Samanta_
Iskusan
- Poruka
- 6.229
NATO poziv Srbiji u Partnerstvo za mir
Slaba maska za izdaju Kosova
Američka instrukcija Tadiću bila je da on predsedniku Bušu pošalje pismo sa nekoliko svojih obaveza na osnovu čega bi Buš „prelomio" NATO skup u Rigi i ponudio Srbiji prijem u PzM.
Pismo koje bi Tadiću donelo vlast, Šiptarima Kosovo a Mladiću Hag
Američki vazal, predsednik Avganistana Hamid Karzai, i pored toga što su ga SAD instalirali za predsednika, ima hrabrosti da ove, odnosno njihov NATO, optuži da ovi svojim bombardovanjima uništavaju avganistanski narod. Tako rade pravi rodoljubi kad su njihovi najvitalniji narodni interesi ugroženi gotovo svuda u svetu i bez obzira da li su vazali ili ne. Ne, međutim, kod nas u Srbiji!? I pored toga što Srbija ima ne jedan već čitavu seriju možda mnogo jačih argumenata i pritužbi na taj isti NATO i njegove nalogodavce nego predsednik Karzai. Da spomen najvažnije.
Zločini i laži NATO-a prilikom grabljenja Kosova
NATO je 78 dana divljački bombardovao Srbiju, usmrtio oko dve hiljade Srba uglavnom civila, naneo štetu od $30 do $50 miliardi dolara; a razarajući rafinerije u Pančevu i Novom Sadu počinio eko-katastrofu, izazvao ogroman porast obolenja od raka usled bombardovanja projektilima ispunjenih osiromašenim uranijumom, počinio direktan zločin protiv jedne civilne ustanove gađajući Radio televiziju Srbije (16 mrtvih) i uprkos toga što bi se na tom istom „kulturnom" zapadu, takva vrsta zločina smatrala za najveće svetogrđe.
Najzad, tzv. „humana katastrofa" Albanaca, koja je najvećim delom usledila zbog divljačkog i svakodnevnog NATO bombardovanja specijalno Kosova ali i zbog direktnog naređenja Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), jedne šiptarske paramilitarne organizacije (koju je zapad stvorio, finansirao i obučavao) albanskom stanovništvu da beži sa Kosova, da bi se, pred postavljenim svetskim TV ka-merama, stvorio utisak „humane katastrofe". Cilj cele ove tragi-komedije bio je da OVK, kao što jeste, bude najveći korisnik te mahinacije - nezavisno Kosovo! - i da NATO „opravda" svoj ilegalni rat i zločin protiv Srbije, a da se krvica za sve te NATO zločine, kao što jeste, baci na Miloševića, čiji je stvarni udeo u toj „katastrofi", da ne kažem minimalan, svakako nesrazmeran u odnosu na delatnosti NATO-a i OVK.
NATO rat bespravan; Šiptari najslobodniji
Da bi ironije bila još veća, NATO je te svoje zločine počinio svojevoljno i nelegitimno, zaobilazeći kako svoju sopstvenu povelju (dozvoljena samo odbrana od napada na neku NATO članicu; Srbija, kako se zna, nijednu nije napala) tako i onu Ujedinjenih nacija - ratovanje dozvoljeno samo uz odobrenje Saveta bezbednosti UN (SBUN).
A najveća laž je bila da je NATO ratovao sa Srbijom da bi zaštitio ugrožene Šiptare od Miloševića, jer, objektivno govoreći, najslobodniji su oni bili baš u njegovo vreme. Bili najveći „dileri" devizama u Srbiji, bavili se najslobodnije trgovinom svim i svačim a naročito drogama na Kosovu, slobodno bojkotovali srpsku vlast, imali svoju paralelnu i ilegalnu vlast koju niko nije dirao (predsednika, parlamenat i vladu) pa čak i svoje škole; sve je to radilo potpuno slobodno. Država Srbija na sve te izazove nije reagovala; reagovala je samo i isključivo protiv OVK kad je ona počela oružano da ubija ne samo srpske policajce i zvaničnike već i svoje sopstvene Albance koji su bili u srpskoj službi.
Najzad, dva poslednja NATO varvarstva
Kad je, međutim, rat najzad završen, onda je NATO velikodušno dozvolio da podivljali Šiptari iskale svoj „pravedan" bes nad Srbima i ostalim ne-albancima. Kao rezultat, oko 200 hiljada Srba je pobeglo, nekih dve do tri hiljade je pobijeno i nestalo, srpsko istorijsko nasleđe se još i danas zatire paljenjem crkava, manastira, menjanjem imena gradova, sela, bukvalnom zabranom upotrebe srpskog jezika, tako da je sloboda kretanja i življenja još ono malo preostalih Srba tamo prepuštena samilosti Kfora.
Najzad tu je i poslednje varvarstvo - u krajnjoj liniji NATO-a, koje je zadesilo Kosovo. Svetski moćnici su odlučili da 15% teritorije Srbije jednostavno otcepe od nje i da Kosovo, kao nagradu, velikodušno daruju Šiptarima. I to i pored toga što je to povreda međunarodnog prava, Helsinške povelje, konvencije UN, same Rezolucije 1244, kojom je okončan taj NATO rat i, najzad, Ustava Srbije, koji izričito kaže da je Kosovo „neotuđiv" deo Srbije.
Kod nas se proslavlja vazalstvo, pa čak i ono formalno!?
Na samom početku je rečeno da se povreda nacionalnih interesa od strane stranaca, svuda u svetu nerado prihvata i, ako išta, protiv njih se otvoreno i „bez dlake na jeziku", bar protestvuje, kao što je to učinio, pomenuti SAD vazal, predsednik Avganistana, Hamid Karzai.
Kod srpskih, međutim, vazala ne samo da od protesta čak ni „p" ne postoji, već se u njih prave ogromna slavlja na glas da je Srbija pozvana od strane NATO-a da pristupi u njegovo „predsoblje" - Partnerstvo za mir (PzM). Kažu ti srpski vazali da je ovaj poziv najveći istorijski događaj koji je Srbija doživela u zadnjih pola stoleća.
A između predsednika Srbije Tadića i ministarstva inostranih poslova Srbije (MIP), čiji je šef Vuk Drašković, došlo je do javnog „obračuna" ko je više doprineo za prijem u PzM. Tadić kaže da je njegovo pismo Bušu preokrenulo, inače jednu popuno izgubljenu stvar, te je ovaj na skupu NATO-a u Rigi, jednostavno „naredio" da se Srbija odmah primi, što tako i bi. Što rekli Hrvati, „dojam" se stiče da se njemu, Tadiću, jedino veruje u Vašingtonu. Vuk se, naravno, našao uvređen, pa je zvanično u ime MIP-a izdao saopštenje da je PzM njegova originalna ideja i da nju on jedini kroz MIP stalno gura; a što se, pak, tiče, kome se u Vašingtonu veruje, privatno kaže, pa već tolike godine sam jedino ja kod Buša - „na doručku"!?
Izdaja poslednjeg „aduta"
U svakom, pak, slučaju jasno je jedno: ne vide, jadnici, da su oni, prihvatanjem NATO poziva, izdali i poslednji „adut" u svojim rukama s kojim se još moglo - naravno, pod uslovom da je postojala neka vizija, ali iznad toga i hrabrost - da se stvarno i s uspehom kontriraju razarajući udarci zapada čiji je krajnji cilj uništenje Srba kao naroda.
Koji je taj pomenuti poslednji „adut" koji se bezpovratno kocka prihvatanjem poziva NATO-a da se priključi PzM? U Iskri je do sad o njemu u više navrata bilo reči. Kako, međutim. za vodeće današnje Srbe ne važi ono Biblijsko „Ko ima uši nek' čuje...", ovo je vredno ponavljati, pogotovo jer se radi o srpskom, kao narodu, „biti ili ne-biti", sve dok neko u tom vođstvu ili zadobije najzad potrebne „uši" kako bi mogao da „čuje" ili ako toga, na žalost, ne bude, da ostane bar u istoriji zapisano kao svedočanstvo potpune moralne bede srpskog vodećeg sloja sa početka trećeg milenijuma.
A sam „adut", šta je on? To je svest da Srbija ima centralnu ulogu u bezbednosnom i sigurnosnom sistemu Balkana i, dakle, dokle god je Srbija nezavisna, to je u isto vreme i svest o nezavisnosti tog sistema. Onog trenutka kad Srbija i formalno ispusti svoju nezavisnost iz šaka, što prihvatanjem PzM ona neosporno čini, njoj ne ostaje ništa drugo, već da pokorno sama sudeluje u završnim udarcima svog nestajanja kao naroda, kao svesti o svom postojanju. Da li će Srbi još preostati kao beslovesna masa, to je već drugo pitanje. Možda bi psihijatrija koja se bavi samoubistvom mogla tu dati svoj stručan odgovor.
Slaba maska za izdaju Kosova
Američka instrukcija Tadiću bila je da on predsedniku Bušu pošalje pismo sa nekoliko svojih obaveza na osnovu čega bi Buš „prelomio" NATO skup u Rigi i ponudio Srbiji prijem u PzM.
Pismo koje bi Tadiću donelo vlast, Šiptarima Kosovo a Mladiću Hag
Američki vazal, predsednik Avganistana Hamid Karzai, i pored toga što su ga SAD instalirali za predsednika, ima hrabrosti da ove, odnosno njihov NATO, optuži da ovi svojim bombardovanjima uništavaju avganistanski narod. Tako rade pravi rodoljubi kad su njihovi najvitalniji narodni interesi ugroženi gotovo svuda u svetu i bez obzira da li su vazali ili ne. Ne, međutim, kod nas u Srbiji!? I pored toga što Srbija ima ne jedan već čitavu seriju možda mnogo jačih argumenata i pritužbi na taj isti NATO i njegove nalogodavce nego predsednik Karzai. Da spomen najvažnije.
Zločini i laži NATO-a prilikom grabljenja Kosova
NATO je 78 dana divljački bombardovao Srbiju, usmrtio oko dve hiljade Srba uglavnom civila, naneo štetu od $30 do $50 miliardi dolara; a razarajući rafinerije u Pančevu i Novom Sadu počinio eko-katastrofu, izazvao ogroman porast obolenja od raka usled bombardovanja projektilima ispunjenih osiromašenim uranijumom, počinio direktan zločin protiv jedne civilne ustanove gađajući Radio televiziju Srbije (16 mrtvih) i uprkos toga što bi se na tom istom „kulturnom" zapadu, takva vrsta zločina smatrala za najveće svetogrđe.
Najzad, tzv. „humana katastrofa" Albanaca, koja je najvećim delom usledila zbog divljačkog i svakodnevnog NATO bombardovanja specijalno Kosova ali i zbog direktnog naređenja Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), jedne šiptarske paramilitarne organizacije (koju je zapad stvorio, finansirao i obučavao) albanskom stanovništvu da beži sa Kosova, da bi se, pred postavljenim svetskim TV ka-merama, stvorio utisak „humane katastrofe". Cilj cele ove tragi-komedije bio je da OVK, kao što jeste, bude najveći korisnik te mahinacije - nezavisno Kosovo! - i da NATO „opravda" svoj ilegalni rat i zločin protiv Srbije, a da se krvica za sve te NATO zločine, kao što jeste, baci na Miloševića, čiji je stvarni udeo u toj „katastrofi", da ne kažem minimalan, svakako nesrazmeran u odnosu na delatnosti NATO-a i OVK.
NATO rat bespravan; Šiptari najslobodniji
Da bi ironije bila još veća, NATO je te svoje zločine počinio svojevoljno i nelegitimno, zaobilazeći kako svoju sopstvenu povelju (dozvoljena samo odbrana od napada na neku NATO članicu; Srbija, kako se zna, nijednu nije napala) tako i onu Ujedinjenih nacija - ratovanje dozvoljeno samo uz odobrenje Saveta bezbednosti UN (SBUN).
A najveća laž je bila da je NATO ratovao sa Srbijom da bi zaštitio ugrožene Šiptare od Miloševića, jer, objektivno govoreći, najslobodniji su oni bili baš u njegovo vreme. Bili najveći „dileri" devizama u Srbiji, bavili se najslobodnije trgovinom svim i svačim a naročito drogama na Kosovu, slobodno bojkotovali srpsku vlast, imali svoju paralelnu i ilegalnu vlast koju niko nije dirao (predsednika, parlamenat i vladu) pa čak i svoje škole; sve je to radilo potpuno slobodno. Država Srbija na sve te izazove nije reagovala; reagovala je samo i isključivo protiv OVK kad je ona počela oružano da ubija ne samo srpske policajce i zvaničnike već i svoje sopstvene Albance koji su bili u srpskoj službi.
Najzad, dva poslednja NATO varvarstva
Kad je, međutim, rat najzad završen, onda je NATO velikodušno dozvolio da podivljali Šiptari iskale svoj „pravedan" bes nad Srbima i ostalim ne-albancima. Kao rezultat, oko 200 hiljada Srba je pobeglo, nekih dve do tri hiljade je pobijeno i nestalo, srpsko istorijsko nasleđe se još i danas zatire paljenjem crkava, manastira, menjanjem imena gradova, sela, bukvalnom zabranom upotrebe srpskog jezika, tako da je sloboda kretanja i življenja još ono malo preostalih Srba tamo prepuštena samilosti Kfora.
Najzad tu je i poslednje varvarstvo - u krajnjoj liniji NATO-a, koje je zadesilo Kosovo. Svetski moćnici su odlučili da 15% teritorije Srbije jednostavno otcepe od nje i da Kosovo, kao nagradu, velikodušno daruju Šiptarima. I to i pored toga što je to povreda međunarodnog prava, Helsinške povelje, konvencije UN, same Rezolucije 1244, kojom je okončan taj NATO rat i, najzad, Ustava Srbije, koji izričito kaže da je Kosovo „neotuđiv" deo Srbije.
Kod nas se proslavlja vazalstvo, pa čak i ono formalno!?
Na samom početku je rečeno da se povreda nacionalnih interesa od strane stranaca, svuda u svetu nerado prihvata i, ako išta, protiv njih se otvoreno i „bez dlake na jeziku", bar protestvuje, kao što je to učinio, pomenuti SAD vazal, predsednik Avganistana, Hamid Karzai.
Kod srpskih, međutim, vazala ne samo da od protesta čak ni „p" ne postoji, već se u njih prave ogromna slavlja na glas da je Srbija pozvana od strane NATO-a da pristupi u njegovo „predsoblje" - Partnerstvo za mir (PzM). Kažu ti srpski vazali da je ovaj poziv najveći istorijski događaj koji je Srbija doživela u zadnjih pola stoleća.
A između predsednika Srbije Tadića i ministarstva inostranih poslova Srbije (MIP), čiji je šef Vuk Drašković, došlo je do javnog „obračuna" ko je više doprineo za prijem u PzM. Tadić kaže da je njegovo pismo Bušu preokrenulo, inače jednu popuno izgubljenu stvar, te je ovaj na skupu NATO-a u Rigi, jednostavno „naredio" da se Srbija odmah primi, što tako i bi. Što rekli Hrvati, „dojam" se stiče da se njemu, Tadiću, jedino veruje u Vašingtonu. Vuk se, naravno, našao uvređen, pa je zvanično u ime MIP-a izdao saopštenje da je PzM njegova originalna ideja i da nju on jedini kroz MIP stalno gura; a što se, pak, tiče, kome se u Vašingtonu veruje, privatno kaže, pa već tolike godine sam jedino ja kod Buša - „na doručku"!?
Izdaja poslednjeg „aduta"
U svakom, pak, slučaju jasno je jedno: ne vide, jadnici, da su oni, prihvatanjem NATO poziva, izdali i poslednji „adut" u svojim rukama s kojim se još moglo - naravno, pod uslovom da je postojala neka vizija, ali iznad toga i hrabrost - da se stvarno i s uspehom kontriraju razarajući udarci zapada čiji je krajnji cilj uništenje Srba kao naroda.
Koji je taj pomenuti poslednji „adut" koji se bezpovratno kocka prihvatanjem poziva NATO-a da se priključi PzM? U Iskri je do sad o njemu u više navrata bilo reči. Kako, međutim. za vodeće današnje Srbe ne važi ono Biblijsko „Ko ima uši nek' čuje...", ovo je vredno ponavljati, pogotovo jer se radi o srpskom, kao narodu, „biti ili ne-biti", sve dok neko u tom vođstvu ili zadobije najzad potrebne „uši" kako bi mogao da „čuje" ili ako toga, na žalost, ne bude, da ostane bar u istoriji zapisano kao svedočanstvo potpune moralne bede srpskog vodećeg sloja sa početka trećeg milenijuma.
A sam „adut", šta je on? To je svest da Srbija ima centralnu ulogu u bezbednosnom i sigurnosnom sistemu Balkana i, dakle, dokle god je Srbija nezavisna, to je u isto vreme i svest o nezavisnosti tog sistema. Onog trenutka kad Srbija i formalno ispusti svoju nezavisnost iz šaka, što prihvatanjem PzM ona neosporno čini, njoj ne ostaje ništa drugo, već da pokorno sama sudeluje u završnim udarcima svog nestajanja kao naroda, kao svesti o svom postojanju. Da li će Srbi još preostati kao beslovesna masa, to je već drugo pitanje. Možda bi psihijatrija koja se bavi samoubistvom mogla tu dati svoj stručan odgovor.