Antropologija: Kastaneda

Dragoljub69:
Na Tao putu čovek nikad neće stići do bogova!
Ostaće blizak svojoj propasti...

Put radoznalog istraživača koji stremi zvezdama i svom poboljšavanju ka sticanju sveznanja,svemoći i dugovečnosti (večnosti) kvalifikuje
ga ,zasad polubožanstvom,a uskoro i bogom! Nije to baš onaj Ničeov Nadčovek,ovaj oboženi čovek je pre kreator i sebe i svetova
nego moćni gospodar.
Obožena civilizacija ljudi će takođe birati svoj put.
Kliknite za proširenje...

Jutrom ti bas dobro ide:) Tao je put, ali da bi covek postao nadcovek mora da sidje s njega, da napravi svoj korak koji nije definisan putem.

To znaci mora da udje u sebe i izadje na drugu stranu.
 
išao sam raznim putevima, skrkendavao se, i (nekim čudom?) ostao živ.
sad mi je zanimljiv Tao put.
Dragoljubu se koliko sam shvatio dopada put radoznalog istraživača.
koji put je bolji?
who knows.
možda svako ima neki svoj put i ritam.

„…Da bi stvari bile jasne, moraš disciplinovano živeti. Samo tada ćeš znati da je bilo koji put samo put, i nema uvrede ni za tebe, ni za druge ako ga napustiš, pod uslovom da ti to tvoje srce nalaže. Ali na tvoju odluku da istraješ na jednom putu ili da ga napustiš, ne sme da utiče ni strah, ni ambicija. Upozoravam te. Razmotri svaki put dobro i razumno. Isprobaj ga koliko god puta misliš da treba. Onda postavi sebi pitanje: ima li taj put srca? Svi su putevi isti: nikuda ne vode. To su putevi koji te vode kroz šumu ili u šumu. Mogu reći da sam u životu prešao duge, duge pute, ali nigde nisam stigao.Pitanje sad ima smisla. Ima li ovaj put srca? Ako ga ima, to je dobar put; ako ga nema, ne valja. Ni jedan, ni drugi put nikuda ne vode, ali jedan ima srca, a drugi nema. Na jednom je putovanje radosno, dokle god se po njemu krećeš, dokle god si sa njim sjedinjen. Drugi put će te naterati da proklinješ svoj život. Jedan ti daje snagu, drugi ti je oduzima…“
 
Mehuri od sapunice

Iz studija i misli destiliše
Star čovek mnogo godina kasnije
Svoje starosno delo, u čije je kovrdžaste vreže
Igrajući se ispreo neku slatku mudrost.

Revnostan student pun žara dojuri,
U knjižnicama i arhivama
Mnogo je istraživao i peče ga ambicija,
Mladosno delo genijalnih dubina.

Dečko sedi i duva u slamku,
Dahom puni obojene klobuke,
Svaki sjaji sjajem i uznosi se kao psalm,
Svu svoju dušu predaje u duvanju.

I sva trojica, starac, dečko i student,
Iz Majine’ pene stvaraju svetova
Čarobne snove, koji po sebi ništa ne vrede,
Ali u kojima smešeći razaznaje se
I razbukti radosnije večita svetlost.

Herman Hese

de-chirico_melancholia-1916.jpg
 
Poslednja izmena:
“Uopšteno, ljudi imaju svoje molitve, svoje amajlije ili razrađene rituale, privatne ili grupne. Drevni čarobnjaci su bili skloni misticizmu; koristili su astrologiju, predskazanja i vračanje, čarobne palice i sve ostalo što bi moglo prevariti kontrolu razuma.”
“Ali, prema novim vidovnjacima, takvi postupci su promašaj i u njima se krije opasnost: oni mogu da iskrive pažnju osobe tako da ona postane zavisna od simbola."

Tores, Susreti sa Nagualom

...

"Ali ti ne smatraš da si vrač, don Huane, zar ne?" upitao sam.
"Ne, ne smatram", rekao je. "Ja sam ratnik koji vidi. Zapravo, svi smo mi los nuevos vidantes - novi vidovnjaci. Stari vidovnjaci su bili vračevi."

Kastaneda, Unutrašnji oganj
 
„Drugi deo tatule upotrebljava se za letenje", reče kad sam završio. „Sama mast nije dovoljna. Moj dobrotvor je rekao da koren daje pravac i mudrost i da je on uzrok letenja. Kad budeš još više naučio i kad ga budeš češće uzimao da letiš, videćeš sve oko sebe veoma jasno. Možeš da letiš kroz vazduh stotinama milja da vidiš šta se događa na kome god mestu zaželiš, ili da zadaš smrtni udarac svojim neprijateljima koji su daleko. Kad se budeš još više zbližio sa tatulom, ona će te naučiti kako da radiš takve stvari. Ona te, na primer, već naučila kako se menja pravac leta. Isto će te tako naučiti drugom koječemu što ne možeš ni da zamisliš."
Kliknite za proširenje...
Jel probavao neko?
 
Svaki naivan a naduvan mladunac koji je poverovao u ovu priču
poleteo je kroz prozor i završio u čitulji.
Odvojena stvarnost Don Huana samo je svet halucinacija, obmana, fatamorgana.
Prošle su godine dok je i Kastaneda to shvatio.

Nema veće veštine od umeća življenja u našem stvarnom svetu, a ne iskočiti kroz prozor,
ni iz sopstvene kože.
I uprkos svemu voleti život i uživati u njemu. :)
 
Poslednja izmena:
Coveku se neprestano nude mogucnosti da postane nesto drugo, orao, duh, i hemija ili biljke kao sredstva za postizanje izmenjenog stanja svesti, uslovno izmenjene licne stvarnosti.
Niko ne govori osasvim ociglednoj mogucnosti, da moze da se odrekne budalastih hemijskih izuma i samo postane covek.
To sto se neko rodio kao tri kile mesa jos uvek nije dovoljno da bi bio covek. Covek se radja nezavrsen.
Covek se postaje čovečnim delima, dobrotom, mislima i radom. Kada pocne da voli, na dobrom je putu.
 
Šesto središte, smješteno na vrhu glave, don J u a n je opisao kao nešto
više od anomalije i s njim nije htio imati nikakve veze. Rekao je da n e m a
kružni vrtlog energije kao ostala središta, nego više nalik klatnu koje se
kreće a m o - t a m o , kao što tuče srce.
- Zastoje energija tog središta tako različita, don Juane? - pitao sam ga.
- To šesto središte energije - rekao je - ne pripada u potpunosti čo¬
vjeku. Mi smo ljudi na neki način pod opsadom. To je središte zauzeo ne¬
vidljivi grabežljivac. A jedini način da ga svladamo jest da ojačamo sva
druga središta.
- Nije li pomalo p a r a n o i č n o reći da smo pod opsadom?
- Za tebe možda jest, ali za mene nije - odgovorio je. - Ja vidim energiju, i vidim da energija središta na vrhu glave ne fluktuira kao energija
ostalih središta. Kreće se a m o - t a m o , odvratno je i neobično. Također vidim
da je kod čarobnjaka koji je uspio svladati um, koji čarobnjaci zovu stranom instalacijom, fluktuiranje tog središta postalo isto kao i kod ostalih.
Kliknite za proširenje...
Po vašem mišljenju ti grabljivci rade to tako?
Dali ima neko sopstveno objašnjenje strane instalacije?
Cicat uzet iz knjige Magični pokreti.
 
Svi su putevi isti.
Ni jedan ne vodi nikamo.
Svi oni vode kroz šikaru, u šikaru i van šikare.
Ima li taj put srce, to je jedino pitanje.
Ukoliko ima, tada je dobar... ukoliko ga nema tada nije ni od kakve koristi.
Oba puta ne vode nikamo, samo jedan ima srce, a drugi ga nema.
Putovanje jednim prava je radost; sve dok ga sijediš bit ćeš jedno s njim.
Zbog drugog ćeš proklinjati svoj život.
Jedan te čini snažnim, drugi ti snagu oduzima.

Karlos Kastaneda
 
wirdz:
mislim da u knjizi:

The Secret of the Plumed Serpent
Further Conversations with Carlos Castaneda
Armando Torres

postoji jedna mala „zvrčkica“.

kaže kastaneda toresu:

"What I’d like you to do is go to the world of the ancient seers and ask them a
series of questions. I’ll prepare a list later and give it to you.
But you must take care,” he went on, “because they are wicked sorcerers, dark
and living in a permanent state of war, and they will try to kill you. To survive, you’ll
have to offer them something that interests them. Making them listen will be your only
chance of escaping in one piece."
"And what can I offer them?” I asked, trying to hide my fear.
"They are only interested in expanding their egos. They are so full of selfimportance
that they have focused all their evil deeds of sorcery on that particular goal,
entering worlds of a nature that makes them seek at any cost the type of energy that is
most suitable for supporting their insatiable egos.
To attract their interest, you must offer them something that inflates their selfimportance
to unimaginable levels. Something like a cult, which would be guaranteed to
nourish it. You must convince them that they will gain more by letting you go than
keeping your energy.
Promise them a reportage in which they and their stories will play central part. If
you succeed, you might come to an agreement with them."
"Why in the form of a cult?” I asked. “Is there no other way?”
"Yes,” Carlos replied. “Letting yourself be caught!
Those sorcerers have developed the morbid aspects of their personalities, such as
the taste for ritual, fixations, devotion and self-pity. Their character has a tendency
towards what might be described as ‘mystical’; it is their desperate attempt to restore
their unity.
The only way to win their favour is to present them with edifices even more
morbid than those they already worship, so that they see the momentary sacrifice of
energy as an investment that will disproportionately enhance their future possibilities.
Ritual and religious behaviour is the only way to produce the amount of energy those
aberrations require in order to achieve their dark goals."

kasnije, tores upoznaje izvesnu grupu, koju je, valjda, jako zavoleo.

...
Kliknite za proširenje...

Razmišljam da je Kastaneda ovim možda raskrinkao drevne vešce i veštice...
 
Modruna:
Нипошто не треба "престати бринути о умирању", бар то је дон Хуан утувио Карлосу у трећој књизи: стално треба имати на уму да нам је смрт ту, са леве стране, на дохват руке. Управо свест о смрти даје нашем животу снагу и мистерију. Што би рекли стари Латини: memento mori.
Kliknite za proširenje...

:bye:
 
Ovaj deo iz knjige "Priče o moći" mi je veoma interesantan:

»Još ne mogu shvatiti, don Juane, šta si htio reći kad si tvrdio da je tonal sve«, rekao sam poslije kraće pauze.
»Tonal je ono od čega se svijet sastoji.«
»Da li je tonal tvorac svijeta?«
Don Juan se počeše po sljepoočnicama.
»Tonal stvara svijet, ali se to samo tako kaže da bi se o njemu moglo na neki način govoriti. On ne može ništa stvoriti, niti promijeniti, pa ipak, on stvara svijet, jer mu je funkcija da prosuđuje i procjenjuje i da se osvjedočava. Kažem da tonal stvara svijet zato što ga potvrđuje i procjenjuje prema svojim pravilima. Na vrlo čudan način tonal je tvorac koji ne tvori nijednu stvar. Drugim riječima, tonal sam kroji pravila pomoću kojih shvaća svijet. Na neki način, dakle, on stvara svijet.«

Pjevušio je neku popularnu melodiju i po taktu lupkao po stolici. Oči su mu sijale; kao da su se caklile. Kikotao se i klimao glavom.
»Ti me ne pratiš«, reče osmjehujući se.
»Pratim te. Nema problema«, rekao sam, mada mi riječi nisu uvjerljivo zvučale.
»Tonal je jedan otok«, objasnio je. »Najbolje ćemo opisati tonal ako kažemo da je to.«
Prevukao je rukom preko stola.
»Možemo reći da je tonal poput površine ovog stola. Otok. Na tom otoku možemo baš sve naći. U suštini, taj otok je svijet.
»Svatko od nas ima svoj osobni tonal, ali za sve nas postoji i kolektivni tonal, dat u bilo kom vremenu, i koji možemo zvati tonal vremena.«
Pokazao je prstom redove stolova u restoranu.
»Pogledaj! Svi stolovi imaju isti oblik. Na svakom od njih su iste stvari. Međutim, oni se razlikuju; za nekim stolovima sjedi više ljudi nego za drugim; na svakom se nalaze drugo jelo, drugačiji tanjuri, za svakim vlada drugačija atmosfera, pa ipak se moramo složiti s tvrdnjom da su stolovi u restoranu vrlo slični. Ista stvar se dešava s tonalom. Možemo reći da je tonal vremena ono što nas čini sličnima na isti način na koji čini sličnima i sve stolove u restoranu. Ipak, svaki stol je poseban slučaj, kao što je to i osobni tonal svakoga od nas.
Ali na umu treba imati važnu činjenicu, a to je da se sve što mi znamo o sebi i svome svijetu nalazi na otoku tonala. Shvaćaš li što želim reći?«
»Ako je tonal sve ono što mi znamo o sebi i svome svijetu, što bi onda bio nagual?«
»Nagual je dio nas s kojim mi nemamo ama baš nikakve veze.«
»Molim?«
»Nagual je dio nas koji se ne može opisati - nema takvih riječi, ni imena, ni osjećaja, niti znanja.«
»E, to je proturječno, don Juane. Ako se ne može osjetiti, opisati ili imenovati, onda on, po mome mišljenju, ne može niti postojati.«

»To je proturječnost samo po tvom mišljenju. Maloprije sam te upozorio da se ne "lomiš" oko toga da to shvatiš.«
»Da li bi rekao da je nagual duh?«
»Ne bih. Duh je jedan elemenat na stolu. Duh je dio tonala. Recimo, neka duh bude ovaj chilly-umak.«
Uzeo je bočicu sa umakom i stavio je ispred mene.
»Da li je nagual duša?«
»Nije. Duša je također na stolu. Recimo da je duša ova pepeljara.«
»Da li su to ljudske misli?«
»Nisu. Misli su, također, na stolu. Misli su poput pribora za jelo.«
Uzeo je vilicu i položio je pored chilly-umaka i pepeljare.
»Da li je to stanje blaženstva? Raj?«
»Ni to. Ma šta to bilo — to je, također, dio tonala. Neka raj bude, recimo, salveta.«
Nastavio sam iznalaziti moguće načine kako bi se moglo predstaviti ono što je imao na umu: čist intelekt, psiha, energija, sila života, besmrtnost, životni princip . . . Za svaku stvar koju sam naveo, on je našao neki odgovarajući predmet na stolu, i to bi gurao pred mene, dok sve predmete na stolu nije skupio na jednu gomilu.
Don Juan kao da je beskrajno uživao. Svaki put kad bih spomenuo drugu mogućnost, on se kikotao i trljao ruke.
»Da li je nagual Svevišnji, Svemoćni... Bog?« pitao sam.
»Ne. Bog je isto tako na stolu. Neka Bog, recimo, bude stolnjak.«
Učini smiješan pokret kao da želi skinuti stolnjak i priključiti ga ostalim stvarima koje je nagomilao ispred mene.
»Da li ti to hoćeš reći da Bog ne postoji?«
»Ne. To ja nisam rekao. Rekao sam samo da nagual nije Bog, jer je Bog jedan od elemenata našeg osobnog tonala i tonala vremena. Tonal je, kao što ti rekoh, sve ono iz čega se, kako mi smatramo, sastoji svijet, uključujući, naravno, i Boga. Veće važnosti Bog nema, osim što je dio tonala našeg vremena.«
»Po mom poimanju, don Juane, Bog je sve. Ne govorimo li mi o istoj stvari?«
»Nikako. Bog je samo sve ono što ti možeš zamisliti i zato je on, istini za volju, samo još jedan elemenat na tom otoku. Boga ne možemo vidjeti kad se nama prohtije, o njemu možemo jedino pričati. S druge strane, nagual ratniku stoji na usluzi. U njegovo postojanje se možemo uvjeriti, ali o njemu ne možemo govoriti.«
»Pošto nagual nije nijedna od stvari koje sam spomenuo«, rekoh, »vjerojatno mi možeš kazati gdje se on nalazi. Gdje je on?«
Pokretom ruke kao da čisti po zraku, don Juan mi prstom pokaza prostor izvan ivice stola. Mahao je rukom kao da nadlakticom čisti neku zamišljenu površinu u tom prostoru.
»Nagual je tamo«, reče on. »Tamo, oko otoka. Nagual je tamo gdje moć lebdi.«
»Od trenutka kad se rodimo, osjećamo da u nama postoje 2 dijela. U času rođenja i kratko vrijeme nakon toga, svi smo mi nagual. Potom, da bismo funkcionirali, osjećamo da nam je potreban drugi dio što odgovara onom koji imamo. Nedostaje tonal, a to nas od samog početka ispunjava osjećajem nepotpunosti. Tonal se zatim počinje razvijati i postaje krajnje bitan za naše funkcioniranje — toliko bitan da pomračuje sjaj naguala — on ga savladava. Od toga trenutka mi postajemo svekoliki tonal i ne činimo ništa drugo osim što sve više razvijamo onaj stari osjećaj nepotpunosti koji nas prati od samoga rođenja i koji nam neprestano govori da nas onaj drugi dio čini cjelovitima.
»Od trenutka kad postanemo svekoliki tonal, mi počinjemo sparivati. Osjećamo naše dvije strane, koje uvijek predstavljamo elementima tonala. Govorimo da su duša i tijelo 2 naša dijela. Ili da su to duh i materija.
Ili dobro i zlo. Bog i Đavo. Medutim, mi uopće ne shvaćamo da samo sparujemo stvari na otoku, što vrlo podsjeća na sparivanje kafe i čaja, ili kruha i tortilja, ili chilly-umaka i senfa. Kažem ti ja — čudne smo mi zvjerke.
Zanosimo se i u svojoj ludosti vjerujemo da savršeno shvaćamo stvari.«
Don Juan ustade i obrati mi se kao da je govornik na nekom skupu. Uperi kažiprst u mene i značajno zaklima glavom.
»Čovjek se ne kreće između dobra i zla«, reče on vatrenim besjedničkim glasom, zgrabivši solenku u jednu a papar u drugu ruku. »Njegovo pravo kretanje je između pozitivnosti i negativnosti.«
Spusti sol i papar, pa zgrabi sol i vilicu.
»Ti grješiš! Kretanja nema«, nastavi on kao da odgovara samome sebi. »Čovek je samo duh!«
Dohvati bočicu s umakom i podiže je uvis. Onda je ponovno spusti.
»Kao što vidiš«, reče tiho, »lako možemo zamijeniti chilly-umak s duhom i reći na kraju "čovjek je samo chilly-umak!". Postupajući tako, nećemo postati luđi nego što jesmo.«
»Plašim se da nisam postavio pravo pitanje«, rekoh.
»Možda bismo se bolje razumjeli da sam te pitao što to čovjek može posebno naći u tom području van otoka?«
»Nema načina da se na to odgovori. Kad bih rekao — Ništa, samo bih nagual učinio dijelom tonala. Jedino što ti mogu reći je to da se tamo, izvan otoka, nalazi nagual.«
»Ali, kad to nazivaš nagualom, zar ga ti već samim time ne postavljaš na otok?«
»Ne. Imenovao sam ga jedino zato što sam htio da ga i ti postaneš svjestan.«
»U redu! Ali postajući ga svjestan, ja već samim tim činim korak koji preobraća nagual u novi element mog tonala.«
»Bojim se da ne razumiješ. Nazvao sam tonal i nagual pravim parom. To je sve što sam učinio.«
Podsjetio me da sam jednom, kad sam mu pokušao objasniti zašto inzistiram na značenju, razmatrao ideju po kojoj djeca nisu sposobna shvatiti razliku između »oca« i »majke« sve dok se potpuno ne razviju da mogu baratati značenjima, i da stoga vjerojatno vjeruju da »otac« nosi hlače a »majka« suknje, ili da vjeruju u druge razlike koje su vezane za oblik frizure, ili za dimenzije tijela, ili, pak, za dijelove odjeće.
»Sigurno i mi tako gledamo na naša 2 dijela«, rekao je. »Mi osjećamo da imamo onu drugu stranu. Ali čim tu drugu stranu pokušamo pritegnuti, tonal zgrabi batinu pa postane sitničav i vrlo ljubomoran, kao neki gazda. Zasljepljuje nas svojom lukavošću i prisiljava da ugušimo svaki nagoveštaj onoga drugog dijela pravog para — naguala.«
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top