Aleksa Šantić

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

diretore

Veoma poznat
Poruka
12.998
Posto nigdje nema teme o jednom od velikana srpske poezije rekoh sebi da zapocnem jednu

GLEDAO SAM NEBO...


Gledao sam nebo
U po noći tije,
Ni jedan oblačak
Pokriv'o ga nije.

Sijale su zv'jezde
U divotnom čaru,
I pjesmice vile
Svom noćnom stražaru;

I mjesec ih gled'o
Pa se osmjehiv'o,
Vasionom zlatne,
Zrake je razliv'o.

Sv'jetlile su gore,
Sv'jetlile se dole,
I vječno sumorne
One st'jene gole.

Ali na jedanput
Kao da se pak'o
U razjari crnoj
Na taj svijet mak'o.

Zaduvao vihor
Pomamom demona,
Pomračalo nebo,
C'jela vasiona.

Drhtala je zemlja,
Strepile su strane;
Uzdisala gora,
Lomile se grane.

Što god cv'jeća bješe
Mirisava, divna,
Sve iščupa jarost
Vihorova kivna.

Al' gle kako pade
Ta paklena sila,
Razvedri se nebo, -
Svanu zora mila.

Skrili se oblaci,
Razbjegle se tmine; -
Eto b'jelog danka
Da nam suncem sine.

* * *

Oh, da li će tako,
Oh, da li će jednom,
Nakon teških tmina,
Svanut' Srpstvu b'jednom?

Hoće, hoće, hoće,
Oj nadaj se, rode!
Ti ćeš stići tamo,
Kud te želje vode.


1889.
 
U SLAĐANOM GLASU...


U slađanom glasu tvome
Sami anđ'o milja zbori;
A u oku premilome
Plamen svetog raja gori.

Toplim žarom toga plama
Ja slabačke zgr'jevam grudi; -
Zagrljeno milinama
U sreći se srce budi...

Porušeni dvori nada
U duši se opet dižu;
Mjesto tuge, bola, jada
Ružičasti sanci stižu...

Kako su mi topla krila,
Oh, kako se kr'jepi žiće!
K'o čelica kada mila
Spusti krilo na cvjetiće.

Oh, pa hodi, rajski stvore,
Da plamenom oka tvoga
Snažim dušu, dižem dvore
Porušenog nada moga...


1887.
 
LUCIFER


Silan i golem u noć leti, hrli,
Kô da ga bure pobešnjele nose.
Pogledaj! Divnu ženu, čije kose
Kô zlatan plamen vihore, on grli.

Krila mu bukte kô barjaci vatre.
A koban podsmeh na licu mu titra;
Nebu se kesi i ta neman hitra
Kô da bi htela sve zvezde da satre.

Već iznad mene minu i prohuja,
Kô razuzdana široka oluja -
Pomami njeni kad je s mora gone.

Jošte se vidi. Kao požar neki,
Krvav i sjajan, u prostor daleki
Gubi se, eno, i za greben tone.
 
A, ne. Sad ću poslušati Ofi.. ;) . Pesma nije teška, a korisno je učiti se u životu da imaš i sopstveno mišljenje. Pročitaj je pažljivo, postavljaj sam sebi pitanja, razmišljaj i eto ti analize. ;) Pozz.
 
VEČE NA ŠKOLJU

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk,
S uzdahom tuge
Duge,
Ubogi moli puk.

Kleče kosturi
Suri
Pred likom boga svog-
Ištu. Al tamo,
Samo
Ćuti raspeti Bog.

I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

(1904)
 
Песма је интересантна '' на око'' , тј. графички. Има доста одлика симболизма.Добија се визуелни и звучни ефекат, осећају се мириси и боје...
Асонанце- понављање вокала о - ''звоно боно'' - дочаравање звоњаве звона са локалне цркве- појачавање емоције туге и безнађа,
асонанца вокала у - '' с уздахом туге , дуге'' - туга, глад,очајавање и ћутање '' распетог Бога'' који као да не чује молитве народа.
'' Врх хриди црне трне'' - алитерација консонанта р- дочаравање херцеговачког ''крша'' и мелодије звона, која се одбија о стене.
( Тема : суша у Херцеговини, глад, безнађе, молитва народа у цркви за кишу ........ )
 
JEDNA SUZA

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te. –
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila, ko zlatno nebo poslje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad sedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce... I, ko sa visina
Olovni oblak po duši mi pade,
Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna miso moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri sunca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?
Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,
Gdje bereš slatke, raspukle granate.
 
EMINA


Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...
 
PRETPRAZNIČKO VEČE

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac - "On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola -
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il' bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge...
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju -
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kan tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"...

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...

Aleksa Šantić
 
NA DUNAVU

Lako se lađa kreće. Pramene gustog dima
Hlađani tihi vjetrić na krilu nebu diže,
Eno, i ševa laka na pozdrav leti njima,
S ljupkom ih pjesmom stiže.

Kako je svuda bajno! Hučni se Dunav plavi,
Na cvijetnim obalama bijelo pase stado,
Pod sjenkom gustog drvlja, kraj stada svog na travi,
Čobanče svira mlado.

Po dugoj bajnoj ravni gle klasje plodnog žita
Pod krilom lahorovim povija smjerno glavu;
A tamo opet kosac sa pjesmom poslu hita
I gustu kosi travu.

Al' što je tebi, srce, te tako biješ sada?
Oh, eto Fruške Gore, Srijemu dična kruna! -
O kojoj mnogo, mnogo snivaše duša mlada.
Slatkog čeznuća puna...

Oj, divna srpska goro, kapicu skidam s glave,
Sin kršnih surih st'jena žarki ti pozdrav šalje!
Klanjam se, klanjam tebi, prepuna vječne slave
Oj, goro Svetog Save!

Aleksa Šantić
 
BEGLER-BEG


Rano jutro trepti sa dalekih strana.
Sam Begler-beg sjedi pred kulom u hladu,
Tiho vjetar vije sa razraslih grana
Pa povija starcu dugu, meku bradu.

Pred njim puklo polje. Ispod tanke pare
Zdrela žita šume umivena rosom,
I odmorni težak san sa oka tare
I u vrhu njiva zamahuje kosom.

Kô preplašen jelen u skrovište tavno,
Il' kô vjetar kada diže šušanj slabi,
Na domaku sela, niz prisoje ravno,
Pune, guste grive hitri konjic grabi.

Stari Begler puši. I dok dim se diže,
U novoj mu vatri sjaju oka oba:
Pod zorinim velom, sve bliže i bliže,
Njemu tiho stupa prošlo, davno doba.

I on vidi sebe za mladosti svoje,
Kad mu oko bješe i od munje brže:
Za pojasom ljute kuburlije stoje,
A pod njime snažno laki žerav rže.

Hitre iskre biju iz kaldrme stare,
Na prozore trče sve ruže Mostara;
Od groznice slatke lica im se žare,
Pa junaku mašu kitama behara.

A on, gord i silan kao ruka smrti,
Samo jezdi dalje uz carevu džadu;
Za njim jure brzi ogari i hrti, -
I ravan mu niko ne bješe u gradu.

On je onda vladô sam kako je htio,
I njegovoj volji ko je na put stao?!
Na čalmi mu zlatan polumjesec bio,
A u njemu zelen, krupan alem sjao.

Po poljima ovim širokim i travnim
Čadori su bili silnih turskih četa,
I zeleni barjak sa znamenjem slavnim
Vijao se gordo nizom dugih ljeta.

On sanja i gleda... Pod pokrovom zore
Vrh dalekih brda kao vatra rudi,
I begove oči tihom srećom gore,
I radosni uzdah ote se iz grudi.

Al' đaurska truba, čuj, sa grada pisnu!
Stari Begler prenu, i na kobne zvuke
On zajeca ljuto i od bola vrisnu,
Pa obori glavu među suhe ruke.

Staro drvo šumi. Negdje uvrh grana
Ogladnjeli kobac s plijenom se bori.
Meka, topla svila leti preko strana,
I kroz tanku paru zlatno jutro gori.

Aleksa Šantić
 
ZORA

Razgorila se zora na visini,
Široki plamen po grebenu zasja.
Ustaj i pođi! Tamo, u daljini,
Gdje poljem teče šum drvlja i klasja,

U tamnom lišću gdje slatki plod rudi,
Gdje svaka biljka zbori glasom tajnim,
Tamo daleko od vreve i ljudi
Utjehe ima bolima beskrajnim.

Otvori srce nebu blagodatnom,
Potoku, rosi i leptiru zlatnom
Na ružu kada umoran malakše;

Praštaj i moli za sebe i one
Što ljutom mržnjom kinje te i gone,
I dugo plači, i biće ti lakše.

Aleksa Šantić
 
BONA NAJLO


Bona Najlo, deder, kapidžik otvori,
Dženabetu jedan, više me ne mori!
U našem adetu nigda bilo nije,
Da se komšinica od komšije krije.
Kao da sam, asli, Moskov ili Švaba,
O veremu mome ne vodiš esaba,
No, čim tebi dođem, bježiš put hajata
I, kao šeitan, zamandališ vrata,
A nije ti žao što ovako džaba
Bol bolujem, evo, od kako je saba'.
Zar ni zehre nisam po tvom tabijatu,
Kada više voliš Šerifu Indatu?
Zar od njega nisam ferkliji u svemu?
Ma, kontali njega u prvu ulemu,
Ničijem se s njime mijenjao ne bi',
Ni po soju svome, niti po akrebi!
Ako mrziš moje harame i máne,
Što mi ćeif dođe pa volim mehane,
A, reci mi, crkla, kako neću piti,
Kako neću, Najlo, u mehani biti,
Kad ni jednu drugu, u butum Islamu,
Zavolio nisam razma tebe samu?
A ti malo haješ za svoga akrama,
Ne primaš mu Boga, niti li selama.
Nemoj tako, Najlo; haram ti je, beli!
Ili misliš, bona, biću ti hinleli?
Neću mog' mi dina i moje mi Ćabe!
Sjutra ću te zorom iskati od babe;
Pa nek' budu svati kakvih bilo nije!
Neka zurne ciknu, neka bubanj bije,
A konjice lahke posjednu bećari,
Na konjima sitni zveknu adiđari;
Nek' se čuje, biva, butum po atáru,
Kakvi svati bjehu u šeher Mostaru!


Aleksa Šantić
 
ГОСПОЂИЦИ

Некада сам и вас на колену цупкô
И доносио вам слатке шећерлеме,
И љубио дуго ваше плаво тјеме,
И чело, и лице невино и љупко.

Но дани су прошли кô ријека нагла,
Кô тренутни снови, као пусте варке:
Сад на вашем лицу сјај младости жарке,
А на моме јесен и туробна магла.

Ја знам: ваше срце сада ватром гори,
Моје хладна зима окива и мори;
Ваше очи сјају кô два неба плава,

А моје су мутне као магле сиње...
Младост, љубав, огањ, све у гробу спава,
По косама мојим попануло иње.

Алекса Шантић
 
Aleksa Šantić je kao i većina pesnika toga doba pisao poeziju u kojoj je iskazivao svoje emocije, od kojih su najčešće tuga i razočarnje. Pored subjektivne pisao je i rodoljubivu poeziju sa nacionalnim temama, prikazujući socijalno stanje svoga naroda, prkos i inat prema neprijatelju. Sve pesme sadrže izrazitu dozu emocionalnosti i u sebi nose izvesnu dozu rodoljublja. Za vreme svog života napisao je i objavio oko 800 pesama.

Aleksa Šantić rođen je u Mostaru 1868. u jednoj od najuglednijih trgovačkih, pravoslavnih porodica, koja je poticala s planine Čabulje, u okolini Drežnice. Kao vrlo plodan i talentovan pesnik 1902. godine u časopisu Kolo objavljuje svoju pesmu Emina, u kojoj opisuje lepotu mostarske devojke Emine Sefić – Koluder. Pričalo se da im starosne dobi nisu bile iste. Ona je bila devojče od desetak ili možda koju godinu više. Takođe, Šantić i njegova muza nisu pripadali istoj religiji.
Emina je bila ćerka starog hafiza Emina Sefića. Po tadašnjim običajima, koji su bili neka vrsta zakona, devojka nije smela pogledati muškarca a kamoli s njim stupiti u razgovor. Bila je lepa kao i većina Mostarki ali nekako se isticala svojom lepotom i karakterističnim osmehom na licu. Mnogi se sećaju njene plemenitosti, blagog osmeha i vedrine. Bila je jednostavna i skromna. Ni sa čim nije pokazivala niti isticala da je iz imućne porodice.
Navodno je Eminin otac, čim je primetio da se momci sve više za nju interesuju, naredio da odmah počne nositi feredžu kad izlazi van iz kuće i avlije.
Naime, blizu kuće imama Sefića živeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično voleo svoju sestru Persu kojoj se ispovedao i često je posećivao njen dom. Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Bila čedna i veoma mlada kada je opevana, imala je svega 14 godina. Šantić ju je susretao na česmi gde je s ibrikom dolazila da naspe vodu i posmatrao u komšijskoj bašti. Bio je inspirisan lepotom njene rane mladosti i svojoj sestri Persi jednom prilikom priznao da će o tome napisati pesmu.
Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po celoj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija” – lepotica iz raja


Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana.
Pa još kada šeće i plećima kreće,
Ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
Već u srebrn ibrik zahvatila vode,
Pa niz bašču đule zaljevati ode.

S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste
Rasplete joj njene pletenice guste.
Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
Al' meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!

Umro stari pjesnik, umrla Emina
Ostala je pusta, bašča od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće
Pjesma o Emini, nikad umrijet neće.

 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top