Куповна моћ грађана Србије пада

untouchable

Ističe se
Banovan
Poruka
2.748
Kolika je kupovna moć
28. septembar 2006. | 16:04 | Izvor: B92
Beograd -- Prema statističkim podacima, standard građana raste.

Međutim, istraživanja pokazuju da na kupovinu hrane mesečno biva potrošeno samo 40 evra po osobi i da u kućnom budžetu sve manje novca ostaje upravo za namirnice i higijenu. Ekonomisti kažu da takvi oprečni podaci ne pokazuju realno stanje, a s tim su saglasni i građani.

Prema podacima instituta za istraživanje tržišta Konzit, na hranu i odeću godišnje biva potrošeno 1.120 evra po osobi. Godišnji izdaci za hranu su 500 evra, ili 40 evra mesečno. Građani ne veruju da mogu da se prehrane s toliko novca.

Istraživanje agencije Medijum Galup pokazuje da su građani u prvih šest meseci kupili dva odsto manje prehrambenih namirnica i šest odsto manje sredstava za higijenu. To pokazuje da je kupovna moć pala tri odsto. Međutim, ministar trgovine kaže da su za kupovnu moć najpouzdaniji podaci Zavoda za statistiku, koji pokazuju da standard građana raste.

Ekonomista Dejan Erić kaže da je teško steći pravu sliku o stanadardu na osnovu različitih istraživanja, ali da bi novi način merenja potrošačke korpe, koji je uvelo Ministarstvo trgovine, trebalo da bude mnogo realniji.

U većini razvijenih zemalja dezodoransi i instant-kafa ne smatraju se luksuzom, a u Srbiji se ti proizvodi u potrošačkoj korpi još vode kao roba koja nije nužna porodici.
 
Godišnji izdaci za hranu su 500 evra, ili 40 evra mesečno. Građani ne veruju da mogu da se prehrane s toliko novca.
Зашто? Зашто не би веровали?
Јер уживају да стање приказују горим него што јесте. Само кукњава,
а ситуација је никад боља у историји.

Сада је боље од османлијског доба, и од светских ратова, и од Голог отока, и од црвено-црних. Никад у историји Србији није било боље него сада. Боље него јуче, горе него сутра
 
Jaguar b. p.:
Зашто? Зашто не би веровали?
Јер уживају да стање приказују горим него што јесте. Само кукњава,
а ситуација је никад боља у историји.

Сада је боље од османлијског доба, и од светских ратова, и од Голог отока, и од црвено-црних. Никад у историји Србији није било боље него сада. Боље него јуче, горе него сутра
Ти то озбиљно?
 
Jaguar b. p.:
Зашто? Зашто не би веровали?
Јер уживају да стање приказују горим него што јесте. Само кукњава,
а ситуација је никад боља у историји.

Сада је боље од османлијског доба, и од светских ратова, и од Голог отока, и од црвено-црних. Никад у историји Србији није било боље него сада. Боље него јуче, горе него сутра

Jesi cula za sedamdesete , u Srbiji???? :confused:
 
Драго ми је због ове теме. Ред је да се проговори и о ономе од чега се живи - о куповној моћи грађана Србије.
Пре пар дана наишла сам на веома занимљив и индикативан текст о транзицији у Србији.

Tranzicija u Srbiji

Preispitivanje modela

Srbija je odabrala češki (Klausov) model tranzicije. I pogrešila (!?)

Burna zbivanja tokom zadnje decenije prošlog veka, pre svega u istočno-evropskim zemljama, dovela su do pojave mnogih naučnih radova u okviru nove interdisciplinarne oblasti nazvane Tranzitologija. Kao što samo ime govori, njen osnovni zadatak je analiza zakonitosti tranzicije, političke i ekonomske, iz jednog sistema u drugi. Ključno mesto u sferi ekonomske tranzicije zauzimaju radovi Vaclava Klausa, bazirani na dosadašnjim tranzicionim iskustvima istočno-evropskih zemalja, pre svega Češke.
Klausov model
Generalizujući uočene karakteristične pojave, Klaus je napravio model koji sadrži tri vremenski odvojene faze:
Prva faza je faza liberalizacije. Karakteriše je relativna budžetska i monetarna stabilnost, praćena internom konvertibilnošću, uz vrlo restriktivnu fiskalnu i monetarnu politiku. Pojam liberalizacije podrazumeva slobodno formiranje cena i nesmetanu spoljnotrgovinsku razmenu. Unutar ove faze nije poželjno postojanje vremenskih pod-faza, jer se zbog opasnosti od formiranja suprotnih interesnih grupacija preporučuje njeno sprovođenje primenom šok terapije.
Druga faza se može nazvati fazom negativne reakcije na prethodnu fazu. To je izuzetno težak period, kada zbog porasta inflacije, velike nezaposlenosti i drastičnog pada životnog standarda, dolazi do žestokih protesta. Sve je praćeno i značajnim padom bruto nacionalnog proizvoda. Proces privatizacije se maksimalno ubrzava, ali bez težnje za maksimalnim iznosima prihoda države od privatizacije. Klaus insistira da se u okviru ove faze, po svaku cenu, nastavi sprovođenje usvojene strategije, uz primenu i tzv. planskog usmeravanja. Ne sme biti kolebanja, polovičnih mera i vraćanja unazad, pod pritiskom novonastalih kritički orijentisanih grupacija. Preporuka je da treba voditi razumnu socijalnu politiku, posvećujući dužnu pažnju socijalnim grupama koje su kratkoročni gubitnici u procesu tranzicije.
Treća faza je već neka vrsta rane post-tranzicione faze. Do nje se stiže samo ako je model u prethodnoj fazi bio uspešan. Za nju je karakteristično da država napušta plansko usmeravanje i povlači se u pasivnu poziciju, angažujući se isključivo na zaštiti ekonomskih sloboda. Osnovne poluge moći su već u rukama samog tržišta.



Više je nego očigledno da se tranzicija u Srbiji sprovodi po modelu Vaclava Klausa i da se trenutno nalazimo u svojevrsnoj međufazi. Po pojačanom stepenu izraženog nezadovoljstva već smo ušli u drugu fazu, a da pri tom, čini se, još nismo posvršavali baš sve zadatke predviđene prethodnom fazom. Očigledno, da je to pravi trenutak za postavljanje pitanja u cilju traženja mogućih elegantnih nuz-rešenja (što se uostalom i poklapa sa predviđenom hronologijom Klausovog modela, koja najavljuje pojavu preispitivanja toka tranzicije, doduše u vrlo negativnoj konotaciji).
Kao prvo, postavlja se pitanje opravdanosti izvršene generalizacije, na osnovu koje je i nastao čitav ovaj model. Da li je uzorak bio dovoljno reprezentativan? Kolike su sličnosti, a kolike razlike zemalja nekadašnjeg istočno-evropskog bloka u poređenju sa Srbijom? Da li postoje i neki drugi modeli tranzicije? Odgovori su prilično jasni. Tranzicija sprovedena u Češkoj i obogaćena nekim iskustvima iz par istočno-evropskih zemalja, ne predstavlja zadovoljavajući uzorak za izvođenje bilo kakve opšte teorije, što znači da sve ostaje u granicama hipotetičkog razmišljanja (ispravnog ili ne, zavisi od slučaja do slučaja, odnosno od stepena sličnosti početnih parametara). :arrow:
 
Ovakva generalizacija izaziva dodatno podozrenje, kada se zna da su tokom posmatranih tranzicija primenjivani približno isti koncepti, što logično proizvodi i čitav niz sličnih reakcija (jedan te isti lek, primenjen na pacijente koji boluju od iste bolesti, logično da proizvodi približno iste reakcije). Što se tiče sličnosti Srbije sa državama bivšeg Varšavskog pakta, neki parametri se zaista poklapaju, ali očigledno je da postoje i razlike koje je nemoguće zanemariti. A, kao primer mogućih drugačijih modela tranzicije obično se uzima Kina. I obično se taj model odmah odbacuje zbog navodno prevelikog vremenskog perioda trajanja samog procesa, a pri tom se na najgrublji način previđa ukupna količina poslova koju u Kini treba obaviti tokom tranzicije (izuzetno je dug put od tradicionalnih shvatanja do savremenih principa), pri tom zanemarujući činjenicu da se pojam brzine definiše kao pređeni put u jedinici vremena. Imamo i jedan mnogo bliži primer, nešto što se dogodilo nama samima. Naime, kao da zaboravljamo da smo proces ekonomske tranzicije započeli još davne 1988. i 1989. godine, u vreme Ante Markovića. Tada nije bilo modela Vaclava Klausa, a reforma je dala sasvim zadovoljavajuće početne rezultate (kao što je poznato, prekinuta je iz nekih sasvim neekonomskih razloga).

Drugo pitanje se odnosi na slobode. Model Vaclava Klausa stalno lavira između dve glavne koncepcije. Između konstruktivističkog principa, po kome je moguće planski oblikovati institucije po meri čoveka i zato se tim institucijama može dati pravo nadgledanja i delimičnog usmeravanja tržišnih kretanja, i evolucionističkog principa, po kome su institucije isključivo proizvod zadovoljenog kriterijuma uspešnosti po pojedince, kod koga ekonomija ima blagu prednost. Naime, u kritičnim momentima, Klausov sistem se ne libi da prihvati blagodeti konstruktivističkog principa, da bi se nakon toga, ponovo vratio na evolucionistički princip. Ovakva nedoslednost, sama po sebi, izaziva određene negativne posledice (izgleda da odavde proističu stalne promene nivoa delovanja naših nadležnih ministarstava, koje variraju od definisanja generalne strategije do direktnog angažovanja na sasvim pragmatičnim pitanjima). Međutim, model sadrži još drastičniji primer paradoksalnog odnosa prema slobodama. U svojoj drugoj fazi, on faktički zabranjuje svaku kritiku, proglašavajući je unapred za plod isključivo destruktivnih interesnih grupa, organizovanih u cilju usporavanja i zaustavljanja tranzicionog procesa. Ovakav dogmatski pristup (kao da je reč o nekom teološkom kanonu, a ne o jednom ekonomskih modelu), može se osporavati sa dva stanovišta - sa čisto populističkog i sa teorijskog. Populistički posmatrano, postavlja se pitanje zašto bi bilo kojoj grupaciji moglo biti oduzeto pravo na kritiku i suprotstavljanje? Na primer, ovaj model nalaže posebnu pažnju prema socijalno ugroženim grupama koje su kratkoročni gubitnici u procesu tranzicije. A šta se događa sa grupama koje su trajne žrtve tranzicije? U slučaju naše države, to su pre svega ljudi nešto veće starosne dobi, koji gubitkom posla automatski gube i svaku nadu da će ponovo pronaći bilo koju formu kroz koju bi mogli obezbediti svoju materijalnu egzistenciju (a naš penzioni fond je već prepun prerano penzionisanih, jer su takav način zbrinjavanja obilato zloupotrebljavale sve prethodne vlasti). Njihov glas, i glas ostalih nezadovoljnika, protiv glasova za nastavak tranzicije po primenjenom modelu, od strane zadovoljnih i onih koji su i dalje spremni na stezanje kaiša (interesantno da i sam Vaclav Klaus koristi izlizanu komunističku parolu o stezanju kaiša), pa šta prevagne kao rezultanta, shodno elementarnim demokratskim principima. Posmatrano sa teorijskog stanovišta, ko god se zalaže za evolucionistički princip, taj ne sme biti protiv bilo kakvog kritičkog mišljenja i delovanja, čak i kada su ona krajnje neobjektivna i iz čistog koristoljublja, jer u tom sistemu sve počiva na spletu nekoordinisanih pokušaja, grešaka i uspeha.
Opet o šok terapiji
Treće pitanje zadire u suštinu i formu Klausovog modela. Taj model, između ostalog, insistira na primeni šok terapije. Ovaj (brutalni) metod dovođenja u sklad osnovnih ekonomskih parametara, u što je moguće kraćem vremenskom intervalu, ima potpuno opravdanje samo kada se primenjuje nakon potpunog sloma ekonomskog sistema, ili neposredno pre njega, kada su svi ti osnovni parametri u potpunom neskladu. Za svaku drugu primenu ove metode, potrebno je imati izuzetno jake razloge. Veliku manu predstavlja i nedostatak elemenata kojima se stimuliše definisanje i korišćenje specifičnih mogućnosti ekonomije u tranziciji. Nijedan model ne može pretendovati da bude univerzalan, ako nije pripremljen da apsorbuje i mnogobrojne specifičnosti. Potpuno je nelogično u kritičnim trenucima ne koristiti sve moguće potencijale. To se, pre svega, odnosi na raspoložive prirodne resurse (naša zemlja je jedna od retkih, koja je zapala u krizu a da prethodno ni delimično nije iskoristila prirodne potencijale, pre svega saobraćajne pogodnosti, mineralna bogatstva i poljoprivredne resurse). Logično je da se, u slučaju postojanja značajnih potencijala ovog tipa, početne restriktivne mere mogu zameniti realnim razvojnim programima u izuzetno kratkom vremenskom periodu. Jedna od mana ovog Klausovog modela ogleda se i pri definisanju prelaska iz druge u treću fazu, jer se konstatuje da je prelazak u treću fazu moguć ako je model u prethodnoj fazi bio uspešan. Pri tom se ne navode precizni načini procene uspešnosti, kako bi se u svakom trenutku moglo znati da li se proces nalazi na pravom putu. To je posebno značajno nakon javne kritike ekspertskog tima kongresa USA, izrečene na račun Međunarodnog monetarnog fonda. Predmet kritike su izuzetno loše procene kriznih situacija (uspešnost prognoza MMF-a iznosi skromnih 11 odsto, a setimo se i pohvala Argentini za uspešan tok tranzicije upućenih neposredno pred totalni krah tamošnje ekonomije). Odavno je jasno da su mnogi, doskora univerzalni pokazatelji stanja neke ekonomije, izgubili na pouzdanosti, što zbog veštih mahinacija pri njihovom računanju, što zbog veštih obmana pri njihovom uporednom prezentiranju. Samim tim, porastao je značaj konkretnih parametara ugrađenih u sopstveni kontrolni sistem pojedinih procesa. Ovaj nedostatak Klausovog koncepta, kombinovan sa odbijanjem svake kritike, o čemu je ranije već bilo reči, može dovesti do zaista katastrofalnih posledica u slučaju lošeg razvoja događaja, jer će se, usled nedostataka pravovremenih upozorenja, uporno srljati u potpunu propast. A, cilj svake tranzicije je, ne samo izbegavanje tragičnog kraja, nego i pronalaženje najkraćeg i najkvalitetnijeg puta. Sva ovde postavljena pitanja su u funkciji tog cilja. Nakon pitanja, logično bi bilo da slede i odgovori….

Dragan M. Kostić
 
untouchable:
Kolika je kupovna moć
28. septembar 2006. | 16:04 | Izvor: B92
Beograd -- Prema statističkim podacima, standard građana raste.

Istraživanje agencije Medijum Galup pokazuje da su građani u prvih šest meseci kupili dva odsto manje prehrambenih namirnica i šest odsto manje sredstava za higijenu. To pokazuje da je kupovna moć pala tri odsto. Međutim, ministar trgovine kaže da su za kupovnu moć najpouzdaniji podaci Zavoda za statistiku, koji pokazuju da standard građana raste.

Šta ćeš, igraju ljudi LOTO....
:mrgreen:
 
@Strela

http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=3071848&postcount=15
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=3071879&postcount=16

U ovoj naučnoj disertaciji NEDOSTAJE ANALIZA HIPERINFLACIJE generisane političkim putem koju pomenute istočnoevropske zemlje NISU imale kao i RATNA DEŠAVANJA koja razaraju ekonomiju.
Sad nije jasna namera autora ove disertacije, da li je imao neki bolji model privatizacije pa mu onda nisu prihvatili ili je samo onako izveo laboratorijsku analizu?

Dragan M. Kostić? Ja znam za jednog vrsnog harmonikaša.
 
@Ајрон,
Трагајући за стручном дефиницијом појма - транзиција, на Гуглу сам нашла овај текст. Нисам економиста, али као грађанин осећам све последице овога "чуда" које се зове транзиција. Текст је очито критчки према овом моделу транзиције који се код нас спроводи. Сигурно да постоје и други модели.
___________________________________________________________________________________
Ovaj (brutalni) metod dovođenja u sklad osnovnih ekonomskih parametara, u što je moguće kraćem vremenskom intervalu, ima potpuno opravdanje samo kada se primenjuje nakon potpunog sloma ekonomskog sistema, ili neposredno pre njega, kada su svi ti osnovni parametri u potpunom neskladu. Za svaku drugu primenu ove metode, potrebno je imati izuzetno jake razloge.
........................................................
Predmet kritike su izuzetno loše procene kriznih situacija (uspešnost prognoza MMF-a iznosi skromnih 11 odsto, a setimo se i pohvala Argentini za uspešan tok tranzicije upućenih neposredno pred totalni krah tamošnje ekonomije).
..........................................................
Ovaj nedostatak Klausovog koncepta, kombinovan sa odbijanjem svake kritike, o čemu je ranije već bilo reči, može dovesti do zaista katastrofalnih posledica u slučaju lošeg razvoja događaja, jer će se, usled nedostataka pravovremenih upozorenja, uporno srljati u potpunu propast. A, cilj svake tranzicije je, ne samo izbegavanje tragičnog kraja, nego i pronalaženje najkraćeg i najkvalitetnijeg puta. Sva ovde postavljena pitanja su u funkciji tog cilja.
 

Back
Top