Hitler kao govornik

Praksa, usavrsavanje, kao klinac kad su se igrali rata on je bio " Vojskovodja " i deca su ga slusala.
Po beckim i minhenskim kafanama je ulazio u polemike ali su protivnici bili vecinom intelektualno podredjeni ili nedovoljno motivisani za rasprave tako da je uglavnom vodio rec. To mu je dalo samopouzdanje. Znao je sta boli nemacki narod i uspesno je stavljao melem.Njegove teznje su bile da postane slikar ili arhitekt i to je postao ali ne kroz skole nego kroz nemacki narod.
Kao govornik ubedljiv, prodoran, grlat, ambiciozan, covek koji zna sta hoce, naravno da jedna takva licnost opojno utice na mase.Trazili su vodju i dobili su ga.Kao takav bi uspeo u svakoj zemlji koja je izgubila rat ili bila u ekonomskoj krizi. On je obecavao i ispunjavao.
Kada bi kod nas neko tako vatreno govorio i ispunjavao obecanja sigurno da bi
bio na celu nacije.
 
Hitler se kao pojava nimalo nije uklapao u sliku velikog vodje Arijevca a cak su mu na frontu odbili dati orden jer je njegova pojava bila neugledna pa mu se po misljenju njegovih pretpostavljenih odlikovanje nije moglo dodeliti pored junastva koje je pokazao. Ipak, njegov govornicki dar je bacio u drugi plan njegov spoljasnji izgled ma gde da je drzao govore - u Minhenskim pivnicama ili pred masom od nekoliko hiljada ljudi. Posebnost njegovog dara i pored tradicionalno visokog kriterijuma koji Nemci imaju kao slusaoci je upravo lezala na cinjenicama ( ma koliko se njima manipulisalo kako u izlaganju tako i u samoj politici nacional - socijalisticke partije ) koje je servirao veoma razlozno i uvek na pravom mestu ostavljajuci utisak coveka koji ima i nudi resenje za trenutnu krizu.
Hitler je veoma dobro poznavao svoj narod ostavljajuci nedvosmislen utisak da je deo njega a da su opet svi kao rasa najcistiji izdanak ljudske vrste koji je u alarmantnoj situaciji i kome predstoji konacni obracun.
Interesantan je njegov govor u kome je se pred masom koja ga je cekala pojavio cuteci prvih 20 minuta ( ! ) sto je prisutne dovelo do nevidjenog ushicenja. Moramo priznati da bi skoro svaki govornik koji cuti 20 minuta sebe osudio na propast kao govornika ali njega - ne. Moramo priznati i to da je mozda najveci govornik u ljudskoj istoriji. Bilo je velikih u istoriji govornika, bilo je i osvajaca ali nijedan nije skoro pobedio svet tom vestinom kojim je postao i jedan od najvecih osvajaca u istoriji.
 
A odakle vi znate toliko o njemu? Jel ima bas o ovoj temi sto se tice Hitlera na entu na nasem jeziku? Ja sam od druga uzeo Mein Kampf-pa ako je neko citao nek me malo uputi gde bi trebalo da trazim o njegovim govorima...
Hvala
 
King 7:
Moramo priznati i to da je mozda najveci govornik u ljudskoj istoriji. .

Ni slučajno! Mislim da je bio talentovan govornik, ali nipošto ne bih otišao toliko daleko. Njegovi govori su bili šematski, jednoobranzi.

Hitler je govorio uvek na isti način, počinjao istim tempom i isto završavao. Kad čuješ jedan njegov govor čuo si ih sve.

Retko ćeš čuti da je u svojim govorima upotrebio neku suptilniju figuru, stil mu je bio prilično suvoparan.

Jedini nesporan, i presudan, kvalitet koji je posedovao kao govornik, bio je taj što je zvučao ubedljivo. Kada čovek sluša Hitlera, ne može se oteti utisku da, bez obzira na svu propagandnu šminku i sl. sluša čoveka koji zaista misli ono što govori i u to žarko veruje. Bio je ubedljiv, i to je sve.

Mislim da je recimo Vinston Čerčil mnogo bolji govornik od Hitlera, da je imao raskošniji govornički talent i da su njegovi govori mnogo uspeliji.
 
Stoyo:
Ni slučajno! Mislim da je bio talentovan govornik, ali nipošto ne bih otišao toliko daleko. Njegovi govori su bili šematski, jednoobranzi.

Hitler je govorio uvek na isti način, počinjao istim tempom i isto završavao. Kad čuješ jedan njegov govor čuo si ih sve.

Retko ćeš čuti da je u svojim govorima upotrebio neku suptilniju figuru, stil mu je bio prilično suvoparan.

Jedini nesporan, i presudan, kvalitet koji je posedovao kao govornik, bio je taj što je zvučao ubedljivo. Kada čovek sluša Hitlera, ne može se oteti utisku da, bez obzira na svu propagandnu šminku i sl. sluša čoveka koji zaista misli ono što govori i u to žarko veruje. Bio je ubedljiv, i to je sve.

Mislim da je recimo Vinston Čerčil mnogo bolji govornik od Hitlera, da je imao raskošniji govornički talent i da su njegovi govori mnogo uspeliji.

'zvini al gde imaju da se nadju hitelrovi govori?...ako ima na netu cenio bih da postavish link...
 
Stoyo:
Ni slučajno! Mislim da je bio talentovan govornik, ali nipošto ne bih otišao toliko daleko. Njegovi govori su bili šematski, jednoobranzi.
Hitler je govorio uvek na isti način, počinjao istim tempom i isto završavao. Kad čuješ jedan njegov govor čuo si ih sve.
Retko ćeš čuti da je u svojim govorima upotrebio neku suptilniju figuru, stil mu je bio prilično suvoparan.
Jedini nesporan, i presudan, kvalitet koji je posedovao kao govornik, bio je taj što je zvučao ubedljivo. Kada čovek sluša Hitlera, ne može se oteti utisku da, bez obzira na svu propagandnu šminku i sl. sluša čoveka koji zaista misli ono što govori i u to žarko veruje. Bio je ubedljiv, i to je sve.

Mislim da je recimo Vinston Čerčil mnogo bolji govornik od Hitlera, da je imao raskošniji govornički talent i da su njegovi govori mnogo uspeliji.
Cercil?! HAHAHA. Najgori govornik ikada. Jesi ti ikada cuo neki snimljen govor te budale? Blagi uzas, pocev od akcenta, karikaturnog otezanja, katastrofalnih gresaka pri citanju (a govore je vrlo cesto citao i to lose), ma bio je gori govornik cak i od Broza. Smesno ga je u oratorstvu uopste porediti sa Hitlerom.
 
I ja mislim da Hitler nije najbolji govornik u istoriji. Ono što je bio njegov kvalitet je bila vjera u ono što govori i to da je tu vjeru znao pokazati drugima.
Imao sam prilike gledati njegove govore sa prevodom na ruski (dobio sam ih iz kluba članova RNE-a -ruski fašisti), najbolji njegovi govori počinju beznačajno, on govori o trivijalnostima i ima se utisak da cijelo to vrijeme kao da osluškuje, čak kao da njuši. Dovoljno mu je da samo jednom rječju, frazom, sintagmom probudi publiku i onda iz njega pokulja erupcija.
Govore obično završava tako što se kune da će izvršiti to što je obećao ili sa jednostavnim "amin".
Interesantno je da je poslije dugotrajnijih govora (otprilike sat) po svjedočenju njegovog ličnog doktora znao izgubiti na težini i do dva kilograma.
Sjećam se snimke u boji jednog govora, mislim baš u Minhenu, kada se lijepo vidi da kada odlazi sa govornice, kako je nekada smeđa košulja sada od znoja postala tamno smeđa.
Inaće nije on u svojoj bečkoj fazi zapamćen kao neki govornik. Od tamo ga se sjećaju kao dosadnog i napornog bledunjavog mladića. U svratištima u kojim je tada živio nikoga nije ubijedio ni u šta i često je znao dobiti i batine, npr. od komunista.
 
Hitler nije ubedjivao intelektualce on je ubedjivao mase kojima je stalo do jasnog pitanja sta ce biti sa njima i sta im se pruza.U pregovorima sa biznismenima je hladno prihvacen ali to su ljudi drugog kalibra i nije mogao da ih ubedi sa jednom bombonicom ali ih je kasnije/kada je postao neprikosnoven/ primorao da slede njegove ciljeve.
On je palio mase- a protiv brojne nadmocnosti se tesko protiviti.

Sto se tice govornickih sposobnosti pre njega je bio Dr. Nehru koji nikada
nije citao ili imao pribeleske za svoje govore. Sta kazete za Cicera ?
 
Kontrola mase. O tome se radi.

Kod nas je to dobro radio Nenad Canak tokom protesta 1999 i 2000.

Izlazio je pred prepun trg Slobode u Novom Sadu i obracao ce masi:

Canak: Ko je lopov?
masa: Milosevic!
Canak: Ko je ubica?
masa: Milosevic!
Canak: Dole Milosevic!
masa: Dole!
Canak: Dole Milosevic!
masa: Dole!
Canak: Dole Milosevic!
masa: Dole!

Ne znam za vas ali to je meni veoma licilo na "Sieg Heil" - "Sieg Heil" - "Sieg Heil"
 
Slazem se sa tim da je Cercil bio osrednji govornik i opet se vracam Hitleru: Njegov dar nije lezao u akadesmkoj brusenosti kojom opet ne bi dobio ono sto je hteo. On je bio covek iz naroda kojem je opet ostavljao utisak ne samo vizionara nego ponavljam, mesiju koji je imao resenje. Da, mnogi govori su pocinjali trivijalnostima, cesto vrlo tiho ali mislim da tu lezi tajna: dizanje naboja pocinje pre samog nastupa samim ocekivanjem onog koji nastupa. nezamislivo je poceti govor vaznim stvarima u svakoj situaciji, u pitanju je dinamika u svim nivoima - kako u jacini glasa koji je ponekad bio jako tih i zahtevao je apsolutnu tisinu do gromoglasnih rafala po kojima je bio poznat. Oni koji su bili prisutni su kasnije svedocili o neverovatnom naboju u masi koji ne mze da se oseti gledanjem snimka. Kod zena je recimo utisak nadcoveka - nadmuskarca bio vrlo jak ali nikako polnog karaktera, one ga nisu shvatale kao sex simbola nego kao super arijevca, oslonca kolektiva.
Rekoh vec, tajna nije u skolovanosti njegovog glasa a posebno u narcisoidnim visesatnim logoretskim nastupima. On je sa govornice pokrenuo najveci rat u istoriji i zamalo ga dobio.
 
Ne treba zaboraviti da su praktično sve ideje koje su nacional-socijalisti zastupali bile široko prihvaćene pre nego što je Hitler uopšte počeo da se bavi politikom. Ekstremna desnica je davno prihvatila sve ideje iz nacional-socijalističkog korpusa, pre nego što je ta partija i nastala -sve: od antisemitizma, pangermanizma do rasističkog pogleda na svet. Početkom dvadesetih godina dok je Hitler bio samo marginalna figura, ove partije su zajedno uzimale preko jedne trećine svih glasova u Nemačkoj, i uz komuniste činile najveći blok.

Prema tome, Hitler nije volšebno hipnotisao Nemce, on je samo okupio oko sebe dovoljan broj onih koji su u te rasističke baljezgarije verovali i bez njega.

Hitler je postigao to što je postigao samo zahvaljujući činjenici da je bio sposoban da ljude ubedi da zaista misli to što govori. Što, uostalom, i nije bilo teško, jer je to, upravo, i bila istina.To je sve.

Čerčil je,sa druge strane, bio vrhunski govornik. On se nije obraćao jezikom najvulgarnijih uvreda, ni frenetičnim glumatanjem na govornici. On sasvim mirno izjavljuje da će celu naciju povesti u rat do poslednjeg čoveka, a da pri tom ni malo povisi ton! To veoma ubedljivo zvuči. Mnogo ubedljivije od Hitlerovog vrišanja i prenemaganja.
 
I ja mislim da Hitler nije najbolji govornik u istoriji. Ono što je bio njegov kvalitet je bila vjera u ono što govori i to da je tu vjeru znao pokazati drugima.
Imao sam prilike gledati njegove govore sa prevodom na ruski (dobio sam ih iz kluba članova RNE-a -ruski fašisti), najbolji njegovi govori počinju beznačajno, on govori o trivijalnostima i ima se utisak da cijelo to vrijeme kao da osluškuje, čak kao da njuši. Dovoljno mu je da samo jednom rječju, frazom, sintagmom probudi publiku i onda iz njega pokulja erupcija.

Govore obično završava tako što se kune da će izvršiti to što je obećao ili sa jednostavnim "amin".
Interesantno je da je poslije dugotrajnijih govora (otprilike sat) po svjedočenju njegovog ličnog doktora znao izgubiti na težini i do dva kilograma.
Sjećam se snimke u boji jednog govora, mislim baš u Minhenu, kada se lijepo vidi da kada odlazi sa govornice, kako je nekada smeđa košulja sada od znoja postala tamno smeđa.
Inaće nije on u svojoj bečkoj fazi zapamćen kao neki govornik. Od tamo ga se sjećaju kao dosadnog i napornog bledunjavog mladića. U svratištima u kojim je tada živio nikoga nije ubijedio ni u šta i često je znao dobiti i batine, npr. od komunista.

Slozio bih se sa podvucenim. Vera u ono sto se govori, uz sve druge retorske formalnosti koje je jos Ciceron propisao, je za dobrog govornika glavna vrlina. On se time uzdize od obicnog govornika do harizmaticnog proroka, kojem se veruje i koji se sledi. Slicno objasnjenje Hitlerovog retorskog magnetizma dala je i Hana Arent:

Magiju” kojom je Hitler zracio na publiku potvrdjuje vise izvora, a nedavno i izdavaci
zbirke Hitlers Tischgespräche(Hitlerova caskanja za trpezom, Bonn 1951, americko izdanje New York 1953; citirano prema nemackom originalu). Ta privlacnost, taj “cudni, neodoljivi magnetizam Hitlerov”, pocivao je, dakako, na “fanaticnoj samouverenosti ovog coveka” (predgovor Gerharda Ritera [Ritter], p. 14), na njegovim pseudo-autoritativnim sudovima o svemu pod kapom nebeskom, kao i na cinjenici da su njegovi stavovi, bilo da se odnose na stetne posledice pusenja ili na Napoleonovu politiku, uvek mogli da se uklope u nekakvu sveobuhvatnu ideologiju.

Fascinacija je drustveni fenomen, pa zato fasciniranost ljudi iz Hitlerovog okruzenja treba posmatrati u kontekstu njih samih. Ljudi su uvek skloni da nekoga najpre prihvate za ono za sta se izdaje, tako da sarlatan koji glumi genijalca uvek ima izvesne izglede da mu poveruju. U modernom drustvu, sa njegovim karakteristicnim nedostatkom kritickog rasudjivanja, ova je sklonost jaca, tako da neko ko ne samo sto ima misljenje nego ga i prezentuje kao cvrsto uverenje, nece tako lako prokockati svoj ugled, ma koliko puta se jasno ispostavilo da je pogresio. Hitler, koji je vrlo dobro poznavao smusenost savremenog duha, otkrio je da se bespomocno kolebanje izmedju razlicitih stavova s jedne strane, i “uverenja... da su to sve same besmislice” (p. 281) s druge, najlakse moze izbeci ako se covek “nepokolebljivo” prikloni jednom od mnogih trenutno vazecih misljenja. Jeziva proizvoljnost takvog fanatizma veoma je privlacna za drustvo, zato sto je ono za sve vreme svog postojanja upravo zahvaljujuci fanatizmu oslobodjeno haosa razlicitih uverenja koje sámo stalno proizvodi.

Jedna karakteristicna politicka figura sa ovih prostora, koja je svojim govorima vrsila slican uticaj na mase bio je Stjepan Radic. O tom fenomenu u 'Karakterologiji Jugoslovena' Vladimir Dvornikovic je pisao:

On je to i bio u svojoj agitatorskoj taktici i u celokupnoj svojoj političkoj i demagoškoj „ fenomenologiji " . Glavna njegova demagoška snaga počivala je baš na tom iracionalnom elementu . Njegov dugogodišnji ogorčeni protivnik, a kasnije saveznik Svetozar Pribićević , trudio se da i pred seljačkom masom govori što logičnije, ali je time sam o pokazao da nije demagog od rase niti je u narodu imao takvih uspeha kao Raditć. U svojim skokovima , naglim obrtima i čudesnim protivrečnostima koja su uvek apelirala na osećanje i nagone, a ne na razum , Radić je fascinirao svoje vernike, savršeno u duhu Le Bonovog zakoma o psihološkom odnоsu između egzaltiranog vođе i njegove gomile. U tom stilu on se prikazivao i „ luđi " nego što je u stvari bio. Beskrajnim izjavama i govorima neko je vreme strahovito zamara o čitavu Jugoslaviju. Javnost, vlada, skupština, živeli su u stalnoj napetosti i čekanju šta li će na ovom ili onom selj ačkom zboru kazati ovaj neumornii govorljivi seljački tribun.

Ono sto je meni privlacna tema je psiholosko poreklo ovakvog retorskog dara. Psiholosko objasnjenje ponesenosti mase govorom harizmaticnog vodje lezi u njenom kolektivistiskom, nekritickom i emotivnom odnosu prema svom vodji, dok je govornicki dar samog vodje neretko znak ozbiljnog mentalnog poremecaja. Tako je u svojoj psihoanalitickoj studiji Mihailo Bankovic opisao Stjepana Radica kao tipicnog histerika, jer "svi histerici skoro bez izuzetka raspolazu neobicno izrazenom i spretnom retorikom, koj se cesto uzdize do izrazite genijalnosti".

U novijoj srpskoj istoriji dobar primer za ovakvu pojavu je Vojislav Seselj, a klasican primer je upravo Adolf Hitler. Pregled dosta iracionalnih politickih poteza kao spoljnih manifestacija Hitlerove dusevne poremecenosti dao je u briljijantnoj analizi Nikola Milosevic u knjizici "Ima li istorija smisla?". Ono sto je najopasnije kod politicara ovakvog retorskog profila je to da su oni najcesce samo dobri govornici, dok se patoloska crta njihove licnosti, zasluzna za izrazen govornicki dar, veoma negativno odrazava na politickom polju na kome su takvi politicari obicno neostvareni. Takvih je primera kroz istoriju mnogo. Kada su takvi politicari-proroci nenaoruzani, kao Savaranola, recimo, onda se njihova misija zavrsava tragicno samo po njih, ali kada su naoruzani, kao Hitler sto je bio, onda takva politika, ako se na vreme ne predupredi, postaje kobna za mnoge. Razlog tome je sto su takvi politicari isuvise dobri oratori da bi bili realisticni drzavnici. Oni pocinju da veruju u svoje magicne reci, obecanja i tvrdnje; zavodljivi svet ideja i ideologija, velicanstveno uoblicen kroz njihove retorske fraze i isto tako dalek od stvarnosti, postaje striktni obrazac aktivnosti u praksi i nuzno vodi u (samo)destrukciju.
 
Poslednja izmena:

Back
Top