Na obali mora, dok talasi laganim zamasima i vec umorno zapljuskuju kristale jos uvek vrelog peska, sunce polagano zatvara svoje umorne kapke i polagano se spusta u meku postelju... Crveni odsjaj doprinosi jos lepsem prizoru predvecerja... Njegova ruka u njenoj kosi, njena glava na njegovom ramenu... Jedna dusa, jedno telo... I prohladni vetar sa mora donosi hladne kapljice vode sa talasa koji se razbijaju o stenje i stvarajuci jezu u njihovim telima, a ona nezno kao macka priljubljuje se uz njega, ne bi li toplinom svog i njegovog srca doprinela jos lepsem zalasku sunca... Tiho sapucu najneznije reci, najumilnijim imenima se tiho dozivaju... Usne od meda, nezni poljupci, nezni dodiri... Ona u njegovim rukama kao latica najlepse ruze rascvetane u cik zore koja svetluca u srcu njegovom... A onda, laganim pokretom uhvati svoju voljenu i preko praga kuce na obali mora prenese je na putu prekrivenom laticama ruza do sobe prepune sveca... Tiha muzika budi u njima osecaj bliskosti... i tela koja se polako spajaju u jedno... Nezni dodiri, nezna milovanja, nezna predigra... Nagovestaj burne noci pune ljubavi...
A zimska idila? DONova je savrsena... zaista savrsena... Gitara, kamin, pahulje, toplina u srcima, a sneg napolju veje, vino... Savrseno...
Lepo kaze Ducic: "Ljubav je dokaz inteligencije, jer covek bez ideja i prostak bez vaspitanja ne mogu biti zaljubljeni, posto je ljubav najveca mudrost i najfinija dusevnost"...