- Poruka
- 260
- Đ. Mirković: RATNIK I DIPLOMATA DR ANTE GVOZDENOVIĆ
ANTE GVOZDENOVIĆ
Smjenjuju se epohe, nestaju i rađaju se nove države. Sudionici naroda odlaze u istoriju ili jednostavno, u zaborav. Pokoljenja djela sude, zapisao je naš Njegoš. Sada, kada smo povratili samostalnost, valja se sjetiti prošlih vremena i ličnosti koje su zaslužile da ih i sada pomenemo. Nesumnjivo, to je i general dr Ante Gvozdenović.
Evropski dvorovi za crnogorskog generala
U osvit, 27. januara 1853. godine, u kući Mićuna i Marije Gvozdenović u Vučjem Dolu, u Ćeklićima, Opština Cetinje, rodio se sin Anto. Vaspitavan na domaćem ognjištu, Ante je odrastao uz dva svoja strica. Od djetinjstva je volio knjigu i bio je darovit. Učio je cetinjsku bogosloviju. Prvi rektor bogoslovije Milan Kostić je u jednom svom izvještaju zapisao: "Jedan od učenika drugog razreda Ante Gvozdenović naučio je od svoje volje i svojim trudom njemački i nešto francuski. Pomenuti Gvozdenović, iz drugog razreda određen je da pođe u Rusiju da uči medicinske nauke". On je bio jedan od četvorice državnih stipendista Knjaževine Crne Gore, koji su se školovali u Rusiji. Poslije studiranja, stupio je u rusku vojsku. Božji putevi su ga vodili po tadašnjim ratištima, ali je uvijek u srcu ovog "kulturnog Evropljanina" Crna Gora bila na prvom mjestu. Ante Gvozdenović kao student Medicinskog fakulteta u Moskvi se uputio u domovinu 1876. godine, da "balkanskoj siromašici" pomogne u vrijeme oslobodilačkih ratova 1875-1878, godine. Kao dobrovoljac dao je doprinos u odbrani slobode i nezavisnosti crnogorskog naroda i crnogorske države. U to vrijeme sa engleskim novinarom Filemanom je putovao Crnom Gorom, kako bi ovaj stranac upoznao "narod herojskog tipa", kako je i on sam zapisao. Nakon toga se vratio u Cucko-ćeklićki bataljon koji je tada učestvovao u opsadi Nikšića, kao pripadnik vučedolske čete. Životni put ga je vodio na bugarsko ratište, čuvenu Ahaltekinsku operaciju, u rusko-japanski rat... Dr. Ante Gvozdenović je bio hrabar ratnik, iskusan vojskovođa i dobar diplomata. Čovjek sa širokom kulturom i manirima obrazovanog Evropejca. Pravi izdanak svog naroda, Crnogorac, kome su se divili sunarodnici i svi oni koji su znali za njega. Bio je vjerni pratilac kralja Nikole na njegovo posljednje putovanje iz Crne Gore i jedna od najpovjerljivijih ličnosti izbjegličke vlade. Sve svoje dužnosti je obavljao dostojanstveno, uprkos spletkama i intrigama na koje je u toku svog odgovornog posla nailazio. Bio je kraljev prvi ađutant, a 1918. godine, kada je otvoreno Crnogorsko poslanstvo u Varšavi on je naimenovan za opunomoćenog ministra Crne Gore. Na Konferenciji za mir u Parizu, dr Anto Gvozdenović je bio određen za člana delegacije Crne Gore. Bio je predsjednik crnogorske Vlade, general ruske i francuske armije. Buran je bio njegov život od kamenitih Ćeklića do Petrovgrada i dalje na sve četiri strane svijeta. Kretao se u najotmenijim društvima, bio poznat svim evropskim dvorovima i državnicima. Bio je džentlmen. Volio je istinu i po crnogorski "svakome kresao u oči". To je bio čovjek visoke kulture. Nosio je svoju Crnu Goru i Katunsku nahiju u srcu i kad je vojevao i kad je u crno zavijao evropske kockarnice. U Rusiji je došao do generalskog čina ne mijenjajući državljanstvo. Hodao je po tepisima i kuršumima. Pod Lovćenom u Ćeklićima proveo je skromno svoje posljednje dane, zaboravljen. Umro je na rodnom ognjištu 2. septembra 1935. godine. Sahranjen je na seoskom groblju među svojim precima bez ikakvih vojnih počasti. Na njegovom kovčegu bile su poređane tri generalske kape, tri vojske ruske, francuske i crnogorske. Sve osobine čojstva i viteštva isticale su crnogorskog generala dr Anta Gvozdenovića koji zaslužuje neko obilježje i u naše doba. Iz rodnih Ćeklića pokrenuta je inicijativa da se na Cetinju jednoj ulici da Antovo ime ili da se u znak sjećanja postavi jedna spomen ploča sa njegovim imenom. Toliko je ovaj odvažni ratnik i diplomata, vjerovatno zaslužio. Postoje i ideje da se o njegovom bogatom životnom putu snimi i film. Knjiga dr Đura Batrićevića, koju je izdao IP "Obod" i mnoštvo sačuvanih dokumenata su dobra gradnja za kvalitetan scenario.
Prijem
Prijem dr Anta Gvozdenovića u Vašingtonu je protekao uz predaju akreditiva, pisama, pozdravnih govora novog poslanika i Vilsonovog odgovora. General Gvozdenović je tom prilikom pored ostalog kazao:
- Gospodine predsjedniče: Kralj, moj uzvišeni suveren, povjerio mi je visoku dužnost da predstavljam njegovu vladu kod federalne vlade, kod Sjedinjenih Američkih Država. Ja imam čast da Vam uručim akredibilna pisma opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika. Kod nas, kao i kod Vas, ideje o pravdi i slobodi nisu uvezene ili vještački usađene u naše mozgove. One su prirodni izdanci rase.
Tokom pet vjekova borili smo se bez odmora protiv neprijatelja koji je uspio da skrši dostojanstvo najjačih država. Mi se nijesmo borili jedino za našu zemlju već takođe za potlačene narode naše krvi, našu jugoslovensku braću, tako da i njima može svanuti dan slobode. Zahvaljujući našoj upornosti, uvijek u toku onih pet vjekova, uprkos svim naletima i kataklizmama, naša borba je bila svjetlost na kojoj su narodi Balkana okretali svoju sudbinu i nade...
Postepeno i posredstvom Crnogoraca koji su prešli okean, Amerika je postala poznata i voljena u našim brdima. Ovo je dovelo do toga da su je smatrali nježnim srdačnim prijateljem. U ovom trenutku, doseljenici iz Crne Gore, rastureni širom ogromnih prostranstava, najveće Republike posmatraju s velikim oduševljenjem Vaše veličanstvene pripreme za pobjedu. Dok oni pozdravljaju vaše vojnike koji odlaze u Evropu, znam da je njihovo oduševljenje pomiješano s tugom, što oni ne mogu da se pridruže borbi pod zastavom svoga kralja i otadžbine. Njihovo oduševljenje biće duboko kad saznaju da ja danas govorim u njegovo ime. To će biti njihova zahvalnost za veliko gostoprimstvo koje im je ukazano u SAD, u danima njihove nesreće..."
Na tom mu je Vudron Vilson, pored ostalog, kazao: "Što se tiče Crnogoraca koje spominjete, a koji su došli da žive među nama i preko kojih su SAD postale poznatije njihovim zemljacima u Crnoj Gori, njima dugujemo zahvalnost. Oni su ne malo doprinijeli prijateljskim odnosima i obostranim osjećanjima koja uzajamno preovlađuju i koja će, što je moja iskrena nada, Gospodine Poslaniče, nastaviti da preovlađuje uticajem..."
Jezici
Anto je znanje iz njemačkog jezika dopunjavao i preko Njemca koji je u to doba često posjećivao Crnu Goru.
Izgleda da je tada Anto na Cetinju bio možda i jedini žitelj koji se služio engleskim jezikom, a to znanje je upotpunio u Rusiji. Dobro je govorio i francuski jezik, što je zasluga i njegovog profesora Deare. Knjaz Nikola je Anta posebno preporučio kao talentovanog učenika. Zna se i to da je crnogorski gospodar u želji da što prije dođe do najneophodnijeg stručnog kadra u Crnoj Gori slao perspektivne mladiće na dalje školovanje u prijateljske zemlje. Na prvoj godini studija, kako je u svojoj knjizi zabilježio dr Đuro Batrićević, Anto je bio obavezan da polaže jedan strani jezik, kako bi se mogao služiti stručnom literaturom. Prijavio je njemački, a kada ga je profesor počeo ispitivati gramatiku, zanijemio je. Profesor se uvrijedio, ali kad se uvjerio da tečno govori njemački, odobrovoljio se.
- Da li ste vi porijeklom Njemac, upita ga profesor malo kasnije.
Ante iznenađen mu odgovori:
- Gospodine profesore, ja sam rođeni Crnogorac.
- Onda ste vjerovatno proveli duže vrijeme u Njemačkoj, opet će profesor.
- Tek toliko koliko sam proputovao kroz Austriju i Njemačku. Moram Vam reći da sam na Cetinju pažljivo slušao njemačke turiste kad razgovaraju. Na kraju je profesor Antu dao najveću ocjenu. Na Moskovskom univerzitetu biran je za studentskog predstavnika na međunarodnim kongresima u Berlinu i Londonu, u sastavu ruske delegacije, pored tolikog broja odličnih ruskih studenata.
)
