Zasto " pucamo " ?

Stari Lisac

Primećen član
Poruka
589
Zasto li je veza izmedju dvoje ljudi toliko komplikovana , uvek sam se pitao a verovatno I ostatak sveta ima isto pitanje.Ja sam razmisljao I pokusao da pronadjem bar neke tacke sa kojima bih koliko tol’ko spojio liniju svojih misli.
Kod lose pogodjenih veza :
Obicno , kada se dvoje upoznaju (u prvim danima) imamo mnogo ljubaznosti I mnogo popustanja jer smo presrecni zato smo smo sa osobom sa kojom jesmo.Kako prolazi vreme tako se ljubaznost topi I neko za koga smo do sada bili vezani optimistickom zeljom da je on ili ona prava osoba koja nam je potrebna.Vreme klizi ispod nas I I mi polako ali sigurno(posto smo se jako dobro upoznali) pocinjemo da budemo sve manje blagonakloni prema onome drugom I nemamo vise energije da budemo preterano fini I pocinjemo da pokazujemo pravo lice I pravi karakter.I pre ili kasnije dolazi do prvih pravih sukoba gde je jedna strana uvek sokirana postupkom one druge I prosto nemoze da veruje da je taj neko sa kim mu-joj je bilo tako lepo neka sasvim druga osoba.Ustvari tek kasnije kada nas popusti zanesenost nasa prava slika izlazi na videlo , a ona divna romanticna I pazljiva osoba nestaje.Tada se suocimo sa realnoscu I ustvari tek od tog trenutka pocinjemo da shvatamo sa kim smo.
Kod uspesnih veza:
Oni koji shvate I pri tom ostanu ceo zivot sa svojim parom I pri tom prozive srecan zivot su fleksibilno srecni , jer vremenom nauce da je ceo zivot jedan veliki kompromis sa samim sobom I sa osobom sa kojom si.

Oni koji posle tog “ljubaznog” I zanesenjackog perioda odu svojim putem su ipak ocekivali onu “prvu” osobu a ona druga(zaista prava) im se nije ni najmanje dopala.

Sta vi mislite o svemu ovome ? Da li mozda nesto drugo utice na nase uspehe I neuspehe u ljubavi ?
 
zasto veze pucaju?! zasto nam je u pocetku lepo, a posle propadamo?! pa zato sto se u pocetku zaljubljujemo u osobu koju zelimo da imamo pored sebe, a ne u onu koja zaista jeste. jednostavno, ne zelimo da vidimo mane onog drugog. mozda ih i vidimo, ali smo toliko u oblacima da ne zelimo da ih prihvatimo. tek kasnije, sa vremenom upoznajemo zaista tu osobu i shvatamo da ipak nije savrsena. sve te mane koje smo u pocetku ignorisali sada nam sve vise smetaju. tu su, naravno, jos mnoge stvari koje uticu na uspeh veze, ali o tome bi trebalo pisati opsirnije, a mene sad mrzi...
 
u pravu se velikim delom - oboje...
ono sto ja imam da dodam (ili potvrdim) to je da je vazno biti sam sa sobom nacisto... i znati ko smo, sta nam je potrebno i koja "kombinacija" dobrih i losih osobina nam je prihvatljiva... i ako udjemo u vezu onakvi kakvi smo, a ne onakvi kakvi mislimo da bi druga osoba zelela da budemo, onda sve ide lepo, prirodno, prijatno, sve je lako, lepo i jednostavno.
ja nekako verujem da instiktivno osetimo kad sa nekim mozemo biti "pravi": bez maske, sminke, bez ikakvog doterivanja i ulepsavanja samog sebe.
zapravo, mozda ne najlepsa, ali najtacnija definicija ljubavi na koju sam ja naisla, kaze da ljubav ne znaci: "ne mogu da zivim bez tebe", vec "ja mogu da zivim bez tebe, ali ce mi biti lepse da ostatak zivota provedem sa tobom"... zato je jako vazno znati biti sam i ne biti zavistan ni od osobe, ni od osecanja...
 
Prikriveno nerazumevanje, netolerancija, različiti životni ciljevi, neusaglašeni planovi, razočaranost- korak br.1.

Korak br.2- pravimo se da to baš i nije tako.

Korak br.3- nervira me njegova familija (a ni prijatelji mu nisu preterano zanimljivi), moji njega gnjave glupostima, ne mogu da podnesem njegovo hrkanje, ne zanima me kako je proveo dan, pravim se da ga slušam, a nemam pojma o čemu govori...

Korak br.4- javlja se misao: "Kako bi bilo da se mi ipak raziđemo?"

Korak br.5- nema više.
 
Na zalost, dobar deo veza nastane i propadne n nacin koji si opisao..valjda smo previshe zatrovani pricama o happy end-u i slicnim limunadama, pa se trudimo da 'zivimo bajku' bash onda kad ne treba da skrivamo pravo lice.. No valjda je to neminivno... kako uspeti..? Pa prelomni trenutak je kad se pokaze i pravo lice i sve vrline i mane u pravom formatu; ako cak i tada 'magija ne nestane', onda je to to...
E sad, treba doziveti tako neshto...
Ne mozes vezu da zamrznesh u onom slatkom pocetnom peridu, ma kolio to zeleo.. :roll:
 
zashto pucamo.....pffffff..zato shto je to takav princip...ne bi pucali verovatno kad bi se upoznavali sa ljudima ,i pri tom poshtovali pravilo da svako sa svakim razmeni svoju zivotnu biografiju,na licu mesta,lepo pogledash,premerish...pa ako ti odgovara nosish,ako ne ,idesh dalje sa albumom..bah...gluposti...aman ,ljudi se razilaze...
 
Veze pucaju - i to je cinjenica.
:( Neke se zavrse pre, neke kasnije, ali se sve zavrse zbog nezadovoljstva jednog ili oba partnera. Popustljivost u vezama je cesto jednostrana i takve veze obicno pucaju kada onome koji popusta predje preko glave.
Komunikacija moze da odlozi kraj i da nastavi da ga odlaze, ali to opet zavisi od zivotnih zelja, ambicija pa i samog karaktera ljudi koji su u vezi... :cry:
Ja napisah, a vi razumite ako mozete :lol: :wink:
 
Stari Lisac:
...Kako prolazi vreme tako se ljubaznost topi...

...nemamo vise energije da budemo preterano fini I pocinjemo da pokazujemo pravo lice I pravi karakter...

...I pre ili kasnije dolazi do prvih pravih sukoba gde je jedna strana uvek sokirana postupkom one druge..

...nasa prava slika izlazi na videlo , a ona divna romanticna I pazljiva osoba nestaje.

Mozda si negde i sam dao odgovor na sopstveno pitanje. Uslov br. 1 za "nepucanje" veze je da mi ZAISTA budemo fini, ljubazni i pazljivi, zato sto takvi zaista i jesmo. A ne da to bude neka refleksna radnja u pocetnoj fazi - zaljubljenosti. To podrazumeva puno stvari, a bogami i izvesnu dozu uzdrzanosti, da ne kazem rezervisanosti. Ovo bas zvuci kao jeres u "savremenom" shvatanju ljubavi, jer tu svi kao nesto propagiraju "iskrenost do kraja, sto na um-to na drum, razgovarati, razgovarati..", i sl. A ponekad je potrebno samo odcutati i... "oslusnuti" srce onoga kog volis.
Moras biti svestan koje su mane partnera sa kojima mozes da zivis, a sa kojim manama nikako ne bi mogao...
 
Početak svake veze izmedju dvoje ljudi je obojen prilično ružičasto, tačnije, svako u onom drugom traži odraz samog sebe, domaštava i stvara sliku koju želi. Ne verujem da iko u tim prvim danima govori o svojim manama, da ih na bilo koji način pokazuje. Zajednički život, kao cilj svake veze (ili skoro svake) je, kao što si već rekao "kompromis sa samim sobom i sa osobom sa kojom si". Trenutak kad nestane "ona divna romantična i pažljiva osoba" je trenutak budjenja, tad shvatamo da i ta osoba ima svoje mane kao i svi mi. Različito mišljenje, drugačije navike... Ukoliko su oboje spremni da prihvate te razlike, da pronadju zajedničko rešenje, onda nastavak veze ima smisla. Naglašavam da je neophodno da oboje budu spremni na kompromise, jer ako ustupke čini samo jedna osoba onda je sve to "Sizifov posao", besmislen i beznadežan trud.
Kod uspešnih veza, ta zajednička rešenja vremenom postaju zajedničke aktivnosti, a pri tome ni jedan od partnera ne gubi svoju ličnost. Ni jedan čovek ne treba da bude "torta kojoj nedostaje jedno parče" i da taj nedostajući deo pokušava da upotpuni partnerom, već da partner bude "suigrač", a zajednički život ples u kome oboje prate, osim ritma života, i ritam onog drugog.
Postoji još nešto veoma važno, a to je pouka koju moramo izvući iz svakog neuspeha. Jer, u krajnjoj liniji, svaka prekinuta veza je neuspeh. Koliko god smo spremni da osudimo onu drugu stranu, moramo uvideti i svoje greške da ih ne bi ponovili u nekoj budućoj vezi.
 
:idea: Veze ce uvijek pucati i na to se moramo navici.Ljudi ponekada nisu slicni, otkriju kod partnera nesto sto ranije nisu uocili, ali zato moramo znati da kako protice vrijeme tako se i covjek mijenja nekada na bolje a nekada na lose.Problem je u tomu sto nakon pucanja veze osoba ne moze tako brzo da stupi u sljedecu ljubavnu vezu zbog toga ona ponekada zapada u depresiju.Poenta je u tome da ako veza mora puci da je najbolje odmah pronaci sebi partnera jer sto dulje vrijeme budu sami sve ce biti teze i sve teze. :idea:
 
Stari Lisac:
Zasto li je veza izmedju dvoje ljudi toliko komplikovana , uvek sam se pitao a verovatno I ostatak sveta ima isto pitanje.Ja sam razmisljao I pokusao da pronadjem bar neke tacke sa kojima bih koliko tol’ko spojio liniju svojih misli.
Kod lose pogodjenih veza :
Obicno , kada se dvoje upoznaju (u prvim danima) imamo mnogo ljubaznosti I mnogo popustanja jer smo presrecni zato smo smo sa osobom sa kojom jesmo.Kako prolazi vreme tako se ljubaznost topi I neko za koga smo do sada bili vezani optimistickom zeljom da je on ili ona prava osoba koja nam je potrebna.Vreme klizi ispod nas I I mi polako ali sigurno(posto smo se jako dobro upoznali) pocinjemo da budemo sve manje blagonakloni prema onome drugom I nemamo vise energije da budemo preterano fini I pocinjemo da pokazujemo pravo lice I pravi karakter.I pre ili kasnije dolazi do prvih pravih sukoba gde je jedna strana uvek sokirana postupkom one druge I prosto nemoze da veruje da je taj neko sa kim mu-joj je bilo tako lepo neka sasvim druga osoba.Ustvari tek kasnije kada nas popusti zanesenost nasa prava slika izlazi na videlo , a ona divna romanticna I pazljiva osoba nestaje.Tada se suocimo sa realnoscu I ustvari tek od tog trenutka pocinjemo da shvatamo sa kim smo.
Kod uspesnih veza:
Oni koji shvate I pri tom ostanu ceo zivot sa svojim parom I pri tom prozive srecan zivot su fleksibilno srecni , jer vremenom nauce da je ceo zivot jedan veliki kompromis sa samim sobom I sa osobom sa kojom si.---->>>>ja sam to shvatila i uvidjela da nikad neću moći biti na takav način sa nekim cijeli život jer sam suviše komplicirana osoba da pristajem na kompromis-znam,sve je na moju nesreću,ali što ćeš... :!:

Oni koji posle tog “ljubaznog” I zanesenjackog perioda odu svojim putem su ipak ocekivali onu “prvu” osobu a ona druga(zaista prava) im se nije ni najmanje dopala.

Sta vi mislite o svemu ovome ? Da li mozda nesto drugo utice na nase uspehe I neuspehe u ljubavi ?
:arrow: sve je točno!
 

Back
Top