Radost pisanja

one

Aktivan član
Poruka
1.413
Pisanje je za nekoga potreba, nekome ljubav, nekome zelja,nekome hobi ili vec...
Radujete li se dok pisete, da li vas to ispunjava, otkriva, da li se muciteili to tece iz vas: "ono sto je samo htelo da izadje iz mene".
Kako rece jedan moj prijatelj:Sto se sa mukom pise, sa mukom se i cita.
 
Vrti joj se u glavi jedno popodne, izleti u jednom dahu za jednu noć, čeka jednu godinu da lenčuga pisanije dotera i kada bi imala na raspolaganju bar jedan vek...možda bi napisala ostalih desetak priča koje ima u vidu. :roll:
 
Dodje noc koja se rasiri dovoljno da proguta citav taj vek...i sve price stanu u nju.
Za Sunca, kao razumno i racionalno, u danima koji prate tu noc vekovitu, mekano i polako, nezno dodirujuci reci,price postane ono sto joj priroda njena samam nalaze.
 
Volim da stavim svaku zamisao koja je namenjena tebi o bezvredni papiru, ti si kao i ja stojis prazan i sam sve dok te neka ruka ne pomiluje, i neka olovka ne isara. Onda si vredan jer je neko pisao, pisao, mozda nesto bezvredno, ali ti znas da nisi vise sam, i da neces vise nikada biti usamljen. Tu su tvoja slova, sare, crtice... to su tvoji prijatelji.
Zar nije papir kao i covek, ako je bog stvorio coveka i covek papir onda je on jedan svet, svet jednog coveka, kao sto je covek svet jednog boga, vredan koliko i on sam.
O papiru vise nisi bezvredan, sada si vredan koliko i ja!

P.S.
Ovo je posveceno Njoj, ali nisam mogao da to ne podelim sa vama, izvini cu joj se, valjda mi nece zameriti. :wink:
 
...ja bih samo da joj pisem i pisem, hiljadu puta da joj pisem. A ona, ona me stalno prekida, kaze mi: "pocni iz pocetka", i ja svaki put nastavljam novi pocetak, uzimam novi list, koji je prazan i koji zeli deo mene.
 
Sve dok ne nadjes PRAVI pocetak.Osetices ga, znaces da je to taj koji si trazio.Samo, to mora da bude tvoj, a ne njen pocetak.Svoj ona mora da nadje sama, a belina guta, cuvaj se, nemoj joj prilaziti neoprezno i neznajuci sta radis.
Tvoja belina guta tebe.Nemoze da te proguta njena.
 
nema radosti prilikom pisanja,to jeste istina.Ja kao pisac prezirem ovaj poziv.Sve je to samo trenutno oslobađanje boli,iluzija da će ti biti lakše kada nešto izbaciš iz sebe.I vidi stvarno,zaista ti bude lakše.Ali samo na pet minuta.
Da ne pričam više,samo ću citrati Thomas Mann-a
"Književnost je smrt,i ja je prezirem.Nikada neću razumeti ljude koji joj robuju a pri tom je još i uzdižu kao nešto sveto."
 
Rec jeste sveta jer ona daje formu.Ona stvara.Kada necemu das ime i izgovoris ga ono postaje stvarno i to jeste magijski ritual kao i ritual pisanja.Stvaranje. Strasno je i opasno stvarati nesto sto prezires, iz prezira tesko da sta dobro moze da izadje.Kako neko moze da postuje i voli ono sto si ti sa prezrenjem stvorio?
 
Ja sam skoro imao jednu eksploziju pisanja (u odnosu na susni period koji je tome prethodio - ili to bese samo implozija kao neminovna prethodnica pa i sledbenica?) pa sam hteo da je podelim sa vama. Dakle, receno - ucinjeno. :)
PS. I to na engleskom... :roll:
 
one:
Pisanje je za nekoga potreba, nekome ljubav, nekome zelja,nekome hobi ili vec...
Radujete li se dok pisete, da li vas to ispunjava, otkriva, da li se muciteili to tece iz vas: "ono sto je samo htelo da izadje iz mene".
Kako rece jedan moj prijatelj:Sto se sa mukom pise, sa mukom se i cita.

Ne znam kako bih uopste opstala bez pisanja... Nikad nisam otkrila nista sto bi me oslobodilo bilo kojeg dubokog teskog osecanja kao pisanje...
I malo je toga sto me raduje toliko kao pisanje... Zapravo, to je jedino sto nikad nisam prestala da radim i sto osecam kao neodvojivi deo sebe.
 
kortikal:
Ja sam skoro imao jednu eksploziju pisanja (u odnosu na susni period koji je tome prethodio - ili to bese samo implozija kao neminovna prethodnica pa i sledbenica?) pa sam hteo da je podelim sa vama. Dakle, receno - ucinjeno. :)
PS. I to na engleskom... :roll:
Hvala ti na tome.Radosno je kada nesto zelis da podelis.
A jedan komadic eksplo-implo-zivne delatnosti?
 
smeh:
one:
Pisanje je za nekoga potreba, nekome ljubav, nekome zelja,nekome hobi ili vec...
Radujete li se dok pisete, da li vas to ispunjava, otkriva, da li se muciteili to tece iz vas: "ono sto je samo htelo da izadje iz mene".
Kako rece jedan moj prijatelj:Sto se sa mukom pise, sa mukom se i cita.

Ne znam kako bih uopste opstala bez pisanja... Nikad nisam otkrila nista sto bi me oslobodilo bilo kojeg dubokog teskog osecanja kao pisanje...
I malo je toga sto me raduje toliko kao pisanje... Zapravo, to je jedino sto nikad nisam prestala da radim i sto osecam kao neodvojivi deo sebe.
Meni samo pomogne da shvatim sta se dogadja.Nikada nije uspelo da me oslobodi.Kada nesto radis sa radoscu, to se siri... :D
 
Zasto pisem? Zasto volim da pisem? Ne znam, reci cu vam kada vise ne budem pisala, kada me to ne bude ispunjavalo i praznilo istovremeno, kada mi glava bude prazna, kada ne budem mogla da drzim olovku ili kucam po tastaturi, kada iz glave prestanu da izlaze likovi i dogadjaji, razgovori i opisi...
E, kada sve to prodje recicu vam zasto volim da pisem. Da li cete do tada znati da pricate sa mrtvima?
 
one:
kortikal:
Ja sam skoro imao jednu eksploziju pisanja (u odnosu na susni period koji je tome prethodio - ili to bese samo implozija kao neminovna prethodnica pa i sledbenica?) pa sam hteo da je podelim sa vama. Dakle, receno - ucinjeno. :)
PS. I to na engleskom... :roll:
Hvala ti na tome.Radosno je kada nesto zelis da podelis.
A jedan komadic eksplo-implo-zivne delatnosti?
Evo, obecavam, ali kroz max 10tak dana; nadam se da nece biti kasno... :roll:
 
Ćao 8)

Pisanje baš i ne predstavlja plemenitu disciplinu. Mukotrpan proces, ako se time ozbiljno baviš, puno odricanja i rada sa samim sobom, dosta borbe sa izrazom i sa okruženjem, životnim okolnostima i ljudima, neprekidna borba sa svim i svačim, a pre svega sa razumom.

U čemu je poenta, ne kapiram. Zašto se moramo toliko mučiti da bi sebe izrazili najbolje???? Zašto se osećam kao žrtva umesto kao junak? Što više razmišljam o pisanju, više se udaljavam od stvarnosti. Totalni haos.

A što se tiče radosti, imala sam tu radost pisanja u detinjstvu, ali sada ne. Sada sam više zamišljena i sa brigama, a ranije.........

Prvi roman napisala sam sa 14 godina. Imao je preko stotinak stranica i naravno ..... bacila sam ga u korpu, jer je jedan čitalac izjavio da mi je slab stil, način izražavanja........Čoveče...pisala sam ga ravno godinu dana sa 14 godina i bacila u korpu...............Kako sada da uhvatim tu radost u pisanju kada samo razmišljam o što boljem izrazu???????????????

Imate li vi neku ideju....možda ne bi trebala da težim vrhovima........možda ne bi trebala ničemu da težim................ :shock:
 
Bez grubosti.
Ms, potrudi se da zaboravis sve sto si naucila.To je jedini nacin da ne ostanes zarobljena u peglanju forme i izraza. opustis se i krenes prazne glave, bez predumisljaja o stilu, izrazu...prosto pustis i gledas gde ide i kako ide.
 
Pa, 1, kao sto sam obecao...
No, najpre par napomena...
Dakle, kad sam je napisao (pa i ostale) bio sam jako zadovoljan... Medjutim, par dana kasnije - nije to bilo to... I skontao sam da ako se posmatraju kao poezija - nista posebno; ali ako se posmatra kao tekst za pesmu - e, onda sam opet zadovoljan... Naime, ja sam ih i pisao imajuci neku melodiju u glavi, pa mozda to otud... A mozda je i samo izgovor da je ne nazovem losom poezijom...
Ova se zove "Unexplainable" tj "Inexplainable" (u nazivu su i u i i : )) samo sto ne moze graficki ili kako vec da se predstavi na kompu... makar ne tako lako i ovde...) i jedna je od kracih ali i omiljenijih...

It's pleasant present
your quiet disabsence.
That secret substance
in moment of present,
for someone who hasn't
and will never sense
: is just fair of tale...

Never to measure
special excitement!
So~every~attempt
to explain The Pleasure,
that golden of treasure,
won't express what I meant
: always will fail...
 
one:
Dodje noc koja se rasiri dovoljno da proguta citav taj vek...i sve price stanu u nju.
Za Sunca, kao razumno i racionalno, u danima koji prate tu noc vekovitu, mekano i polako, nezno dodirujuci reci,price postane ono sto joj priroda njena samam nalaze.

Noć peta

Letnja noć, vedra, topla. Još uvek nasmejana, prisećala se...
Putovala je, svaki kilometar puta je upamtila i pamtiće dok je živa. Kad je stigla u grad poslala mu je poruku: "Pozdrav iz ..." Nije očekivala odgovor, više nije očekivala ništa, ali posle dva minuta usledio je njegov poziv: "Stigla si. Imaš li vremena za kafu?" Ima li vremena za njega? Kakvo pitanje! "Javiću ti se kad završim poslove zbog kojih sam došla."
Trudila se da ne gleda sat, već da se posveti poslu. Vreme je prolazilo sporo... Drhtavom rukom mu je poslala poruku: "Čekam te u restoranu."
Posmatrala ga je dok je prilazio. Pogledi su im se sreli... prvi put... Tog trenutka su oboje znali da su im se životi bespovratno promenili, pripali su jedno drugom da im se duše više nikad ne odvoje.
Dugo su razgovarali, pokušavali da razgovor bude neobavezan. Reči nisu bile bitne, samo pogledi, pogledi koji su milovali. Misli su im se preplitale, želje stopile u jednu, ali su tela i dalje ostala daleko.
Morala je da krene. Oprostili su se na autobuskoj stanici, ona je otišla na peron, a on ka izlazu. Stajala je kraj autobusa i gledala ka vratima kroz koja je prošao. Želela je da ga još jednom vidi, zamišljala je da dolazi ka njoj... Ne, to nije san! On, nasmejan, polako se približavao. Htela je da mu potrči u susret, da ga zagrli, poljubi. Umesto toga, ostala je da stoji mirno dok joj nije prišao. Ćuteći su stajali dok nije došlo vreme rastanka. Rukovali su se i u tom stisku ruke su bile sve one nežnosti i poljupci koje su jedno drugom hteli dati. Otišla je...
Noć lagano protiče, svetlost meseca kaplje po prozoru. Ona spava, nasmešena, sanja...


Bili su to samo momenti, sećanje... Morala sam to napisati, sačuvati zauvek.
Uh, ne znam zašto sam to ovde napisala. Možda sam samo poželela da kažem kako je lako pisati srcem? Možda...
 
Kako je lako pisati....grešiti...slaviti lažnu lakoću koraka...
Kako je lako verovati u lažni predeo....sopstvenoga sećanja....do oka mog više ne dopire ništa...
Kako je lako opredeliti se u sebi, baš za ovaj dan....dan kada sam opet sebe pronašla....pozdravila bih sve svojom pesmom....i glasom slavuja...
Kako je lako težiti visinama....a tolike godine bila sam na dnu reči, na početku.........ali stvarno je lako opredeliti se....rešiti svoj jedini veliki problem.......
Stvarno je lako pisati....teško je odlučiti se na to...i verovati u svoju reč........i u njenu ispravnost.... :oops:
O kako je lako radovati se..........teško je odvići se od tuge..........i očne smrti...........
Koliko mi vredi pogled oka..........toliko mi vredi i pero spisateljsko.......
 

Back
Top