Suocavanje. Da, uvek mislis da se to desava samo drugima. A onda jednog dana dodje maca na vratanca. Dok su mi lekari saopstavali dijagnozu gledala sam samo belo u njih, nista ne shvatajuci. Glava totalno prazna. O cemu ovi pricaju? Sta mi to pricaju? Alooo ljudi, znate li koliko imam godina, nece to cudo mene. Aman, sta vam je, ja samo cekam otpusnu listu i muza da mi donese stvari i da bezim kuci. Jos uvek se secam tih svojih misli. Doprlo mi je do mozga o cemu se radi tek kad je doktorka rekla da cu primati citostatike. Kao da me je nesto probolo kroz telo. Osetila sam se sama, nezasticena, jadno. Posle toga, iako su svi bili uz mene, iako sam bila okruzena paznjom i ljubavlju, uvek sam osecala da sam SAMA. Sama u svojoj bolesti. I mislim da se sada, kada je sve proslo, vise plasim nego tada.