Globalne katastrofe

Šakal

Elita
Poruka
17.385
1. Uvod

U burnoj istoriji, Zemlja se mnogo puta sudarila sa nekim asteroidom ili kometom. Manji delići neprestano pogađaju gornje slojeve Zemljine atmosfere, gde se usled trenja pretvaraju u paru (najčešće su veličine graška i teže oko grama); svake noći meteori se mogu videti na vedrom nebu. Hiljade meteorita (mase od po nekoliko kilograma) svake godine ipak prodiru kroz atmosferu i bez štetnih posledica padaju na površinu naše planete. U veoma retkim slučajevima meteoriti mogu možda da probiju krov neke kuće, ali nema pouzdanih dokaza da je ikada bilo ljudskih žrtava. Mnogo ozbiljniji događaj zbio se 1908. godine, kada se jedan kosmički objekat raspao u atmosferi iznad Tunguske, u Sibiru, oslobodivši energiju veću od 10 megatona klasičnog eksploziva TNT–a. Ali čak i ovaj sibirski objekat samo je jedan od manjih članova iz Zemljinog susedstva. Pravi razlog za brigu su veliki objekti, veličine od najmanje 1 kilometra. Mada vrlo retki, sudari sa takvim objektom mogu da se ozbiljno odraze na ekosistem naše planete i izazovu masovna uništenja flore i faune.

U sledećem tekstu ćemo raspraviti o rizicima sudara sa objektom različitih dimenzija. Ti projektili mogu biti ili kometni ili asteroidni i mi ih jednim imenom nazivamo NEO (Near Earth Objects) – objekti koji se kreću u blizini Zemlje.

Svakih nekoliko vekova Zemlju je pogađao NEO dovoljno veliki da izazove smrt hiljada ljudskih bića, odnosno stotine hiljada da je bio pogođen urbani deo. Ako gledamo milenijumsku skalu vremena, moguće je očekivati katastrofu uporedivu sa onima najvećim poznatim u Zemljinoj istoriji (Pike, 1991). Tokom našeg života postoji mala ali ne i nula šansa (recimo, 1 prema 10.000) da Zemlja bude pogođena objektom toliko velikim da u globalnom smislu uništi izvore hrane i izazove kraj civilizacije kakvu danas poznamo (Shoemaker i drugi, 1990).

Kao što je opisano u poglavlju 3, procena broja NEO dovoljno velikih da izazovu globalnu katastrofu je unutar faktora dva, dok je procena manjih objekata još nepouzdanija. Naročito je nesigurna procena važnosti kometa dugačkog perioda, te stoga teških za otkrivanje, koje mogu da izazovu sudare većom brzinom od drugih NEO objektata (Olsson–Steel, 1987), mada su asteroidi (uključujući i mrtve komete) dominantni po fluksu. Isto tako, malo su nam poznate i konsekvence po okolinu u slučaju takvih mogućih udara, a najveća nepoznica su socijalne i ekonomske posledice jedne takve katastrofe.
 
2. Odnos rizika i veličine objekta

Mali objekti, kakvi su obični meteori, utroše svoju energiju u gornjim slojevima atmosfere i nemaju nikakvog direktnog uticaja na tlo ispod njih. Jedino u slučaju kada je projektil veći od 10 m, počinje da bude pretnja za ljude. U zavisnosti od veličine ili kinetičke energije koju poseduju, rizike možemo podeliti u tri kategorije:

1. Generalno uzevši, strano telo i nestaje pre sudara sa površinom sparivši, predavši svoju energiju atmosferi i izazivajući samo lokalne efekte.

2. Telo dospeva do tla dovoljno jako da izazove krater, takođe izazivajući samo lokalne efekte, mada azotni oksidi i prašina mogu da pokriju veliku površinu, a i da izazovu pojavu talasa cunamija ako padne u more.

3. Udar koji bi stvorio veliki krater proizveo bi količinu prašine dovoljnu da izazove kratkotrajnu globalnu promenu klime, praćeno sa razarajućim efektima u regionu samog udara.


10. avgusta 1972. iznad nacionalnog parka Grand Teton, USA, snimljen je objekat od nekih 10 m i nekoliko stotina tona. On na sreću nije pogodio Zemlju, već je samo proleteo kroz njenu atmosferu (101 sekundu), preletevši tako preko 1.475 km brzinom od 15 km/sek.
Detalj sa cele fotografije (45 kb)

Granična veličina za svaku od navedenih kategorija projektila zavisi od njihove gustine, snage i brzine kao i od prirode mete. Prag dovoljan za globalnu katastrofu nije, međutim, precizno određen.
 
Kategorija 1: Telo prečnika 10 – 100 metara

Tela veličine probližno maksimalnoj navedenoj pogađaju Zemlju svake decenije, dok tela od 100 m i veća pogađaju Zemlju, u proseku, nekoliko puta u milenijumu. Kinetička energija jednog 10–metarskog projektila koji putuje atmosferom tipičnom brzinom od oko 20 km/sek adekvatna je količini od oko 100 kilotona TNT, što je jednako snazi nekoliko bombi bačenih na Hirošimu, dok je kinetička energija jednog 100–metarskog tela jednaka eksploziji oko 100 megatona TNT, što je jednako snazi najvećih hidrogenskih bombi.

Što se tiče onih 10–metarskih projektila, posle probijanja kroz atmosferu samo retki gvozdeni ili kameno–gvozdeni poseduju dovoljan deo početne energije da bi načinili krater na zemlji, kao što je npr. to bio slučaj u regionu Sikhote–Alin, u Sibiru 1947. godine. Prilikom ulaska u atmosferu, kameni projektili se raspadaju i potom padaju brzinom slobodnog pada, dok se kinetička energija predaje atmosferi u vidu udarnog talasa. Jedan deo energije tog talasa se javlja u vidu bljeska svetlosti i toplote (poznato kao meteoritska "vatrena lopta"), a drugi deo energije otpada na mehanički talas. Uopšteno, onih 100 kilotona energije oslobađaju se dovoljno visoko u slojevima atmosfere da nema nikakvih oštećenja dole na zemlji, dok se "vartena lopta" može videti na udaljenosti od 600 km, a zvučni udar se može čuti i na tlu.

Sa povećanjem dimenzija, pre svog uništenja asteroidni projektili progresivno dosežu sve niže slojeve atmosfere, dok je energija pretvorena u udarni talas srazmerno sve veća. Tu je negde i granica gde i pritisak udarnog talasa i energija udara mogu izazvati štetu. Primer je događaj u Tunguziji 1908. godine, kada se telo od oko 60 m u prečniku rasprslo u atmosferi na oko 8 km visine. Oslobođena energija je iznosila oko 12 megatona, kako je utvrđeno prema udarnom talasu registrovanom u meteorološkim barografima čak u Engleskoj ili oko 20 megatona, ako se uzme u obzir prečnik razaranja. Stabla sibirske šume su bila potpuno oborena u prečniku od oko 20 km od zamišljene krajnje tačke putanje projektila, dok su neka bila isčupana ili oborena i na udaljenosti većoj od 40 km. Sigurni dokazi sugerišu da je požar izbio u krugu od 15 km od centra, izazvan intenzivnim jurišem energije. Uočeni efekti su jako slični onima koji bi se očekivali od nuklearne eksplozije izvedene na istoj visini, samo što nema pratećih tragova neutrona, gama zraka ili nekog zračenja. Ako bi se danas ponovio događaj iz Tunguzije iznad nekog naseljenog mesta, efekat bi bio jednak ekspoziji jedne 10–20 megatonske bombe: 20 km u prečniku zgrade bi bile sravnjene, a požari bi potpalili sve sagorive materijale u blizini centra razorenog područja.
 
Riziku pojave jednog takvog fenomena kao što je tunguski, možemo dodati i mogućnost izazvanu nesporazumom i interpretacijom da je započela odmazda neke sile nuklearnim oružjem, naročito u nestabilnim regionima. Mada je današnje atomsko oružje dovoljno sofisticirano upravo da bi se izbegle mogućnosti automatskog odgovora, sama verovatnoća takvog nesporazuma povećava potrebu za podizanje opšte javne svesti vezane za pravu prirodu eventualnih neobičnih plamenih lopti na nebu.

30. juna 1908, u 7:40 ujutro, kosmički projektil je eksplodirao na nebu iznad Sibira. Prosto je poravnato 2.000 km2 šume u Tunguskom regionu. Ako bi se takav događaj zbio danas, stradalo bi stotine hiljada ljudi, a šteta bi iznosila puno stotina milijardi dolara.
Veća fotografija 66 kb
 
Kategorija 2: Telo prečnika 10 – 100 metara

Dolazeći meteorit od kamena ili metala može neoštećen da se probije kroz Zemljinu atmosferu i stvori krater na njoj. Granična vrednost za njihovu veličinu zavisi od specifične gustine tela, kao i od brzine i ugla pod kojim ulazi u našu atmosferu. Geološki dokazi o postojećim kraterima kao i brojna teorijska razmatranja govore nam da je u proseku veličina kamenog meteorita od 150 metara dovoljna da napravi krater na površini Zemlje. Oni pogađaju Zemlju na svakih 5.000 godina i – ako padnu na kopno – proizvode kratere veličine oko 3 km. Izbačeni materijal iz takvih kratera pokriva oblast veličine od oko 10 km u prečniku. Zona razaranja se proteže daleko iza te oblasti i u njoj bi kuće bili sravnjene ili srušene, delom usled udarnog atmosferskog talasa, a delom od izbačenih letećih ostataka. Međutim, ukupna površina razaranja nije neophodno veća od štete izazvane sudarom sa nekim manjim objektom, pošto veliki deo energije projektila biva apsorbovan od tla prilikom stvaranja kratera. Prema tome, stvoreni efekti su još uvek prvenstveno lokalni.

Ako idemo prema krajnjoj graničnoj vrednosti veličine za ovu kategoriju objekata, megatonski ekvivalent energije uveliko prevazilazi predviđanja pri nuklearnim ratnim scenarijima, pa je teško sa sigurnošću govoriti o efektima. Interpolacijom rezultata pri manjim vrednostima sugerišu da su "lokalne" zone katastrofe usled udara tela od 1 km u stanju da prekriju čitave države, sa desetinama miliona žrtvava u gusto naseljenim oblastima. Na tom nivou počinju da se javljaju globalni poremećaju, kao što je npr. promena hemijske strukture atmosfere i njeno hlađenje izazvano prašinom – možda slično "godini bez leta" 1815, kada se dogodila snažna erupcija vulkana Gunung Tambora u Indoneziji

Komete su sastavljene uglavnom od vodenog leda i drugih lako isparljivih jedinjenja, pa se mnogo lakše raspadaju na sitnije delove od kamenih ili metalnih asteroida. Komete veličine od 100 m do 1 km verovatno nisu u stanju da prežive prolazak kroz atmosferu, mada mogu da stvore atmosferski udar dovoljno snažan da izazovu lokalna razaranja. Detaljnije bi se moglo razgovarati o tome tek kada se podrobnije upozna fizička priroda samih kometa.
 
Kategorija 3: Telo prečnika 1 km – 5 km

Sa ovom veličinom smo konačno došli do one granične veličine kada bi sudar sa takvim telom imao za nas ozbiljne globalne konsekvence, mada ima još puno da se istražuje pre nego što se shvate fizički i hemijski efekti ulaska jednog takvog tela u Zemljinu atmosferu. U principu, tako nastao krater bi imao dimenzije jedno 10 do 15 puta veći od samog prečnika tela, npr. 10–15 km za asteroid od 1 km. U proseku, jedan takav krater se na kontinentima javlja jednom u svakih 300.000 godina. Glavni rizik u slučaju projektila većih od 1 km je vezan za globalni oblak prašine koji bi bio izbačen u stratosferu. Surovost globalnih posledica raste sa povećavanjem veličine udarnog tela i količinom izbačenog materijala. Određena veličina projektila je u stanju da izazove izostanak žetvi širom sveta i izazove pretnju za opstanak čitave civilizacije. Pri još većim dimenzijama, u ozbiljno razmatranje spada čak i opstanak ljudske vrste.

Šta bi se desilo kada bi telo od nekoliko kilometara u prečniku tresnulo u Zemlju brzinom od par desetina kilometara u sekundi? Prvenstveno bi se čula zaglušujuća eksplozije, pri kojoj bi svakako odmah ispario jedan deo udarnog tela i pogođene mete. To bi suočilo čitav biljni i životinjski svet Zemlje sa jednim vrelim udarnim talasom u trajanju od jedno pola sata. Prašina izbačena iz ogromnog udarnog kratera odmah bi izazvala globalni mrak na Zemlji, koji bi trajao sigurno nekoliko meseci. Temperatura bi pala za 10-tak stepeni Celzijusa. Azotna kiselina stvorena sagorevanjem atmosferskog azota* stvorila bi kisela jezera, blato i možda površinski sloj na okeanima. Mesecima kasnije, sa pročišćavanjem atmosfere, ogromna količina oslobođene vodene pare i ugljen–dioksida u stratosferi izazvali bi snažni efekat "zelene bašte", verovatno podižući globalnu temperaturu za oko 10 stepeni ali u odnosu na onu pre katastrofe. Ovo globalno otopljavanje bi trajalo možda decenijama; zagrevanje tla bi izazvalo povećavanje vlažnosti u troposferi te povećanje efekta "zelene bašte", što bi povećavalo takođe i oslobađanje ugljen–dioksida sa površina zagrejanih okeana. Prvobitni mrak i pad temperature, a zatim dugogodišnje njeno povećavanje, sigurno bi izazvali stres ukupne prirodne sredine i bili bi uzrok ozbiljne redukcije i kopnenog i morskog života.
 
3. Granične vrednosti za globalnu katastrofu

Granična vrednost za veličinu objekta koji bi izazvao jednu ili sve gore navedene efekte zapravo tačno poznata. Geohemijski i paleontološki dokazi pokazuju da je pre 65 miliona godina jedan udarac (ili možda više njih na malom prostoru) NEO od 10 km izazvao istrebljenje oko polovine vrsta živih bića na Zemlji (Sharpton i Ward, 1990). Taj takozvani K–T sudar je oslobodio energiju od oko 100 megatona. Takvo istrebljenje živog sveta se nekoliko puta ponavljalo u nekoliko prošlih stotina miliona godina i veruje se, mada nije još provereno, da su za mnoge od njih odrovorni upravo ovakvi sudari. Iz astronomskih i geoloških podataka znamo da su sudari sa telima od 5 km i većima mogući jednom na svakih 10 do 30 miliona godina.



glina.jpg
Tanki, svetli sloj gline, debljine manje od 2 cm (na samm vrhu ovog preseka) predstavlja ostatke katastrofičnog događaja kojim je završena era Krede, pre oko 65 miliona godina. Ovde je prikazan površinski kop kraj Madrida, u Koloradu, SAD.

Smrt od gladi velikog dela svetske populacije može da bude manje grozna od činjenice da bi usled ovog kataklizmičnog udara bio iznenada potpuno uništen značajan deo životinjskih vrsta. Ali danas znamo jako malo o zavisnosti veličine objekta i stepena takve smrtnosti. U svetlu svih onih znanih promenjivih (mesto udara, godišnje doba itd.) i nesigurnosti u fizičke i ekonomske konsekvence, ostaje otvoreno pitanje koliko su elastični naša poljoprivreda, ekonomija i društveno organizovanje i koliko mogu da se suoče sa jednom ovakvom katastrofom bez presedana u istoriji.
 
Te nesigurnosti mogu biti predstavljene i kao široki dijapazon mogućih posledica u zavisnosti od veličine (ili energije) udarnog tela ili kao određenu skalu globalne katastrofe izazvanu izvesnom veličinom udarnog tela. Uzmimo drugi način i izrazimo neodređenosti u smislu granične vrednosti veličine projektila koji je u stanju da stvori globalnu katastrofu sledećih razmera:

• Biće uništena većina svetskih izvora hrane i/ili,
• Biće izazvana smrt više od četvrtine svetske populacije i/ili,
• Biće izazvani slični efekti na globalnu klimu kao oni teoretski opisani u slučaju "nuklearne zime" i/ili,
• Biće ugrožena stabilnost i budućnost moderne civilizacije.

Katastrofa sa jednom ili svim ovim navedenim osobinama, neprimerenim u ljudskoj istoriji, potencijalno bi imala posledice na sledeće generacije.

Da bi shvatili šta navedena skala katastrofa defiiniše, važno je prvo odrediti šta ona nije. Govorimo o stepenu katastrofa koje daleko prevazilaze velike svetske ratove, a rezultat su udarne eksplozije značajno veće od eksplozije 100 najvećih hidrogenskih bombi ikada napravljenih i detoniranih odjednom. Sa druge strane, govorimo o eksploziji daleko manjoj (manje od 1 procenta energije) od K–T sudara od pre 65 miliona godina. Govorimo o katastrofi koja je pretnja modernoj civilizaciji, a ne o apokalipsi koja bi predstavljala opasnost za opstanak čoveka kao vrste.

Kolika je veličina udarnog tela koje bi moglo da dovede do globalne katastrofe takve snage? U junu 1991. godine, na konferenciji povodom Near-Earth Asteroid objekata u San Juan Capistranu, u Kaliforniji, granična veličina o kojoj se najčešće raspravljalo je bila oko 2 km. Tu granicu prihvaćenu na seminaru usvojio je Brian Toon iz NASA AMES Research Centra septembra 1991. Od brojnih efekata takvog udara na okolinu, Toon je zaključio da bi najgori bio onaj izazvan finom submikrometarskom prašinom izbačenom u atmosferu. Ona traje veoma dugo i modeli globalne temperature koje su izradili Covey i saradnici (1990) pokazuju da bi prašina izazvala značajan pad temperature, što bi se ozbiljno odrazio na poljoprivredu širom sveta. Količina submikrometarske prašine potrebne za klimatske promene ekvivalentne onima izazvanim "nuklearnom zimom" procenjena je na oko 10.000 teragrama (Tg) (1 Tg = 1012 g). Pri brzini od 30 km/sek, granična veličina takvog nebeskog tela bila bi između 1 i 1,5 km u prečniku.

Granična vrednost veličine objekta koji bi izazvao globalne žrtve i opasnost za civilizaciju skoro sigurno leži između 0,5 i 5 km u prečniku, možda blizu 2 km. Udari objekata te veličine statistički se dešavaju nekoliko puta u milion godina.
 
4. Analiza rizika

A

ko su ova predviđanja o udaru tačna, onda su šanse za asteroidnu katastrofu u bliskoj budućnosti – mada male – veće od mnogih pretnji po naše živote od mnogih koje naše društvo danas uzima vrlo ozbiljno. U cilju diskusije, uzeli smo procenu da se takvi globalno katastrofalni sudaru dešavaju jednom na svakih 500.000 godina. Treba stalno imati na umu da učestalost možda može da bude i veća od toga, mada verovatno ne uvećana više od faktora dva. Učestalost može biti i umanjena za faktor deset.

Pošto je šansa da se sudar dogodi u skoroj budućnosti veoma mala, priroda takvog rizika je jedinstvena u našem iskustvu. Skoro svi rizici sa kojima se suočavamo u životu zapravo se dešavaju nekome koga poznamo ili slušamo o njima u medijima, budući da u čitavoj poznatoj ljudskoj istoriji nikada nije zabeležen neki veliki udar kosmičkog tela. (Ako se desio neki takav događaj u osvit čovečanstva, pre oko 10.000 godina, o tome nema zapisa, kao ni čvrsto utemeljenih dokaza na fosilnim ostacima). Suprotno mnogim poznatim katastrofama, predviđeni sudar bi izazvao stradanja na globalnom nivou. Prirodne katastrofe, uključujući tornada i ciklone, zemljotrese, cunamije, vulkane i poplave obično ubijaju hiljade ljudi, a samo ponekad nekoliko miliona. Ali ovaj uništavajući udar prevazišao bi sve navedene i izazvao bi smrt milijardu ili više ljudi, u procentu koji je u XIV veku zabeležen u Evropi kada je harala pandemija kuge* .
 
Učestalost sudara različitih dimenzija

Čitavu priču smo počeli ispitivanjem učestalosti događaja različitih jačina. Mali udari su češći od velikih, kako je prikazano na slici 1. Na njoj je prikazan prosečni interval između udara, izveden na osnovu lunarnih kratera i ostalih astronomskih dokaza, a u funkciji oslobođene energije. Za ovu diskusiju razmotrimo dva slučaja: Granične globalne katastrofe opisane gore i sudar Tunguzija klase, sa telom od oko 100 m u prečniku. U svim analizama ispod, vrednosti su date približno i služe jedino kao ilustracija opšte jačine.

Za globalno katastrofičan udar:

• Prosečan interval između udara: 500.000 godina

Za udar klase Tunguzija:

• Prosečan interval između udara za čitavu Zemlju: 300 godina
• Prosečan interval između udara za naseljeni deo: 3.000 godina
• Prosečan interval između udara za urbana naselja: 100.000 godina
• Prosečan interval između udara samo u urbani deo Evrope: 1.000.000 godina


slika1.gif
Slika 1: Slika 1. Očekivana učestalost udara u Zemlju, sa sadašnjom gustinom kometa i asteroida i upoređeno sa Mesečevim kraterima. Prikazan je ekvivlent energije u megatonama TNT. (Po predviđanjima Shomakera iz 1983.)​
Iz ove proste kalkulacije se da videti da se velikim zemljama kao što je Amerika, udar klase Tunguzija u naseljene teritorije javlja ređe nego globalna katastrofa, mada je činjenica da dominira rizik od velikog sudara. To isto se vidi i na slici 2, koja pokazuje očekivane sudbine po svakom događaju, u funkciji prečnika (i energije) udarnog tela. Objekti su uzeti između 0,5 i 5 km.

* U periodu 1347–1400 Evropu je iz Kine i Istoka pogodila takva epidemija kuge ili "Crne smrti", kako su je nazvali, da je oko trećine čitave populacije – oko 25 miliona – nastradalo. U Engleskoj je 1400. godine bilo upola manje stanovnika nego 100 godina ranije. Sve do XVI veka broj ljudi se nije povratio na pređašnji nivo.
 
5. Godišnji rizik od smrti usled udara



edan od načina da se prikaže rizik jeste da se za svaku individuu prikaže godišnja šansa od smrti usled udara SNO. Godišnja verovatnoća sa smrtnim ishodom je proizvod a) verovatnoće da se udar dogodi i b) verovatnoće da se takav događaj odrazi na smrt bilo koje jedinke.

Za globalno katastrofičan udar:

• Prosečan interval između udara za čitavu Zemlju: 500.000 godina
• Godišnja verovatnoća sudara: 0,000002 (1/500.000)
• Verovatna smrtnost usled udara: četvrtina svetske populacije
• Verovatnoća smrti pojedinca: ¼
• Godišnja verovatnoća za smrt pojedinca:1/2.000.000

rizici.gif
Slika 2. Kako se vidi na šemi, po riziku očekivane smrtnosti u funkciji prečnika (i energije) dominira veliki udar.



Za udar klase Tunguzija:

• Prosečan interval između udara za čitavu Zemlju: 300 godina
• Verovatna površina razaranja i totalne smrti od udara: 5.000 km2 (1/10.000 Zemljine površine)
• Godišnja verovatnoća za smrt pojedinca: 1/30.000.000

Odavde vidimo da je godišnji rizik velikog udara oko 15 puta veći od udara tela klase Tunguzija.

Odgovarajuća godišnja smrtnost kao mera rizika

Jedan alternativni ali odgovarajući način da se izrazi rizik jeste prikazati ga u odnosu na prosečnu šansu za godišnju smrt od udara nebeskog tela.

Za globalno katastrofičan udar:

• Ukupna godišnja verovatnoća za smrt:1/2.000.000
• Ekvivalent za godišnju smrt u Americi: 125
• Ekvivalent za godišnju smrt (svetska populacija): 2.500

Za udar klase Tunguzija:

• Ukupna godišnja verovatnoća za smrt: 1/30.000.000
• Ekvivalent za godišnju smrt u Americi: 15
• Ekvivalent za godišnju smrt (svetska populacija): 150

Ove brojke mogu da se uporede sa stopom smrtnosti izazvanu drugim prirodnim i ljudskim uzrocima. Na primer, u SAD od trovanja hranom ("botulizam") umre godišnje nekoliko ljudi, od tornada oko 100, a u auto–nesrećama oko 50.000 godišnje.
 
Zaključak

Najveći rizik od kosmičke katastrofe predstavlja udar asteroida prečnika par kilometara, koji može da izazove ekološku katastrofu sa milijardskim žrtvama. Nismo u potpunosti sigurni u graničnu veličinu jednog takvog objekta ali je ona verovatno tu negde oko 2 km i skoro sigurno ne ispod 1 km. Kao prvi korak u smanjivanju ovog rizika jeste identifikovanje potencijalnih asteroida većih od 1 km u prečniku. Treba mnogo više i pažljivije istražiti sva potencijalno "nova" kometna tela koja bi mogla imati za nas kritičnu potencijalnu energiju. Komete predstavljaju oko 5–10 procenata udarnih tela takve kritične veličine. Međutim, zbog svoje velike brzine, njihovi krateri veći od 20 km u prečniku bi bili za 25% zastupljeniji.

Na kraju, zbog svoje veće frekventnosti i zbog toga značajno većim posledicama pri udaru, treba u osmatranje uvesti i objekate velike između 100 m i 1 km. Postoji velika razlika u reagovanju ljudi na različite stepene rizika. Mi smo se koncentrisali na globalni tip katarstrofe zbog njene kvalitativne užasne prirode. Ali neki drugi ljudi smatraju da pretnja udara tela tipa Tunguzija zaslužuje mnogo više razloga za brigu, mada je to za ljudske živote mnogo manji rizik. U cilju zaštite protiv jednog takvog događaja (ili slabljenju njegovih efekata), male objekte od oko 100 m potrebno je locirati i pre njihovog uništenja ili bar na vreme evakuisati lokalno stanovništvo.

Srećom, široka mreža za posmatranje, dizajnirana za otkrivanje i praćenje većih asteroida i kometa već je otkrila desetine hiljada objekata veličine od 100 m do 1 km koji se opasno mogu približiti Zemlji i zapretiti svima od nas.
 
.

Bliski susret sa asteroidom



319380_+Mdf73806.jpg


Iako se nova nebeska tela otkrivaju svakodnevno, retko kada se dešava da vest o tome osvane na naslovnim stranicama skoro svih dnevnih novina: asteroid 2002NT7, stena prečnika dva kilometra otkrivena početkom jula iz opservatorije u Novom Meksiku, definitivno se nalazi u komšiluku naše planete, sa dobrim šansama da nam "svrati u goste" 1. februara 2019. godine. Proračuni su preliminarni i zasad nedovoljno precizni – još je teško reći hoće li do sudara doći ili ne, ali nema sumnje da će susret biti blizak a mimoilaženje tesno. Na takozvanoj Torino skali, koja brojem od 0 (bezopasan) do 10 (totalna destrukcija) izražava potencijalnu opasnost asteroida po Zemlju, NT7 je preliminarno ocenjen jedinicom što znači da je "neophodno praćenje i pažljivo osmatranje", ali da opasnost još uvek nije neposredna. Neka vas ne zavara ovako mali rizik: NT7 je prvo nebesko telo koje je dobilo "prelaznu ocenu". Izgleda kao da nemamo sreće: objekat ovakve veličine udari u Zemlju jednom u milion godina a izgleda da je jedno okruglo "milionče" isteklo baš za našeg vakta.
 
ŠTA DA SE RADI: Kako kaže Beni Pejzer, stručnjak za meteorite sa univerziteta "Džon Mur" u Engleskoj, "u scenariju najgoreg mogućeg slučaja, sudar Zemlje sa NT7 verovatno ne bi doveo do istrebljenja ljudskog roda, ali bi čovečanstvo bilo vraćeno u uslove kamenog doba sa radikalno degradiranim ekonomskim i socijalnim uslovima", Pejzer je prilično siguran da će uporedna merenja koja se upravo obavljaju u preko 200 svetskih opservatorija u narednom periodu anulirati mogućnost sudara sa NT7, ali je još sigurniji da će se kad-tad neko nebesko telo zaista naći na kolizionom kursu: "To vam je sigurno kao ‘amin’ u crkvi!" S njim se slaže i Mark Bejli, direktor opservatorije Armah u Severnoj Irskoj: "Za nekoliko nedelja ili meseci pokazaće se da ono što nam sada izgleda kao sudar predstavlja mali ali dovoljan promašaj." Naime, asteroid NT7 dovoljno je velik da se njegovo kretanje može predvideti sa vrlo visokom tačnošću mnogo godina unapred, što znači da će, bude li sudara, naučnici vrlo brzo izaći s preciznim mestom i vremenom udesa. "To nam može dati dovoljno vremena da upoznamo asteroid, utvrdimo od čega se sastoji, da proverimo da li je u pitanju čelična gromada ili labavi konglomerat stenja i leda, da postavimo na njega radio-far kako bismo precizno merili njegovu putanju i, na kraju, da preduzmemo konkretnu akciju i skrenemo asteroid sa putanje", kaže Bejli. Treba imati u vidu i da Međunarodna astronomska unija, jedina ovlašćena da daje zvanične prognoze i kalkulacije rizika, još nije objavila svoj stav.

Naravno, ljudi su prepuni ideja o tome kako sprečiti katastrofu ispostavi li se da je NT7 baš na našem kursu. Da bi se sudar izbegao, dovoljno je promeniti kurs ili brzinu asterioda za vrlo malu veličinu. Ove male razlike multipliciraju se tokom svake orbite oko sunca, a NT7 ih ponavlja na svake dve godine. Akumulacija malih odstupanja na vremenskoj skali od 17 godina verovatno bi "siguran pogodak" pretvorila u "pogodak zamalo". A da bi se malo promenio kurs asteroida, na raspolaganju nam je nuklearna tehnika, raketni motori dosad neviđene snage, solarna jedra koja bi zakačena za asteroid pod dejstvom sunčevog vetra odvukla stenu daleko od Zemlje i ko-zna-šta-još. Tako Boris Kartogin, direktor ruskog Energomaša, predlaže korišćenje laserskih topova postavljenih u Zemljinoj orbiti. Mali je problem što laseri takve snage danas ne postoje, ali bi ih, kako Kartogin smatra, bilo moguće napraviti baš u njegovoj firmi i lansirati do 2019. godine. Po drugim procenama, čovečanstvu će biti potrebno bar trideset godina da razvije efikasne tehnike promene kursa asteroida velikih poput NT7, što je vremenski period koji nemamo na raspolaganju bude li se sa NT7 ostvario "najgori mogući scenario".
 
I pored toga što je Sunčev sistem prepun asteroida i kometa (do danas je mapirano preko 40.000 ovakvih nebeskih tela), verovatnoća da dođe do kolizije je veoma mala. Razlog za to je veoma jednostavan: kosmička rastojanja su ogromna, a prostor između nebeskih tela dovoljno velik da se svako oseća "komotno". Uz to, nebeska tela putuju po eliptičnim putanjama koje se retko kad seku, sustižu ili prestižu. Ako Sunce predstavite košarkaškom loptom, Zemlja bi bila predstavljena kamenčićem veličine dva milimetra na rastojanju od oko trideset metara. Najudaljenija planeta, Pluton, nalazila bi se na rastojanju od skoro kilometar i ne bi bila veća od trunčice prašine. Najveći asteroid, Ceres, sa svojih 300 kilometara, četrdeset puta je manji od Zemlje. Sunčev sistem je, dakle, prazan ali je broj "kamenčića" u njemu ipak dovoljno velik da se fatalni sudari moraju desiti, pre ili kasnije.

Lepota nebeske mehanike krije se u njenoj jednostavnosti. Od svih prirodnih sila na kretanje nebeskih tela utiče samo jedna, gravitaciona sila, koju je Isak Njutn, inspirisan padom jabuke sa drveta (tako bar legenda kaže), precizno definisao svojim zakonom gravitacije. Ovaj zakon je vrlo jednostavan, ne treba vam fakultet da biste ga shvatili niti jak kompjuter da biste se njime "poigrali". Zamislite skup nebeskih tela u kome se svaka dva privlače precizno definisanom silom, izaberite početne položaje i brzine, unesite sve to u kućni kompjuter i pustite da tehnika odradi svoje (to se zove "simulacija") – ako je vaš program dovoljno precizanmoći ćete s velikom preciznošću da pogodite položaje i brzine svih tela, kako u prošlosti tako i u budućnosti.
 
ISTORIJA KATAKLIZMI: Upravo to je uradio australijski inženjer Majkl Pejn, koji je u svoj kompjuter uneo čitav Sunčev sistem, služeći se egzaktnim astronomskim podacima. Rezultati su bili upozoravajući: u poslednjih 10.000 godina naša planeta bila je bar 350 puta pogođena razornim projektilima iz svemira koji su izazivali ljudske žrtve i klimatske promene. Ni budućnost nije mnogo svetlija: Pejnova simulacija predviđa da će se u narednih deset milenijuma desiti 110 fatalnih incidenata u kojima će neposredno stradati 13 miliona ljudi, 300 eksplozija ravnih onoj tunguskoj, 12 okeanskih udara sa cunamijima od kojih će svaki odneti po pola miliona žrtava i četiri kopnena udara s jednako tragičnim učinkom.

Mogu li se na Zemlji naći dokazi kataklizmi koje predviđaju proračuni poput Pejnovog? Verovatno – da, iako nauka o tome nema jedinstven stav. Najbliža realnosti (iako još osporavana) jeste pretpostavka da je pad meteorita veličine Menhetna na sever poluostrva Jukatan izazvao istrebljenje dinosaurusa pre oko 65 miliona godina. Snaga udara iznosila je oko deset miliona megatona TNT-a. Kolizija je u atmosferu izbacila ogromne količine dima i prašine a Zemlju je prekrila tama narednih šest meseci. U nedostatku svetla, u atmosferi punoj sumpora, biljke su prestale da vrše fotosintezu tako da je došlo do brzog izumiranja životinjskih vrsta duž prirodnog lanca ishrane. Tokom nekoliko narednih stoleća zavladalo je ledeno doba. Nalazi fosila potvrđuju da je nekih 75 odsto živih bića nestalo u kratkom geološkom periodu od svega par hiljada godina. Ovako raščišćena pozornica bila je spremna za eksploziju nove životinjske vrste, sisara, čija će jedna podvrsta razviti superiornu inteligenciju bez koje danas ne bismo imali Džerija Springera, "Grand šou" i koncerte na Marakani.

Svi ostali dosad zabeleženi "kosmički incidenti" predstavljaju samo manje ogrebotine na licu naše planete. Jedan od najupečatljivijih tragova nalazi se u Arizoni: krater Berindžer širok jedan kilometar koji je napravio gvozdeni meteorit pre 50.000 godina. Takođe, postoji velika verovatnoća da je oko 10.000 stanovnika jednog kineskog sela poginulo 1490. godine upravo od udara iz kosmosa. U novije istorijsko vreme bilo je više bliskih susreta s opasnim stenjem iz svemira. Najimpresivniji je udarac tzv. "tunguskog meteorita", koji je 1908. godine pao na nenaseljeni deo Sibira uništivši oko 2000 kvadratnih kilometara šume i skoro svu zatečenu divljač. Meteorit je eksplodirao u vazduhu, tako da njegov krater nije ni nađen. Nešto kasnije, 1937. godine, asteroid Hermes prečnika jedan kilometar protutnjao je pored Zemlje na rastojanju od "smešnih" milion kilometara.
 
16. mart 2880.
Još jedan asteroid predstavlja realnu pretnju po naš kosmički dom: asteroid 1950DA, prečnika jedan kilometar, ocenjen je dvojkom na Torino skali, što znači da su mu šanse za sudar sa Zemljom negde oko 1:300. Bude li do sudara došlo, ovaj asteroid proizvešće eksploziju snage 45.000 megatona TNT-a. Na mestu udara ostaviće krater prečnika 20 kilometara, dok će zona totalne destrukcije biti šira od 300 kilometara. Bude li asteroid pao negde u okean, proizvešće cunami-talas visok 25 metara koji će poplaviti priobalje svih svetskih kontinenata stotinama kilometara u dubinu. Ipak, o tome neka brinu neke druge generacije: bliski susret odigraće se, prema sadašnjim proračunima, 16. marta 2880, neki dan pre ili kasnije...
 
Nemezis


Istrebljenje dinosaurusa pre 65 miliona godina nije jedini događaj koji se direktno povezuje sa udarom meteorita. Prema nekim istraživanjima paleontologa, globalne kataklizme povezane sa masovnim izumiranjem živih bića dešavaju se svakih 25 miliona godina i sva je prilika da su bar neki od ciklusa uspona i padova živog sveta na Zemlji povezani s katastrofalnim udarcima iz nebeskog komšiluka. Zasad nema pravog objašnjenja odakle potiče ovakva hronološka pravilnost. Svakako, najsmelija hipoteza predviđa postojanje Nemezisa, tamne, dosad neotkrivene planete na dalekoj periferiji Sunčevog sistema koja povremeno zaluta unutar tzv. Ortovog oblaka, staništa stotina hiljada kometa. Perturbacije koje izaziva Nemezis svojim kretanjem kroz Ortov oblak mogu biti dovoljne jake da neka od kometa "iskoči iz svog ležišta" i zaputi se ka unutrašnjosti Sunčevog sistema, pravo ka Zemlji.
 
Svemir i čovečanstvo
Šteta koju pad meteorita na Zemlju može da izazove radikalno zavisi od njegove veličine

<1 cm
Nema štete. Ovo su, zapravo, "zvezde padalice". Većina sagori na oko 70 km visine. Poželite nešto!

1 m
Manja šteta. Sa Zemlje se jasno vidi vatrena lopta koja se lagano gasi kako meteorit usporava i gubi visinu. Na mestu udara ostaje manji krater. Udarac ima dovoljnu snagu da ubije čoveka, probije krov kuće ili demolira automobil.

100 m
Znatna šteta. Sa Zemlje se vidi vatrena lopta mnogo sjajnija od Sunca. Veliki požari na mestu udara, lokalna ekonomska katastrofa, moguće istrebljenje osetljivijih životinjskih vrsta, manje promene u globalnoj klimi.

1 kmVelika pretnja čitavoj civilizaciji. Spontani požari i masovna stradanja u čitavoj zoni udara. Krater je dovoljno velik da pokrije čitav jedan grad. Cunamiji duž svih obala okeana. Nagle klimatske promene. Izostanak kompletne poljoprivredne proizvodnje na obe hemisfere u narednih godinu dana. Socijalna eksplozija. Moguća anarhija u svetskim razmerama.

10 kmKatastrofa epskih proporcija. Neposredni efekti udara osećaju se decenijama. Istrebljenje najvećeg dela živih bića. Ogromne klimatske promene. Globalno zamračenje planete. Perspektiva čovečanstva krajnje neizvesna.

100 kmBrzi kraj čovečanstva i svih viših životnih formi.
 
Svemir pretiSvaki put kada astronomi otkriju novi asteroid ili kometu cija putanja prolazi blizu nase planeta dolazi do male panike na Zemlji. Mozemo samo zamisliti sta bi se desilo kada bi doslo do sudara nekog velikog asteroida sa Zemljom: zivot na Zemlji bio bi izbrisan, promenila bi se klima, "nestalo" bi Sunce, tj. Zemlja bi postala samo jedna bezzivotna, ledena pustos.

sudar.jpg
Danas se smatra da su dinosaurusi najverovatnije izumrli zbog meteorita, koji je pao na Zemlju, negde u Meksicki zaliv. Ali sta raditi ako saznamo da i nama preti slicna sudbina? Da li smo pripremljeni za takve "avanture" sa dzinovskim meteoritima ili asteroidima? Da li uopste postoji Svemirska straza o kojoj se u poslednjih desetak godina prica?


Pre svega, moze li se Zemlja uopste sresti sa nekim velikim asteroidom ili kometom koji bi izazvao nestanak svega zivog na Zemlji?

To je moguce, jer se Zemljina putanja oko Sunca, sece sa jednim brojem kometa, ali takav sudar je moguc samo u 281 milionitom slucaju, kako kazu neki proracuni, tako da, valjda, nemamo razloga za paniku, bar u sledecih 100 miliona godina.
 
svemirska straza

orbite.gif
Orbite poznatijih asteroida iz porodica Amor, Apolon i Atens. Zuti krug je orbita Zemlje, a crveni orbita Marsa.

Da bi se razaranja iz svemira sprecila, osnovan je poseban institut pod nazivom "Safety Research Institute" u Albukerkiju. Endi Smit iz SRI kaze da "mi danas imamo takvu tehnologiju da mozemo predvideti i spreciti gotovo svaki udar nekog "stranog" tela iz svemira". Sem ovog instituta postoji i jos jedan koji se zove "International Planetary Protection Alliance". "U ovom Institutu rade ljudi koji se bave fizikom, hemijom, astronomijom, cistom matematikom, paleontologijom, arheologijom i svi rade timski", kaze Smith, koji je ujedno i osnivac ovog Instituta.

Danas, u 21. veku, covek sanja o tome da kolonizuje planete Suncevog sistema, kao sto je npr. Mars. Ljudi to rade sa namerom da ocuvaju ljudsku vrstu ako dodje do neke neizbezne katastrofe na Zemlji, kao, sto je na primer, udar nekog tela na Zemlju, koji bi je opustosio. Problem je u tome sto mi necemo znati tacno kada ce takav udar nastati. To moze da bude sutra, a moze da bude kroz deset ili deset hiljada godina. Ali, jedno je sigurno, a to je da cemo kad-tad biti izlozeni udaru.

Vrlo je moguce da ce Zemlja biti izlozena udaru u sledecih 50 godina, od asteroida velicine od oko 1600 metara. Pad takvog tela na Zemlju bi nacin zivota (ljude, biljke, zivotinje...) vratio za skoro 10.000 godina unazad. Kako kaze poznati astronaut Dzon Jang, "nema mnogo vremena za cekanje i igru, jer svemir preti!".
 
Od takvih sudara ne postoji beg, nema sakrivanja, to je nesto sto je neizbezno za sve nas koji smo na Zemlji. Ali odbrana postoji. To nam je jedina nada za sada, a dobro je to sto se ta odbrana usavrsava iz dana u dan.

Prvi korak ka izbegavanju sudara sa Zemljom od stranih tela iz svemira je taj da se prvo nadju takva tela. Onda se ta tela prouce, izbliza i izdaleka, a onda se uniste kada im se sazna "slaba tacka".

Objekti velicine od 10 do 500 metara u precniku mogu da izazovu veoma velike udarce na Zemlji. Tako je pre oko dve godine jedan meteor eksplodirao nad Grenlandom, i pri toj eksploziji je ispustio energiju dovoljnu da napravi jedan dobar oziljak na Zemljinoj povrsini. Slicna stvar se desila pre skoro godinu dana, visoko nad Jukonom (krajnji severozapad Kanade). Jedan meteor precnika 5 metara je proleteo kroz atmosferu i ispustio energiju kao atomska bomba koja je pala na Hirosimu.

Svake godine na Zemlju padne veliki broj meteorita. Ali bar jednom u deset godina se nadje neki veci meteorit koji napravi poveci udar na Zemljinu povrsinu.

Dvadeset petog maja, dupli asteroid 1999 KW4, proleteo je velikom brzinom pored Zemlje, na udaljenosti od oko 5 miliona kilometara. Taj asteroidni par je na listi potencijalno opasnih objekata po Zemlju, i moguce je da ce doci do sudara kroz 1000 godina. Veci od ta dva asteorida ima precnik od 1200 metara.

Danas se razvila tehnologija mikrosatelita za odbranu Zemlje od potencijalno opasnih objekata. Ta nova vrsta tehnologije nije skupa i proizvodi se u Sjedinjenim Drzavama, Kanadi i Velikoj Britaniji. Ipak, ova tehnologija ima nedostataka. Kad bi smo danas imali urgentno stanje sa nekim objektom koji se priblizava Zemlji, bilo bi potrebno skoro dve godine da se sistem mikrosatelita sabere. "Vise bismo voleli da sistem proradi za dve nedelje, a ne za dve godine” kaze Smit. Uloga mikrosatelita je da promeni kurs objekta koji ide prema Zemlji, a ne da ga unisti. U slucaju pojave veceg objekta, neizbezno je koristiti nuklearno oruzje.
 
udarni krateri

krateri5.gif

udarni krateri na nasoj planeti
Udarni krateri nastaju kao posledica pada meteoroida, asteroida ili komete na neku planetu, odnosno drugo cvrsto telo. Merkur i Mesec su sasvim izrovani bas na taj nacin sto se lako vidi na snimcima ovih tela. Ali ni druga tela nisu postedjena bombardovanja iz medjuplanetrarnog prostora, pa ni Zemlja. Medjutim na Zemlji kratera gotovo da i nema iako je ona u proslosti na meti raznog kamenja bila cak vise od Meseca. To je otuda sto erozija, vulkanske i tektonske aktivnosti stalno brisu ove oziljke sa zemlje. Do danas je u svetu pronadjeno svega oko 120 kratera od kojih se vecina po izgledu vec gotovo sasvim izjednacila sa okolinom.

I samo udarno telo takodje je tesko pronaci. Pod strahovitim pririskom i ogromnim temperaturama koje se javljaju prilikom udara to telo cesto sasvim ispari ili se istopi i izmesa sa okolnim materijalom.

kraters.gif
Jednostavan krater
kraterik.gif
Kompleksan krater

Morfoloski udarni krateri se dele na dva osnovna tipa. Jednostavni krateri su relativno malih dimenzija sa odnosom dubine prema precniku od 1:5 do 1:7. Imaju oblik plitkog pehara. Kompleksni krateri su veci. Pod uticajem gravitacije njihovi, u trenutku stvaranja strmi, zidovi se obrusavaju u krater te nastaje njihova slozena struktura. Imaju centralni vrh koji opet moze da se formira i u obliku prstena, tj. sa udubljenjem. S obzirom na svoj precnik oni su plici od jednostavnih kratera. Dubina prema precniku je u odnosu 1:10 do 1:20. Velicina ovih, kompleksinih, kratera zavisi od gravitacije planete. Sto je gravitacija veca to su kompleksni krateri manjeg precnika. Na Zemlji krater od 2 do 4 km u precniku dobija slozenu strukturu, dok na Mesecu do slozene strukture dolazi kada krater ima 15 do 20 km u precniku.

Do formiranja centralnog vrha dolazi tako sto se dno pehara kratera izdigne usled kompresije nakon udara. Naglo obrusavanje zidova kratera zatim dodatno modifikuje i povecava centralni vrh.
 
Jukatansmak sveta pre 65 miliona godina
juk7.jpg
Ne moze se sa potpunom sigurnoscu tvrditi sta je prouzrokovalo nestanak dinosaurusa. Po nekim ranim teorijama dinosaurusi su izumrli jer za njih nije bilo dovoljno hrane na zemlji, po drugim uzrok izumiranja bila je bolest koja ih je istrebila. Ni jedna od ovih pretpstavki nije medjutim u stanju da do kraja ubedljivo objasni tako iznenadan i tako brz proces izumiranja ovih veoma brojnih i raznovrsnih zivotinja. One su sve jednostavno u vrlo kratkom periodu iscezle sa lica zemlje.

Meksicki zaliv, mesto udara asteroida pre 65 miliona godina [33 Kb]

Danas najuverljivija teorija o ovom davnom i dramaticnom istrebljenju najmmocnijih zivih stvorenja na zemlji je teorija o kataklizmi do koje je doslo usled udara iz svemira. Po svemu sudeci pre 65 miliona godina kod poluostrva Jukatan, u Meksickom zalivu, na nasu planetu je pao asteroid. U duzem vremenskom razdoblju sudari nebeskih tela su uobicajena pojava u celom Suncevm sistemu. O tome svedoce brojni krateri na svim cvrstim telima koja su do sada ispitana. Analiza ovog udara i njegovih posledica po citavu planetu, po njenu floru i faunu, govore globalnoj kataklizmi.

Unistene su sve dominantne zivotinjske vrste, po nekim procenama oko 80 procenata njih, i ako cemo pravo, bio je to smak sveta.
 
juk1.jpg
Po ovom scenariju dogadjaji su tekli ovom redom. Asteroid, mozda 10-tak kilometara u precniku, pre 65 miliona godina je udario u planetu u blizini poluostrva Jukatan......



juk2.jpg
.....Od udara doslo je do snazne eksplozije i stvaranja ogromnog kratera ispod povrsine mora. Iz zemlje je bio istisnut izuzetno zapaljiv gas metan (CH4).....
juk3.jpg
....Metan se rasirio po atmosferi. Njegova eksplozija je bila neminovna. Verovatno ju je aktivirala neka munja. Tada je nastao pakao. Gorelo je i nebo i zemlja....
juk4.jpg
....Nastao je ogroman vatreni talas koji se sirio duz planete i koji je unistavao sve pred sobom. Izgorelo je preko 50% biljnog sveta. Asteroid je izazvao jos jednu reakciju sa katastrofalnim posledicama. Posto je pao u more, istisnuo je ogromnu masu vode, od koje se formirao ogroman talas, tsunami, koji se prosirio po velikom delu planete....
juk5.jpg
Ovo sve je samo bio pocetak unistavanja zivota. Kako je drvece gorelo, oslobadjalo je velike kolicine azot-oksida, koji se mesao sa vodenom parom u atmosferi, pa su ubrzo nastale i kisele kise. Zbog velike kolicine prasine i sitnog kamenja u atmosferi koje je izbacio udar asteroida, nestala je dnevna svetlost, a povrsinska temperatura se smanjila za skoro 200C.

Sve ono sto je prezivelo sam udar asteroida bilo je osudjeno na laganu smrt. Posto nije bilo sunceve svetlosti uvele su trave i ostale biljke i biljojedi su ostali bez hrane. Uginuli su od gladi. Bez biljojeda ni mesozderi nisu imali hrane. Uginuli su i oni. Racuna se da je tada izumrlo cak i 80 posto svog zivog sveta.
 

Back
Top