Zato mi teorija o "van-zemaljcima" bez obzira koliko luda ima vise smisla nego bilo koja druga. Naravno, kao covek nikad je necu zaista prihvatiti...
a odgovor postoji... a mi, cim nam je data sposobnost da se pitamo moramo da postavljamo i ovo pitanje (bez obzira na posledice).


A "nada", nje ce uvek biti. Ako dodjemo da granica svoga uma, ne znaci da smo dosli do granica Univerzuma. Pitanje je sta smo mi (ljudi)?
Koja je nasa uloga, ako postoji. A Univerzum je Univerzum. Nedostizan.
 

Back
Top