Ljubomora

Gost118

Elita
Poruka
22.445
Ovo sto cete dolje procitati, napisao je jedan moj poznanik s neta, a kopirah ga jer je on jako dobro opisao i ono sto ja mislim...
Ima li vas jos koji se pronalazite u tome, odnosno kakav je vas stav po pitanju ljubomore...?
P.S. Uhvatila me neka ozbiljnost danas...

"Ljubomoru kao osecanje smatram "privilegijom" ljudi nedovoljno sigurnih u sebe i u ono sto imaju u osobi koja im je partner u zivotu, ljubavi, seksu, jer je (ljubomora), na zalost, veoma retko utemeljena na necemu sto se moze nazvati "cvrstim" dokazima. U situaciji u kojoj sam, primera radi, ljubomoran na tipa za kojim se moja dama okrene na ulici, ja ili sumnjam da je ona spremna da "potrci" za nekim samo zbog izgleda, ili znam da joj sve ono sto joj ja pruzam mozda i nije dovoljno pa upotrebom najprimitivnijeg muskog mehanizma odbrane, pravim scenu. U oba slucaja sam prilican magarac, u prvom jer sam s nekim ciji mi latentni "promiskuitet"(posmatrano u sirem smislu, ne odnosi se samo na seks) ne odgovara, a u drugom sam svestan gde gresim i sta ne pruzam, ali se ne(dovoljno) trudim da to i promenim.
U situaciji u kojoj postoje cvrsti dokazi koji me prave ili mogu napraviti "rogonjom", jer samo u takvoj situaciji bih, po meni, smeo biti ljubomoran, postupak je stvar licnog izbora."
 
Slazem se sa tvojim drugom, mada je ljubomora i deo ljudske prirode, te retko ko ume da je iskontrolise!
Znas kako sam ja to skapirala: ako je neko samnom, onda on to i zeli, ja cu se truditi koliko ja zelim i mogu, i to ce odlicno funkcionisati! Ako on ima potrebu da ide, to nije do mene, jer je verovatno pronasao vecu srecu negde drugo, ili to nije osoba dovoljno dobra za mene cim joj ne odgovara i ne ume da ceni ono sto joj ja pruzam! Sta ce mi osoba koja me ne smatra posebnom i najboljom za sebe? Dok sam sa nekim, a on se okrene za drugom, ja znam da,da je ona dovoljno dobra za njega on ce otici, ali on zna da nije, pa ostaje! Sve je u cistom razumu koji nekad mora nadvladati osecanja, pre svega za sopstveno dobro!
 
U situacijama kada je neko definitivno htio da ode od mene, nikad se nisam trudila da ga zadrzim... Cemu...??? Ako nekom nije dobro sa mnom, kakva je svrha da ga na silu zadrzavam...? Ko bi tu mogao da bude zadovoljan i srecan...???
Ako je vec dotle doslo, bolje je da se razidjemo i potrazimo osobu s kojom cemo pozeljeti da ostanemo...
Nekog ko ce nas usreciti i koga cemo mi usreciti, onakvi, kakvi jesmo...
S druge strane, smatram da ljubomora moze da bude dobra, ako nas nagnava da radimo na sebi, odnosno na tome kako bi nasa veza bila bolja... Kako bi bila ono, sto oboje zelimo...
I da, dobro kazu na vjencanjima - Bidte ljubomorni na vasu vezu, a ne jedno na drugo...
 
ako je ljubav iskrena - ljubomora ne postoji... jer iskrena veza zahteva od vas potpuno poverenje, total devotion... a da bi ljubav bila iskrena tj da bi iskreno voleo moraš verovati... a kad veruješ nekome i njegova sloboda te ne opterečuje... ljubav treba da zapuni ta prazna mesta gde se inače sakriva ljubomora, dok nisu svi kutovi srca puni otvoreni ste za negativna osečanja... zato napunite srce ljubavlju a ne strahom... strah u vezi je samo posesivnost, egoizam, egocentričnost... i na kraju se to razvija u bolest zvanu ljubomora


ja jednostavno nisam ljubomorna... ako osetim neki strah... znam da je svemu došao kraj... lagano se okrenem i nestanem... volim slobodu a i dajem je partneru ...
 
blondi:
ako je ljubav iskrena - ljubomora ne postoji... jer iskrena veza zahteva od vas potpuno poverenje, total devotion... a da bi ljubav bila iskrena tj da bi iskreno voleo moraš verovati... a kad veruješ nekome i njegova sloboda te ne opterečuje... ljubav treba da zapuni ta prazna mesta gde se inače sakriva ljubomora, dok nisu svi kutovi srca puni otvoreni ste za negativna osečanja... zato napunite srce ljubavlju a ne strahom... strah u vezi je samo posesivnost, egoizam, egocentričnost... i na kraju se to razvija u bolest zvanu ljubomora


ja jednostavno nisam ljubomorna... ako osetim neki strah... znam da je svemu došao kraj... lagano se okrenem i nestanem... volim slobodu a i dajem je partneru ...

evo pravog odgovora i u potpunosti se slazem
p.s. hvala bogu da je i gazdarica postavila temu jer je ubjedljivo najaktivniji član na ovom forumu
 
U principu ne spadam u ljubomorne.
Slazem se s tim da ako neko zeli da ode, on ce to i uraditi, nema nacina da ga zadrzim i sprecim u tome. Pravljenjem ljubomornih scena pravi se samo jos gore.
 
Kada sam rekla da ne spadam u ljubomorne, pri tom sam mislila da ne spadam u bolesno ljubomorne koji ne dozvoljavaju ni da pogleda nikog drugog sa strane, ili da zabranjuje da ima drugarice, ili tome slicno.
Znaci ljubomorna jesam, ali u normalnoj kolicini.
Misljenja sam da gde nema ljubomore nema ni ljubavi, ali ponavljam sve to u NORMALNOJ kolicini.
 
Moram priznati da ni ja nisam imuna na ljubomoru... No, godinama se vec borim protiv nje i prilicno sam uspjela da je suzbijem... Naime, razum mi govori da je sve upravo onako kako je to moj poznanik u gornjem postu opisao, te necu da dozvolim da mi jedna, u sustini, stupidna emocija, komplikuje odnose sa muskarcima, i zivot uopste... Naravno, zamke ljubomore ne mogu uvijek da se izbjegnu, ali sto sam starija, sve ih je manje...
 
Primetila sam da su ljudi uglavnom ljubomorni kad bi oni u datoj situaciji postupili onako kako ne žele da mi postupimo. Dešavalo mi se da me ljudi sumnjiče za neke stvari koje mi nisu bile ni na kraj pameti. Onda sam počela da se pitam odakle njima to pada na pamet. Obično ljudi polaze u svemu od sebe i šta bi oni u datoj situaciji uradili, pa otud i ljubomora.
Inače, mislim da je to iracionalno osećanje i da nema mnogo veze sa ljubavlju; više je to sujeta (mislim samo na osećaj ljubomore). Ali ispoljavanje ljubomore i sumnjičenje partnera je već znak i nesigurnosti i nepoverenja, a samim tim, po meni i nedostatka ljubavi.
 
slazem se sa opisom gazdaricinog prijatelja, nisam ljubomorna i ne volim takve tipove jer to za mene znaci da mi ne veruje, a kako se mi to onda volimo ako ne mozemo da verujemo jedno drugom. ali desava mi se da osetim tako nesto i to mi je prvi znak da mu ne verujem i da smo se udaljili i da se lagano razilazimo. a onda lepo svako svojim putem...
 
Eh, uvijek to prokleto nepovjerenje... I onda se zapitam, cemu tolika nesigurnost muskaraca (ne svih naravno) da ces, ako nekog pogledas, zezas se, popricas ili izadjes s tom osobom, odmah i da joj uskocis u krevet... Zasto odmah moraju da misle da mi nisu dovoljni...???
 
Eh da, umjesto da misle da su za tebe nesto posebno, kao sto i jesu...
A to da polaze od sebe, svakako da se odnosi na neke, ali ne i na sve...
Sjecam se scena sa jednim svojim bivsim momkom... Vise puta nam se desilo da nam pridje njegova bivsa djevojka, sjednemo zajedno, popricamo... Ponekad, kad bi se sreli, i njih dvoje bi zajedno otisli na kafu, sto mi apsolutno nije smetalo, jer sam imala povjeranja u njega i znala da me voli...
Ali, kad bismo sreli mog bivseg momka, koga je on inace poznavao duze nego ja, prica je bila potpuno drugacija... Svaki put mi je prigovarao, te kako se nas dvoje gledamo, te kako pricamo i slicne gluposti...
 
Da ne otvaram sad novu temu, voljela bih da mi neko, ako ovo procita, pokusa da odgovori na pitanje, zasto muskarci koji tako ispocetka ne izgledaju, odjednom postanu ljubomorni i nesigurni...
Tja, sa 99 posto njih mi se to desi...
Zasto...??? :? :? :?
 
Gazdarica:
Da ne otvaram sad novu temu, voljela bih da mi neko, ako ovo procita, pokusa da odgovori na pitanje, zasto muskarci koji tako ispocetka ne izgledaju, odjednom postanu ljubomorni i nesigurni...
Tja, sa 99 posto njih mi se to desi...
Zasto...??? :? :? :?

Procitaj svoj nick, pa ce ti dosta toga biti jasno ... volis da imas kontrolu, kada oni to shvate nije im bas sve jedno. Onda pocnu da budu ljubomorni i nervozni, a tebe to hladi, onda su oni jos vise nervozni, a ti jos hladnija ... i eto ti 99%
 

Back
Top