"Kralj Uroš I nije bio oženjen ni grčkom ni bugarskom princezom, kao njegova braća. Sin Venecijanke, za suprugu je i sam tražio ženu sa Zapada. Negde oko 1250.g. oženio se (po zapisima hroničara, prvi, ili možda ddrugi, pa čak i treći put) Francuskinjom Jelenom. Nije moguće tačno definisati njeno stvarno poreklo. Ona i njena sestra Marija, u poveljama kasnijih anžujskih vladara Karla I i Karla II (1285-1309) nazivaju se uvek "dragim rodjakama", otkud i ustaljen naziv Jelena Anžujska. Prema svedočenjima arhiepiskopa Danila II (1324-1337) koji je kraljicu lično poznavao, doživela je duboku starost. Umrla je tek 1314.g.Bila je poštovana i omiljena podjednako i od katolika i od pravoslavnih, od pravoslavne i katoličke crkve, kojoj je ostala verna, što svedoči njena prepiska sa papama. rodila je Urošu dva sina: Dragutina i Milutina. Preko Danila II saznajemo da se posebno brinula za sigurnost i obezbedjenje pristojnog života radnika na svojim zadužbinama i da je u dvorcu na Brnjacima na Ibru osnovala neku vrstu škole internatskog tipa za siromašne devojke. Njima je prilikom udaje davala miraz. Jedna od tih učenica i družbenica sahranjena je preko puta njene grobnice, u ladji crkve Jelenine pravoslavne zadužbine, manastiru Gradcu, na levoj obali Ibra, nizvodno od Raške. Pored te pravoslavne zadužbine, kraljica je obnavljala gradove po dukljanskoj oblasti koji su stradali u vreme mongolske provale. Podigla je i katoličke crkve i manastiru u Kotoru, Baru, Ulcinju i Skadru. Ovakvo razmahnuto graditeljstvo na svoj način svedoči o ekonomskom usponu Srbije imajući u vidu i podizanje poznatog manastira, Uroševe zadužbine, na izvorima reke Raške, manastira Sv. Trojice u Sopoćanima. Kraljica Jelena je svojim životom i nama neshvatljivim radom ( u sledovanju vekova i svetovno ime joj se izgubilo )uspevala da pomiri dve oštre krajnosti: papstvo i Srbiju, što nije polazilo za rukom papama, patrijarsima,carevima i kraljevima. Bila je poštovana od papa, kao verna kćer katolicizma koji je nesebično pomagala ali sigurno, jedino i iskreno okrenuta srpskom narodu, koji prihvata kao svoj. Zahvaljujući zaslugama za pravoslavnu crkvu, državu i kulturu Srbije Srpska pravoslavna crkva je uvrstila medju svetitelje. Njen savremenik arhiepiskop Danilo II je ovoj vrloj katolikinji i srpskoj pravoslavnoj svetiteljki napisao poznato poetsko žitije."