- Poruka
- 7.375
Vanevropski horizonti
Planiranje naše moguće “neevropske” budućnosti predstavlja znak odgovornog realizma, a ne “evrofobije” ili oživljavanja ekstremnog, izolacionističkog nacionalizma
Politička elita nam obećava “evropsku budućnost”. Lideri stranaka se jedino ne slažu kada će Srbija ući u Evropsku uniju. Ali, prijem Srbije ne zavisi samo od nas. Čak i ako Srbija ispuni uslove za članstvo kakvi do sada nisu postavljeni ni jednoj drugoj zemlji, i koji će – ako se zemlje EU opredele da priznaju nezavisnost Kosova – postati još teže prihvatljivi, ostaje sve relevantnije pitanje: da li će bogata unija želeti posle 1. januara, kada će se priključiti Rumunija i Bugarska, sve manje dobrodošli istočni siromasi, da prima nove članove?
Samo Hrvatska – jedina katolička zemlja u Evropi kojoj do sada nije omogućeno da se priključi EU – ima ozbiljne šanse da se u dogledno vreme iščupa iz “neevropskog” bantustana u jugoistočnoj Evropi. (Jezik priključenja uniji je u sukobu sa geografijom, pa tako i ime našeg kontinenata više nema isto značenje u Briselu i Beogradu.) Stanovnici Srbije, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine su danas izolovaniji nego tokom komunističke diktature. “Gvozdenu zavesu”, koja je bila najtanja baš u Titovoj Jugoslaviji, zamenio je mnogo deblji i nepropusniji evropski bedem.
Onih koji su voljni da ga ruše, ima u Srbiji napretek. Stotine magistratura i doktorata je napisano o raznim aspektima priželjkivanog pridruživanja. Uz pomoć izdašnih stipendija uzgojena je domaća elita poznavalaca birokratskog lavirinta unije. Srbija je danas spremnija za ulazak u Evropsku uniju nego za sve verovatniju budućnost van nje. Prijemom Rumunije i Bugarske EU će obaviti svoje peto proširenje i “zapadni Balkan” će za manje od dva meseca postati hermetički zatvorena enklava.
Optimizam u mnogim krugovima u Srbiji ipak ne splašnjava. “Evropa će nas prihvatiti kada za to dođe trenutak”, izjavio je nedavno Ivan Vejvoda iz Balkanskog fonda za demokratiju. On samouvereno tvrdi da naša zemlja samo treba da uradi svoj domaći zadatak i da “nema razloga za uznemirenost”. Ali, razloga za nespokoj ima. Zvaničnici EU sve češće nagoveštavaju da nas možda neće prihvatiti čak i ako uradimo sve što se od nas zahteva. Iz ujedinjene Evrope Srbiji i ostalim potencijalnim članicama poslednjih meseci stižu kontradiktorni i uznemirujući signali.
Ranije je otpor proširenju dolazio sa margina evropske politike. Neprijatelji daljeg širenja više nisu samo stari, ksenofobični evroskeptici ili evrorealisti u Velikoj Britaniji ili Holandiji i hrišćanski fundamentalisti koji u rastu EU prepoznaju klicu budućeg sataninog kraljevstva iz biblijskog proročanstva. Evropski moćnici se danas dele na one koji tvrde da unija mora da bira između “produbljivanja ili proširenja” (i sugerišu ovo prvo) i one koji veruju da se to ne isključuje, da unija može istovremeno postajati i sve koherentnija i sve veća. Martin Bondars, šef kabineta predsednika Letonije, kaže da “ideja Evrope nije mrtva, ali je zamrznuta”. Oli Ren, komesar za proširenje, govori o “mentalitetu noja” koji danas “muči (ujedinjenu) Evropu” pri razmatranju “budućih granica”. Kao retko kada u istoriji Evropa bira da “zabije glavu u pesak”. Ren kaže da je pravi “izazov ne zatvoriti kapije”.
Mnogo je onih koji veruju da će unija “ako odustane od širenja izgubiti svoj smisao”. Wihovi stavove, bar deklarativno, i dalje podržava većina.
Ali, Jeroen Bult, politički analitičar iz Estonije, piše da je već odbijanje Evropskog ustava prošle godine od strane holandskih i francuskih glasača bio “jasan nagoveštaj da stanovnici stare i bogate Evrope više ne žele da plaćaju za opskurne, nepoznate narode na istoku”. Posebno zabrinjava činjenica da je posle odlučnog holandskog i francuskog “ne”, kada je sporazum o Evropskom ustavu postao još teže zamisliv, predsednik Evropske komisije Žoze Manuel Baroso rekao da je “neophodan ustavni sporazum pre daljeg proširenja”. On je 25. septembra izjavio i da će prijem Bugarske i Rumunije predstavljati “poslednji stadijum proširenja” jer “postoje granice našeg apsorpcionog kapaciteta”.
Ipak, u vezi sa daljim širenjem još dominira ono što je Frank Vajbert, analitičar Foruma za evropsku politiku iz Brisela, nazvao “krhki optimizam”. On piše da za zemlje koje žele da pristupe EU veliku opasnost predstavlja rast popularnosti “teorije kluba” u vrhovima unije. Po ovoj teoriji, što je unija veća, ona, kao bilo koji klub, postaje manje korisna za svoje članove i teža za upravljanje. Najopasniji produkt ove teorije je kvazinaučna priča o “apsorpcionom kapacitetu” unije koju pominje Baroso. Wome se politički razlozi protiv proširenja uvijaju u naučnu oblandu tako što se lažno sugeriše da postoje neke objektivno merljive ili empirijski ustanovljive granice širenja, odnosno apsorpcije.
Briselski Evropski centar za politiku (EPC) u septembru je objavio izveštaj koji analizira mogućnost da “primanje u članstvo” u budućnosti neće kao sada predstavljati i “integraciju” novoprimljenih zemalja u EU. Zato se sve češće ne govori o članstvu, već se pominje “punopravno članstvo”.
“Jasno je da će prihvatanje svakog sledećeg proširenja zavisi od toga kako javnost (u EU) vidi funkcionisanje unije... Ako dominantno viđenje u javnosti ostane da EU ne funkcioniše dobro, biće vrlo teško prodati ideju da će funkcionisati bolje ako postane još veća”, smatraju u EPC-iju. Oli Ren, komesar za proširenje, kaže da se unijom širi “osećaj krize koji ima korene u sporom ekonomskom rastu i visokoj nezaposlenosti”. Famozni “apsorpcioni kapacitet” je i formalno naveden kao “faktor... koji brzina uvećavanja mora uzimati u obzir”.
Ova rogobatna floskula i njene implikacije su već bila tema posprdnih komentara u ozbiljnim medijima. Londonski “Ekonomist” je iskoristio da širenje EU uporedi sa “toaletnim papirom koji je proizvođen u doba komunizma... (i) koji je (vremenom) bivao sve grublji i apsorbovao sve manje”. (Posle ovih kritika, “apsorpcioni kapacitet” je u zvaničnim dokumentima preimenovan u “integracioni kapacitet”.)
Na stavove javnosti u EU koja je već “umorna od proširenja” (još jedan od bisera “evropskog” novogovora) Srbija može vrlo malo, a na apsorpciono-integracioni potencijal ne može nikako da utiče. U Austriji samo 29 posto građana podržava dalje uvećavanje unije. Čak 81 posto Austrijanaca je, na primer, protiv ulaska Turske, bez obzira na to ako ta zemlja ispuni apsolutno sve kriterijume.
Oli Ren voli da kaže da je “EU živa politička životinja, a ne fosil”. Problem je u tome što gledano iz Srbije (ili Turske gde podrška ulasku u EU konstantno opada) ta životinja ne deluje pitomo. Šest godina posle obaranja Miloševića, za prosečnog građanina Srbije “odlazak u Evropu” prvenstveno znači suočavanje sa serijom poniženja. Evropska unija počinje na kapijama ambasada u Beogradu. A tu vas – sa samo jednim izuzetkom – čekaju neobjašnjiva sumnjičavost i besmisleni i uvredljivi zahtevi. Da nije ambasade Velike Britanije, članice EU koja nije potpisnica šengenskog sporazuma i koja primenjuje racionalne i razumljive kriterijume, apsurdnost sramotnih procedura koje nameću “šengenske zemlje” i nedavno primljene članice EU pri izdavanju viza sve kraće važnosti, bila bi manje očita.
Planiranje naše moguće “neevropske” budućnosti predstavlja znak odgovornog realizma, a ne “evrofobije” ili oživljavanja ekstremnog, izolacionističkog nacionalizma
Politička elita nam obećava “evropsku budućnost”. Lideri stranaka se jedino ne slažu kada će Srbija ući u Evropsku uniju. Ali, prijem Srbije ne zavisi samo od nas. Čak i ako Srbija ispuni uslove za članstvo kakvi do sada nisu postavljeni ni jednoj drugoj zemlji, i koji će – ako se zemlje EU opredele da priznaju nezavisnost Kosova – postati još teže prihvatljivi, ostaje sve relevantnije pitanje: da li će bogata unija želeti posle 1. januara, kada će se priključiti Rumunija i Bugarska, sve manje dobrodošli istočni siromasi, da prima nove članove?
Samo Hrvatska – jedina katolička zemlja u Evropi kojoj do sada nije omogućeno da se priključi EU – ima ozbiljne šanse da se u dogledno vreme iščupa iz “neevropskog” bantustana u jugoistočnoj Evropi. (Jezik priključenja uniji je u sukobu sa geografijom, pa tako i ime našeg kontinenata više nema isto značenje u Briselu i Beogradu.) Stanovnici Srbije, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine su danas izolovaniji nego tokom komunističke diktature. “Gvozdenu zavesu”, koja je bila najtanja baš u Titovoj Jugoslaviji, zamenio je mnogo deblji i nepropusniji evropski bedem.
Onih koji su voljni da ga ruše, ima u Srbiji napretek. Stotine magistratura i doktorata je napisano o raznim aspektima priželjkivanog pridruživanja. Uz pomoć izdašnih stipendija uzgojena je domaća elita poznavalaca birokratskog lavirinta unije. Srbija je danas spremnija za ulazak u Evropsku uniju nego za sve verovatniju budućnost van nje. Prijemom Rumunije i Bugarske EU će obaviti svoje peto proširenje i “zapadni Balkan” će za manje od dva meseca postati hermetički zatvorena enklava.
Optimizam u mnogim krugovima u Srbiji ipak ne splašnjava. “Evropa će nas prihvatiti kada za to dođe trenutak”, izjavio je nedavno Ivan Vejvoda iz Balkanskog fonda za demokratiju. On samouvereno tvrdi da naša zemlja samo treba da uradi svoj domaći zadatak i da “nema razloga za uznemirenost”. Ali, razloga za nespokoj ima. Zvaničnici EU sve češće nagoveštavaju da nas možda neće prihvatiti čak i ako uradimo sve što se od nas zahteva. Iz ujedinjene Evrope Srbiji i ostalim potencijalnim članicama poslednjih meseci stižu kontradiktorni i uznemirujući signali.
Ranije je otpor proširenju dolazio sa margina evropske politike. Neprijatelji daljeg širenja više nisu samo stari, ksenofobični evroskeptici ili evrorealisti u Velikoj Britaniji ili Holandiji i hrišćanski fundamentalisti koji u rastu EU prepoznaju klicu budućeg sataninog kraljevstva iz biblijskog proročanstva. Evropski moćnici se danas dele na one koji tvrde da unija mora da bira između “produbljivanja ili proširenja” (i sugerišu ovo prvo) i one koji veruju da se to ne isključuje, da unija može istovremeno postajati i sve koherentnija i sve veća. Martin Bondars, šef kabineta predsednika Letonije, kaže da “ideja Evrope nije mrtva, ali je zamrznuta”. Oli Ren, komesar za proširenje, govori o “mentalitetu noja” koji danas “muči (ujedinjenu) Evropu” pri razmatranju “budućih granica”. Kao retko kada u istoriji Evropa bira da “zabije glavu u pesak”. Ren kaže da je pravi “izazov ne zatvoriti kapije”.
Mnogo je onih koji veruju da će unija “ako odustane od širenja izgubiti svoj smisao”. Wihovi stavove, bar deklarativno, i dalje podržava većina.
Ali, Jeroen Bult, politički analitičar iz Estonije, piše da je već odbijanje Evropskog ustava prošle godine od strane holandskih i francuskih glasača bio “jasan nagoveštaj da stanovnici stare i bogate Evrope više ne žele da plaćaju za opskurne, nepoznate narode na istoku”. Posebno zabrinjava činjenica da je posle odlučnog holandskog i francuskog “ne”, kada je sporazum o Evropskom ustavu postao još teže zamisliv, predsednik Evropske komisije Žoze Manuel Baroso rekao da je “neophodan ustavni sporazum pre daljeg proširenja”. On je 25. septembra izjavio i da će prijem Bugarske i Rumunije predstavljati “poslednji stadijum proširenja” jer “postoje granice našeg apsorpcionog kapaciteta”.
Ipak, u vezi sa daljim širenjem još dominira ono što je Frank Vajbert, analitičar Foruma za evropsku politiku iz Brisela, nazvao “krhki optimizam”. On piše da za zemlje koje žele da pristupe EU veliku opasnost predstavlja rast popularnosti “teorije kluba” u vrhovima unije. Po ovoj teoriji, što je unija veća, ona, kao bilo koji klub, postaje manje korisna za svoje članove i teža za upravljanje. Najopasniji produkt ove teorije je kvazinaučna priča o “apsorpcionom kapacitetu” unije koju pominje Baroso. Wome se politički razlozi protiv proširenja uvijaju u naučnu oblandu tako što se lažno sugeriše da postoje neke objektivno merljive ili empirijski ustanovljive granice širenja, odnosno apsorpcije.
Briselski Evropski centar za politiku (EPC) u septembru je objavio izveštaj koji analizira mogućnost da “primanje u članstvo” u budućnosti neće kao sada predstavljati i “integraciju” novoprimljenih zemalja u EU. Zato se sve češće ne govori o članstvu, već se pominje “punopravno članstvo”.
“Jasno je da će prihvatanje svakog sledećeg proširenja zavisi od toga kako javnost (u EU) vidi funkcionisanje unije... Ako dominantno viđenje u javnosti ostane da EU ne funkcioniše dobro, biće vrlo teško prodati ideju da će funkcionisati bolje ako postane još veća”, smatraju u EPC-iju. Oli Ren, komesar za proširenje, kaže da se unijom širi “osećaj krize koji ima korene u sporom ekonomskom rastu i visokoj nezaposlenosti”. Famozni “apsorpcioni kapacitet” je i formalno naveden kao “faktor... koji brzina uvećavanja mora uzimati u obzir”.
Ova rogobatna floskula i njene implikacije su već bila tema posprdnih komentara u ozbiljnim medijima. Londonski “Ekonomist” je iskoristio da širenje EU uporedi sa “toaletnim papirom koji je proizvođen u doba komunizma... (i) koji je (vremenom) bivao sve grublji i apsorbovao sve manje”. (Posle ovih kritika, “apsorpcioni kapacitet” je u zvaničnim dokumentima preimenovan u “integracioni kapacitet”.)
Na stavove javnosti u EU koja je već “umorna od proširenja” (još jedan od bisera “evropskog” novogovora) Srbija može vrlo malo, a na apsorpciono-integracioni potencijal ne može nikako da utiče. U Austriji samo 29 posto građana podržava dalje uvećavanje unije. Čak 81 posto Austrijanaca je, na primer, protiv ulaska Turske, bez obzira na to ako ta zemlja ispuni apsolutno sve kriterijume.
Oli Ren voli da kaže da je “EU živa politička životinja, a ne fosil”. Problem je u tome što gledano iz Srbije (ili Turske gde podrška ulasku u EU konstantno opada) ta životinja ne deluje pitomo. Šest godina posle obaranja Miloševića, za prosečnog građanina Srbije “odlazak u Evropu” prvenstveno znači suočavanje sa serijom poniženja. Evropska unija počinje na kapijama ambasada u Beogradu. A tu vas – sa samo jednim izuzetkom – čekaju neobjašnjiva sumnjičavost i besmisleni i uvredljivi zahtevi. Da nije ambasade Velike Britanije, članice EU koja nije potpisnica šengenskog sporazuma i koja primenjuje racionalne i razumljive kriterijume, apsurdnost sramotnih procedura koje nameću “šengenske zemlje” i nedavno primljene članice EU pri izdavanju viza sve kraće važnosti, bila bi manje očita.