Poezija Žak Prevera

pogledajte pjesmu

Tamničareva pesma

Kuda lepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih dojki izvajanih ljubavlju
 
ili mozda ovu

Dorucak
sipao je kafu
u solju
dolio mlijeko
promijesao
kasicicom
popio bijelu kafu
i ispustio solju
ne govoreci nista
zapalio cigaretu
pravio kolute
dima
otresao pepeo
u pepeljaru
ne govoreci mi nista
ne gledajuci me
digao se
stavio sesir
na glavu
obukao kisni mantil
jer je padala kisa
i izasao na kisu
bez rijeci
bez pogleda
a ja sam se
uhvatila za glavu
i plakala


Zak Prever
 
ili mozda jedne od najboljih

Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja-ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijem sklonio
I on te je zazvao po imenu Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom s Ouuessanta
O Barbara
Kakva li blezgarija rat
Što je s tobom sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stezao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još je uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojeg ne ostaje ništa

Jacques Prévert
 
ne mogu da odolim da ne stavim ovu pjesmu

ZA TEBE, LJUBAVI


Išao sam na trg ptica

i ptice kupio

za tebe

ljubavi.


Išao sam na cvetni trg

i cveće kupio

za tebe

ljubavi.


Išao sam na trg staroga gvožđa

i lance kupio

teške okove

za tebe

ljubavi.


A onda sam otišao na trg robova

i tražio te

Ali te našao nisam

ljubavi moja.
 
Uh...mrzi me da preturam sada, jedino sto mogu to je da parafraziram...ma ni to...

Mozda ti znas bolje!

Otisao sam na trg
da kupim pticu...
za tebe, ljubavi moja...
.
.
.
Otisao sam na trg
da kupim okove...
za tebe, ljubavi moja...

E ne mogu tako iz glave, bar ne Prevera.
 
Evo jos jednog zaljubljenika... mada nije mi prvi na listi, al' ajde... :D
Meni se najvise svidja Adrijan...

Adrijan

Adrijane, ne inati se, vrati se.
Grudu snega koju si bacio na me
prosle zime u Hamniku
sacuvala sam je, na kaminu je,
pored venca svadbenoga moje jadne mame
ubijene od moga oca pokojnoga,
giljantiranog jednog tuznog jutra zimskoga,
ili proletnjega.
Gresila sam, to znam i sama,
nisam se kuci vracala godinama,
no ja sam od tebe krila da sam u zatvoru bila.
Priznajem da sam pogresila,
cesto sam tukla psa, no ja sam te volela.
Adrijane, ne inati se, vrati se.
I Vrbovu Granu, tvoju kujicu malu,
koja je krijepala bjedno proslog tjedna,
i nju sam sacuvala, u frizideru je,
pa kad otvorim vrata da bih uzela pivo,
ja vidim tu jadnu mrtvu zver, pa mi je krivo.
No ja sam ipak to ucinila jedne veceri
tako da mi vreme prodje
cekajuci da ti dodjes.
Adrijane, ne inati se, vrati se.
Sa kule Sen-Zaka, sa vrha te zgrade
skocila sam prekjucer i ubila se
jer sam te ljubila.
Jucer su me sahranili na prekrasnom groblju,
danas sam se vratila,
i sela za sto
u stanu gde si ti nekad setao go,
dok sam ja jos bila ziva i cekala te.
Adrijane, ne inati se, vrati se.
Gresila sam, to znam i sama,
nisam se kuci vracala godinama,
no ja sam od tebe krila da sam u zatvoru bila.
Priznajem da sam pogresila,
cesto sam tukla psa,
no ja sam te volela.
Adrijane, ne inati se, vrati se.

Uh...
 
jedna od najlepsih preverovih pesama, pored "Dorucka" je" Jos jednom na reci" :

....Seti se zvao sam te Zimljivom
kad bi ti bilo hladno
Krhkom
kad bih legao na tebe
Seti se prve noci
prvi put
crni oblaci Bijankura
vrzmali su se iznad fabrika
a iza njih
poslednje vatre Ulice praskozorja
pravile su na reci
jedne drhtave crvene odbleske
Bila je zima
a ti si drhtala kao ti jadni odblesci
ali u zelenom somotu tvojih ociju
plamtelo je sedamnaest proleca ljubavi
jos se nisam usudjivao da te dodirnem
samo sam te gledao
dah tvog lepog tela
koji je igrao pred tvojim ustima
seti se......
....Seti se
Lezala si na vreci cementa u zaklonu od vetra
i kad sam svoju ledenu ruku stavio
na blagu toplotu tvoga srca
tvoja mlada dojka odjednom se uspravila
kao predivni cvet
usred tajnih vrtova
tvog mladog tela opruzenog
skrivenog
I ne zaboravi lepu zvezdu lepojko
znas koju
Ne zaboravi zvezdu zaljubljenih
zvazdu trenutaka vecnosti
zaglusujucu zvezdu zajednickog zadovoljstva
Ko bi je ikad mogao zaboraviti.....

Divan je Prever.....ali, znam da nije tema, ali da li ste primetili koliko i nas Serbrdzija ima neceg "preverovskog" u sebi( slucajno ili ne, to vec ne znam)....ne mogu da odolim a da ne napisem i jednu Serbrdzijinu, nadam se da mi autor topica nece zameriti :

Evo jos jedno jutro
ulazi u sobu
na prozoru
kristalne kapi kise
sve vise
sunca
pada na ruke tvoje
prelamaju se jutra boje
na pregibu modrog vrata
otvaram vrata
milujem stvari
i pustam vrijeme
da nas stari
 
I ja volim Prevera.Umeo je mirno " na jednom skveru na klupi da sedi covek koji vas zove dok prolazite..." da bi nam ispricao kako bi " ...voleo da se uvek secas divnih dana na se ljubavi " a sve zbog " Te ljubavi, tako zestoke, tako krhke, tako nezne...". Meni je pokazaosvojevremeno

ZIVI PESAK
Demoni i divote
Vetrovi i plime
More se vec povuklo u daljine
A ti
kao alga koju vetar miluje nezno
Na pesku postelje u snu protezes se
Demoni i divote
Vetrovi i plime
More se vec povuklo u daljine
Ali u tvojim ocima poluotvorenim
Dva mala vala
su ostala...
Demoni i divote
vetrovi i plime
Dva mala vala da me utope."
 
Prever moze sve.................

Nije ga bilo strah ni od koga
Nije ga bilo strah ni od cega
Ali jednog lepog jutra
On je mislio da vidi nesto
Rekao je Nema nicega
I bio je u pravu
Bez ikakve sumnje
Nije bilo nicega
Ali istoga jutra
Njemu se cinilo da je cuo nekog
I on je otvorio vrata
I zatvorio ih govoreci Niko
I bio je u pravu
Bez ikakve sumnje
Nije bilo nikog
Ali odjednom osetio je strah
I shvatio da je sam
Jer tada je video da nista
zivi ispred njega

Mislim da se pesma zove Jednog lepog jutra.....
 
Mada moram da dodam da jos lepse zvuci na francuskom... Njegove pesme u originalu sa rimom i recima kako ih je on postavio, i tim jedinstvenim prizvukom francuskog jezika, ostace zauvek neponovljive...
Iako frncuski znam samo po malo, Barbaru znam na pamet:

Rappelle-toi Barbara
Il pleuvait sans cesse sur Brest ce jour-la
Et tu marchais souriante
Epanouie ravie ruisselante
Sous la pluie
Rappelle-toi Barbara
Il pleuvait sans cesse sur Brest
Et je t'ai croisee rue de Siam
Tu souriais
Et moi je souriais de meme
Rappelle-toi Barbara
Toi que je ne connaissais pas
Toi qui ne me connaissais pas
Rappelle-toi
Rappelle-toi quand meme ce jour-la
N'oublie pas
Un homme sous un porche s'abritait
Et il a crie ton nom
Barbara
Et tu as couru vers lui sous la pluie
Ruisselante ravie epanouie
Et tu t'es jetee dans ses bras
Rappelle-toi cela Barbara
Et ne m'en veux pas si je te tutoie
Je dis tu a tous ceux que j'aime
Meme si je ne les ai vus qu'une seule fois
Je dis tu a tous ceux qui s'aiment
Meme si je ne les connais pas
Rappelle-toi Barbara
N'oublie pas
Cette pluie sage et heureuse
Sur ton visage heureux
Sur cette ville heureuse
Cette pluie sur la mer
Sur l'arsenal
Sur le bateau d'Ouessant
Oh Barbara
Quelle connerie la guerre
Qu'es-tu devenue maintenant
Sous cette pluie de fer
De feu d'acier de sang
Et celui qui te serrait dans ses bras
Amoureusement
Est-il mort disparu ou bien encore vivant
Oh Barbara
Il pleut sans cesse sur Brest
Comme il pleuvait avant
Mais ce n'est plus pareil et tout est abime
C'est une pluie de deuil terrible et desolee
Ce n'est meme plus l'orage
De fer d'acier de sang
Tout simplement des nuages
Qui crevent comme des chiens
Des chiens qui disparaissent
Au fil de l'eau sur Brest
Et vont pourrir au loin
Au loin tres loin de Brest
Dont il ne reste rien.
 
Obletao je oko mene
Za vreme mnogih meseca, dana i casova
I stavio je najzad svoju ruku na moje
grudi
Nazivajuci me svojim malim
srcem
Istrgao mi je obecanje
Kao sto se istrze cvet iz zemlje
I zadrzao ga u svome secanju
Kao sto se cuva cvet u zimskoj basti
A ja
Zaboravila sam na svoje obecanje
I cvet je brzo svenuo
oci su mu se iskolacile
Pogledao me je popreko
I uvredio tesko
A drugi je dosao i nije mi nista trazio
Ali me je celu obuhvatio pogledom
U casu za njega bila sam naga
Od glave do pete
I kad me je svukao
Dopustila sam mu da od mene cini sta
hoce
A nisam znala ni ko je on.

Zak Prever



P.S. NJima...A.J. i D.S.
 
Белој Ради дао си име женско
Или си жени дао име цвета
То је исто
Главно је да је лепо
И да ствара задовољство.
(Цвеће и венци)

Више хиљада година пре Исуса Христа
Кинези су свилену бубу ставили у ропство
И ко је на њих за то смео да се баци каменом.
(Песма о нити свиле)
 
diretore:
Da li ima zaljubljenika u poeziju ovoga pisca?

Familiale

La mere fait du tricot
le fils fait la guerre
elle trouve ca tout naturel la mere
et le pere qu' est-ce qu'il fait le pere ?
Il fait des affaires
sa femme fait du tricot
son fils la guerre
lui des affaires
Il trouve ca tout naturel le pere
et les fils et le fils
qu'est-ce qu'il trouve le fils ?
Il ne trouve rien absolument rien le fils
le fils sa mere fait du tricot son pere des affaires
lui la gerre
Quand il aura fini la guerre
il fera des affaires avec son pere
la guerre continue la mere continue elle tricote
le pere continue il fait des affaires
le fils est tue il ne continue plus
le pere et la mere vont au cimetiere
ils trouvent ca naturel le pere et la mere
la vie continue la vie avec les tricot la guerre
les affaires
les affaires la guerre le tricot la guerre
les affaires les affaires et les affaires
la vise avec le cimetiere

J. Prevert "Paroles", Gallimard, 1946.
 
Навали народе
Брадат човек по води хода
Гола девојка рони у море
Где је дивота над дивотама
Дивно чудо најављено горе
Или:
Видећете оно што ћете видети
Једна девојка плива у мору
Један брадати човек корача по води
Где ли је лепота највећих лепота
Чудо назначено овде у првом стиху.


Рече тад Султан од Саламандрагора
Чуј ме џелате нешто ти рећи морам
Још једна заповест и других немам
Остани поред мене и убиј ме
Ако задремам
(Султан)
 
meni je ipak najleppsa njegova:
Adrijen


Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Grudva snega
koju si bacio na mene
u Šamoniju
prošle zime
sačuvala sam je
Eno je na kaminu
pokraj svadbenog venca
moje pokojne majke
koju je ubio
moj pokojni otac
što je giljotiniran
jednog tužnog zimskog jutra
ili proletnjeg ...
Grešila sam priznajem
znala sam ostati
duge godine
ne vraćajući se
kući
Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato što sam bila u zatvoru
grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
I Vrbova grana
tvoj mali foksterijer
koji je crk'o prošle nedelje
sačuvala sam ga!
Eno ga u frižideru
i ponekad kad otvorim vrata
da uzmem pivo
ugledam jadnu životinju
i to me strašno rastuži!
A ipak to sam ja uradila
jedne večeri da skratim vreme
dok sam te čekala ...
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Sa vrha kule Sen-Žak
bacila sam se
prekjuče
zbog tebe sam se
ubila
Juče su me zakopali
u jedno divno groblje
i mislila sam na tebe
i večeras sam se vratila
u sobu
po kojoj si se šetao go
u vreme dok sam još bila živa
i čekala te

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
U redu grešila sam
duge godine nisam se vraćala kući
ali sam ti uvek krila
da je to zato što sam bila u zatvoru!
Grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela!

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
 
To lice ljubavi opasno i nezno


To lice ljubavi
opasno i nezno
jedne se veceri javi
posle predugog dana
Mozda je strelac bio
sa lukom
ili svirac
sa harfom
Ne znam vise
Zaista ne znam
Znam samo
da me je ranio
mozda strelom
mozda pesmom
Znam samo
da me je ranio
iz srca krv mi tece
Vrela me suvise vrela
ljubavna rana pece.
 
VRT

Hiljade i hiljade godina
Ne bi dovoljne bile
Da iskazu
Onaj trenutak vecnosti
Kad si me poljubila
Kad sam te poljubio
Jednog svetlog julskog jutra
U basti Emine u Parizu
U Parizu
Na zemlji
Na zemlji koja se u zvezde racuna!
 
LES FEUILLES DE MORTES

C'est une chanson, qui nous ressemble
Toi tu m'aimais et je t'aimais
Nous vivions tous, les deux ensemble
Toi que m'aimais moi qui t'aimais
Mais la vie sépare ceux qui s'aiment
Tout doucement sans faire de bruit
Et la mer efface sur la sable les pas des amants désunis
Oh! je voudrais tant que tu te souviennes
Des jours heureux oů nous étions amis
En ce temps-la la vie était plus belle,
Et le soleil plus brűlant qu'aujourd'hui
Les feuilles mortes se ramassent a la pelle
Tu vois, je n'ai pas oublié...
Les feuilles mortes se ramassent a la pelle,
Les souvenirs et les regrets aussi
Et le vent du nord les emporte
Dans la nuit froide de l'oubli.
Tu vois, je n'ai pas oublié
La chanson que tu me chantais.

C'est une chanson qui nous ressemble
Toi, tu m'aimais et je t'aimais
Et nous vivions tous deux ensemble
Toi qui m'aimais, moi qui t'aimais
Mais la vie sépare ceux qui s'aiment
Tout doucement, sans faire de bruit
Et la mer efface sur le sable
Les pas des amants désunis.

Les feuilles mortes se ramassent a la pelle,
Les souvenirs et les regrets aussi
Mais mon amour silencieux et fidele
Sourit toujours et remercie la vie
Je t'aimais tant, tu étais si jolie,
Comment veux-tu que je t'oublie?
En ce temps-la, la vie était plus belle
Et le soleil plus brűlant qu'aujourd'hui
Tu étais ma plus douce amie
Mais je n'ai que faire des regrets
Et la chanson que tu chantais
Toujours, toujours je l'entendrai!

C'est une chanson qui nous ressemble
Toi, tu m'aimais et je t'aimais
Et nous vivions tous deux ensemble
Toi qui m'aimais, moi qui t'aimais
Mais la vie sépare ceux qui s'aiment
Tout doucement, sans faire de bruit
Et la mer efface sur le sable
Les pas des amants désunis.

Jacque Prevert


A možda je ovako lepše?

UVELO LIŠĆE

Želela bih da se uvek sećam
Srećnih dana naše ljubavi
Tada je život bio mnogo lepši
I sunce blistavije bilo no danas
Uvelo lišće slaže se po zemlji
A ja te još nisam zaboravila
Uvelo lišće slaže se po zemlji
Ko naša tuga i uspomene
Hladni vetar odnosi ih
Zajedno sve u noć zaborava
A vidiš nisam zaboravila
Pesmu koju si mi pevao
Ta pesma je bila slična nama
I tebi koji si me voleo
I meni koja sam te volela
Živeli smo zajedno
Ti koji si me voleo
I ja koja sam te volela
Ali život razdvaja one
One koji su se mnogo voleli
O sasvim polako i bez šuma
More briše tragove po pesku
Koraka razišlih se ljubavnika.

Žak Prever
 

Back
Top