Momčilo R. Đujić (1907-1999) je za vreme drugog svetskog rata bio
komandant 18. korpus italijanske kraljevske vojske - MVAC odred "Dinara" (Dinarska četnička divizija), a nakon poraza osovinskih snaga uticajna ličnost četničke emigracije.
Godine 1947. u Jugoslaviji mu je u odsutnosti suđeno za ratne zločine i proglašen je krivim.
Godine 1988. je pokrenut postupak za izručenje od SAD, ali je usled raspada SFRJ do smrti ostao osudjen a nekažnjen
U komandi divizije »Sassari« u Kninu 29. oktobra 1941. godine Đujić s Talijanima potpisuje sporazum o organizovanju četničkih jedinica, a Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) je početkom godine 1942. preko Ilije Trifunovića Birčanina stupila u kontakt s Đujićem, te njegove jedinice formalno preuzela u svoje redove. U isto vreme Đujićeve jedinice su ušle u zvaničan sastav italijanskih fašističkih snaga kao Milizia Volontaria Anti Comunista, i vodile žestoke borbe protiv partizana.] Kasnije su Đujić i Bogunović dobili počasna zvanja četničkih vojvoda.
Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988
Đujić je sa ustašama počeo pregovarati u decembru 1941. kad je u Kninu posjetio velikog župana velike župe Bribir i Sidraga Davida Sinčića. Ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković je odobrio pregovore i saradnju. Naredio je Sinčiću da Đujiću i još trojici vojvoda isplati po 100.000 kuna. Sporazum o “borbenom sadejstvu” postignut je 9. juna 1942. Sinčić je 10. juna aktom BT 16/185 obavijestio poglavnika Pavelića: “Jučer sam trima glavnim vođama četnika, koji se bore protiv partizana, Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rakviću dao svakome po 100.000 kuna radi organizacije borbe protiv partizana”
(dokument je u Arhivu Vojnoistorijskog instituta JNA, kutija 195. broj registra 12/6-1 - dalje AVII 12/1). U aktu VT 16/197,
Sinčić 18. juna 1942. obavještava Pavelića da je “četničkim vođama isporučio makar skromne količine hrane” i da im je “domobransko zapovjedništvo stavilo na raspoloženje 20.000 metaka. 100 pušaka i 10 dobrovoljaca puškomitraljezaca”
(AVII, 244, 35/11-1).
Sedam dana kasnije, glavni stožer domobranstva je isporučio “Momčilu Đujiću milijun kuna, 200 pušaka jugoslovenskog porijekla, 20 puškomitraljeza i odgovarajuće količine streljiva”
(Arhiv Hrvatske, FND, III-801450). Dokumenti u AVII (npr. MF-H-46/137-378, MF-H-34/493, 83 B, 32/1-19 itd.)
svjedoče o zajedničkim akcijama ustaša i četnika i o tome kako je Đujić vodio “operacije čišćenja srpskih sela od partizanskih simpatizera i saradnika”, među kojima je bilo posebno surova ona s kraja februara 1944. godine, kad je sa Vjekoslavom Servatzijem, komandantom 7. ustaškodomobranskog zbora, ubio stotine Srba.
Koliko je i sam Pavelić cijenio tu saradnju, vidi se po njegovom naređenju svim ustaškim i domobranskim jedinicama 21. decembra 1944. da osiguraju povlačenje desetkovanih Đujićevih jedinica u Sloveniju.
Dok je Đujić nastojao da saradnju s ustašama prikrije, koliko god je to bilo moguće, dotle saradnju s Talijanima, a od septembra 1943. i s Nijemcima, nije krio. O tome sam svijedoči, na primjer, u pismu novoimenovanom talijanskom komandantu u Kninu uoči kapitulacije Italije: “Od jula 1941. rame uz rame sa italijanskom vojskom borim se protiv zajedničkog neprijatelja - komunista u oblasti Dinare...”
(AVII, 160, 14/2).
Artiljerijski poručnik Đorde Nikolić, 19. aprila 1944. je obavijestio Mihailovića da je Đujić u smrt poslao “više jugoslovenskih oficira samo zato što se bojao njihove stručnosti i komandne sposobnosti”. Tvrdi da je Đujić pukovnika Uzunčevića ubio “za vreme lečenja u bolnici”, a kapetana “Mihaila Tomaševića na sred Gračaca”, “poručnika Stankovića ubio je na vratima njegovog stana”
(AVII 154, 34/3).,
Đujić sa italijanskim oficirom.
»Zaista, jedan od najboljih prijema od početka rata bio je u njegovom štabu povodom proslave dodeljivanja od kralja Petra Karađorđeve zvezde popu Đujiću, jednom od glavnih Mihailovićevih komandanata u Dalmaciji. A najsmešnije, rekao je, bilo je to što je ovo visoko odlikovanje Đujić dobio za hrabrost pred neprijateljem, a on je, eto, sa njima pijančio u štabu neprijatelja. To su, rekao je prezrivo pukovnik, odjednom pun nacionalnog ponosa, stvari koje se mogu desiti samo na Balkanu.«
—Fitzroy Maclean o razgovoru sa italijanskim pukovnikom o Đujiću
Fitzroy Maclean: RAT NA BALKANU
—Fitzroy Maclean o razgovoru sa italijanskim pukovnikom o Đujiću
- - - - - - - - - -
da li je posredi bila samo borba za vlast, komandu ili je bilo samo ratno doba kad se ni oni sa iste strane nisu slagali u svemu?
- - - - - - - - - -
šta vi mislite o vojvodi djujiću?
- - - - - - - - - -
zato se nikada nije ni pod oružjem a ni kao turista vratio u srbiju?