urospo
Iskusan
- Poruka
- 5.289
NSPM
Aleksandar Dimitrijević
KOŠTUNICA I NJEGOVI KRITIČARI
O Predsedniku vlade Republike Srbije Vojislavu Koštunici mnogo se piše i govori. U žižu javnosti je naravno dospeo 5. oktobra 2000.g. ostajući pod punim svetlom, sa manjim ili većim intenzitetom, sve do danas. U horu interesenata za politički rad i ličnost gospodina Koštunice, glasovi su prilično disonantni. Predsednik je čest predmet političkih analiza, komentara, intervjua, a od nedavno i publikovanih naučnih studija.
Sve ono sto je napisano ili rečeno o njemu, obiluje kontradiktornostima. Dok ga jedni hvale, drugi su neretko nepoštedni u kritikama i kvalifikacijama. Kako vreme odmiče sve redje srećemo one prve, dok na drugoj strani poput obrušene lavine raste kritika predsednika vlade, koja ne oskudeva u asortimanu kvalifikacija. Na meti su predsednikov politički rad, zatim DSS na čijem je on čelu, a revnosni kritičari ne zaobilaze ni njegov privatni zivot. Po tome šta je sve rečeno i napisano o gospodinu Koštunici, moglo bi da se pomisli kako je reč o kontroverznoj, a po mnogima i o jako negativnoj ličnosti.
ISTORIJAT KRITIKA I «KRITIKA»
S obzirom pak, da je Predsednik javna ličnost, i da je njegov rad takodje javnog karaktera, ostaje nam da probamo da dokučimo ko i šta u suštini stoji iza često ostrašćene kritike i ličnih napada. Na samom početku valja podsetiti našu zaboravnu javnost na neosporne činjenice. Srbija je povratila svoju državnost i postala po formalnim merilima demokratska država. Gospodin Koštunica je izabran na mesto Predsednika srpske vlade kroz demokratsku proceduru, valjda na prvim zaista demokratskim i fer izborima u proteklih više decenija. Nikada i ni na koji način nije pripadao snagama koje su poražene 5 oktobra 2000, a za šta ga optužuju neki. Neosporno je takodje na osnovu onoga što je on govorio i činio do sada da g. Koštunica nije igrač iz tima sa inostranim sponzorima. Kao jedan od retkih srpskih državnika iz skorašnje istorije, sam je poreklom iz Srbije i pokazuje zavidnu brigu, ne samo za gradjane Srbije nego i za svoj narod, za njegovu istoriju i nacionalno nasledje. Dalje, on ima najviše akademsko obrazovanje, a po svojoj vokaciji je intelektualac. Po afinitetu i po profesiji je političar, sada već i sa zavidnim političkim iskustvom države u teškim i bolnim promenama, budući i sam na najvišim položajima u tom periodu. Tako su ispunjeni formalni zahtevi postavljeni pred svakog ko želi da bude državnik. U ovom složenom vremenu i vremenu teških političkih zadataka, predsednik vlade obavlja svoje poslove u velikoj meri uspešno pomažući srpskom društvu da se stabilizuje i da uhvati korak sa medjunarodnom zajednicom i da koliko je moguće prebrodi posledice teških vremena.
Zašto, i pored svega ovoga gospodin Koštunica još uvek nije mnogima po volji, a neki istrajno gaje animozitet prema njemu? Ako pogledamo izbliza šta se gospodinu Koštunici stavlja na teret, najpre imamo opoziciju koja ga optužuje da je bio odgovoran za razbijanje DEPOS-a, zatim, da je spor u donošenju, a još vise u sprovodjenju političkih odluka, da je neprincipijelan i nedosledan, a iznad svega da mu nedostaje političko razumevanje procesa na prostoru Jugoslavije posle Drugog svetskog rata, a sada konkretno i Srbije. Smatra se, da svaki političar kada iznosi svoje viđenje stvari treba da uzima u obzir istorijske činjenice i trenutne okolnosti pre donošenja političkih odluka. Složenost realnog društvenog života samo otežava položaj onoga ko danas vodi Srbiju, zahtevajući veliku obazrivost prema svim elementima i aspektima političkih i društvenih faktora koji utiču na situaciju. Kod g. Koštunice po nama nije primećen nedostatak kad je ovo u pitanju. Naprotiv on najčešće uspeva da izbalansira svoje stavove.
Poznata je činjenica da svaki političar u svom radu stvara političke saveze kada su oni potrebni za ostvarenje političkog cilja i napušta političke saveze kad zaključi da su takvi savezi istrošeni. Prema tome, ići sa jednom političkom partijom ili grupom u jednom periodu pa onda tražiti novog saradnika da bi se ojačala politička pozicija jeste sasvim očekivana praksa i tu takodje nema ničeg specifičnog u slučaju ponašanja Koštunice kao političara.
Po prirodi stvari, dalje, dobar političar prilagodjava svoje političke izjave, ne samo političkim ciljevima nego i datom trenutku. Okamenjeni političari osudjeni su unapred na neuspeh. Dinamični političari su opet u opasnosti da previde suštinska uporišta koja ostaju kroz čitavu istoriju jednog naroda, odnosno države. Složene političke okolnosti u kojima se nalazi Srbija traži realne političare, koji su istovremeno obazrivi, koji uvažavaju tradiciju i koji nisu pragmatični “po svaku cenu”.
KRITIKA «RADIKALNO REFORMSKOG» UMA
Gospodinu Koštunici prebacuju da je spor u donošenju odluka i sprovodjenju promena, da su mu izvesne odluke “korak unazad”. Bliža istorija nas upozorava na vremena kada su se donosile brže, radikalne i bezkompromisne političke odluke. Jedino revolucionarni periodi podnose takav manir u političkom delovanju, a oni najčešće donose “loše plodove”. Treba podsetiti, domaće “radikalne reformiste” da revolucije nisu “omiljen metod” političkih promena u tzv. civilizovanim društvima, a na koje se oni neprekidno pozivaju. Možda upravo zato nije ni čudo što su van perioda velikih istorijskih preloma “brze političke akcije” osudjene na neuspeh, ako ne odmah, a ono na duže staze svakako.
Od nedavno postoje izjave u kojima stoji da gospodin Koštunica nema “kontakta sa političkom realnošću u njegovoj zemlji i u regionu”, da ne razume politička dogadjanja u svom okruženju, da jedini ne vidi ono što svi drugi vide, te stoga daje pogrešne procene razvoja političkih dogadjaja. Konkretno, misli se na privrednu i političku situaciju u Srbiji, kao i na pitanje o statusu Kosova i Metohije. Kod ovoga treba imati na umu da je jedna stvar šta bi odredjene političke snage, ili pojedinci želeli da bude, a šta svetski centri političke moći očekuju da vide na Balkanskom poluostrvu, i rade u skladu sa tim, a druga je stvar sama istorijska istina, pravni medjunarodni pravni aspekt političkih pojava i pitanje konkretnih činjenica. Gospodin Koštunica nastoji da se drži istorijskih činjenica i doslednog sprovodjenja odredaba medjunarodnih političkih tela i pravnih dokumenata (pre svega rezolucije UN br. 1244).
Postoji još jedna posebna vrsta kritičara «imena i dela» Vojislava Koštunice, koji teško prihvataju politički dijalog sa njim. Tu spadaju svi oni koji bi želeli da vide Srbiju kao jedinog krivca za gradjanski rat u Jugoslaviji od 1991. do 1999. Takve političke snage i pojedinci ne mogu da uspostave dijalog sa .predsednikom vlade, posto on ne pati od amnezije niti od slepila pred očiglednošću, pa stoga odbija pojednostavljen i jednostrani pristup rešavanju još uvek otvorenih pitanja na Balkanu. A pri tome je takav pristup kao po pravilu na štetu našeg nacionalnog interesa.
I pored svega dosadašnje primedbe na račun gospodina Koštunice mogu da budu shvaćene kao tkanje miljea političkih argumenata pred buduće izbore. Ali, istovremeno mogu da se čuju i takve izjave koje se graniče sa besmislenošću. Pre svega mislimo na one koji govore kako je Vojislav Koštunica nastavljač politike i režima koji su bili na vlasti pre 5. oktobra 2000. Zamera mu se što je zadržao pojedince iz stare vlasti na komandnim pozicijama, pre svega tu se misli na policiju i vojsku, sprečavajući na taj način istorijski diskontinuitet, što bi u praksi značio totalni slom države i privrede. Ti glasovi su vapaj gnevnih očajnika pobedjenih političkih koncepcija, ali i onih iz inostranstva koji su bili spremni da na taj način zadaju poslednji udarac Srbiji.
Čudno je pri tome, ovde se misli na kritičare iz redova domaćih “reformatorskih” krugova pre svega, da niko od njih nije primetio da je inauguracijom gospodina Koštunice 5. oktobra uveče sprečeno krvoproliće i novi bratoubilački rat u Srbiji, pa kako do toga nije došlo, isti ne osećaju potrebu da to istaknu kao nečiju zaslugu, u ovom slučaju zaslugu gospodina Koštunice. Ovi kritičari kao da nisu u stanju da uoče kako bi taj revolucionarni raskid sa “starim,” nakon obustave vojne agresije, posle desetogodišnjeg rigoroznih sankcija i razaranja privrede i društva, bilo upravo dovršenje poslova započetih izazivanjem i podsticanjem raspada Jugoslavije, a potom i vojnom agresijom NATO-a i SAD na Srbiju. Kada spomenuta kritika dolazi iz inostranstva moguće je da kao takva bude shvaćena, ali kad dolazi od strane sunarodnika, koji su delili, ili se barem misli da su delili patnje svoga naroda svih tih godina, u jednom teškom istorijskom trenutku po Srbiju, nikako ne može da dopre do logike zdrave pameti.
Aleksandar Dimitrijević
KOŠTUNICA I NJEGOVI KRITIČARI
O Predsedniku vlade Republike Srbije Vojislavu Koštunici mnogo se piše i govori. U žižu javnosti je naravno dospeo 5. oktobra 2000.g. ostajući pod punim svetlom, sa manjim ili većim intenzitetom, sve do danas. U horu interesenata za politički rad i ličnost gospodina Koštunice, glasovi su prilično disonantni. Predsednik je čest predmet političkih analiza, komentara, intervjua, a od nedavno i publikovanih naučnih studija.
Sve ono sto je napisano ili rečeno o njemu, obiluje kontradiktornostima. Dok ga jedni hvale, drugi su neretko nepoštedni u kritikama i kvalifikacijama. Kako vreme odmiče sve redje srećemo one prve, dok na drugoj strani poput obrušene lavine raste kritika predsednika vlade, koja ne oskudeva u asortimanu kvalifikacija. Na meti su predsednikov politički rad, zatim DSS na čijem je on čelu, a revnosni kritičari ne zaobilaze ni njegov privatni zivot. Po tome šta je sve rečeno i napisano o gospodinu Koštunici, moglo bi da se pomisli kako je reč o kontroverznoj, a po mnogima i o jako negativnoj ličnosti.
ISTORIJAT KRITIKA I «KRITIKA»
S obzirom pak, da je Predsednik javna ličnost, i da je njegov rad takodje javnog karaktera, ostaje nam da probamo da dokučimo ko i šta u suštini stoji iza često ostrašćene kritike i ličnih napada. Na samom početku valja podsetiti našu zaboravnu javnost na neosporne činjenice. Srbija je povratila svoju državnost i postala po formalnim merilima demokratska država. Gospodin Koštunica je izabran na mesto Predsednika srpske vlade kroz demokratsku proceduru, valjda na prvim zaista demokratskim i fer izborima u proteklih više decenija. Nikada i ni na koji način nije pripadao snagama koje su poražene 5 oktobra 2000, a za šta ga optužuju neki. Neosporno je takodje na osnovu onoga što je on govorio i činio do sada da g. Koštunica nije igrač iz tima sa inostranim sponzorima. Kao jedan od retkih srpskih državnika iz skorašnje istorije, sam je poreklom iz Srbije i pokazuje zavidnu brigu, ne samo za gradjane Srbije nego i za svoj narod, za njegovu istoriju i nacionalno nasledje. Dalje, on ima najviše akademsko obrazovanje, a po svojoj vokaciji je intelektualac. Po afinitetu i po profesiji je političar, sada već i sa zavidnim političkim iskustvom države u teškim i bolnim promenama, budući i sam na najvišim položajima u tom periodu. Tako su ispunjeni formalni zahtevi postavljeni pred svakog ko želi da bude državnik. U ovom složenom vremenu i vremenu teških političkih zadataka, predsednik vlade obavlja svoje poslove u velikoj meri uspešno pomažući srpskom društvu da se stabilizuje i da uhvati korak sa medjunarodnom zajednicom i da koliko je moguće prebrodi posledice teških vremena.
Zašto, i pored svega ovoga gospodin Koštunica još uvek nije mnogima po volji, a neki istrajno gaje animozitet prema njemu? Ako pogledamo izbliza šta se gospodinu Koštunici stavlja na teret, najpre imamo opoziciju koja ga optužuje da je bio odgovoran za razbijanje DEPOS-a, zatim, da je spor u donošenju, a još vise u sprovodjenju političkih odluka, da je neprincipijelan i nedosledan, a iznad svega da mu nedostaje političko razumevanje procesa na prostoru Jugoslavije posle Drugog svetskog rata, a sada konkretno i Srbije. Smatra se, da svaki političar kada iznosi svoje viđenje stvari treba da uzima u obzir istorijske činjenice i trenutne okolnosti pre donošenja političkih odluka. Složenost realnog društvenog života samo otežava položaj onoga ko danas vodi Srbiju, zahtevajući veliku obazrivost prema svim elementima i aspektima političkih i društvenih faktora koji utiču na situaciju. Kod g. Koštunice po nama nije primećen nedostatak kad je ovo u pitanju. Naprotiv on najčešće uspeva da izbalansira svoje stavove.
Poznata je činjenica da svaki političar u svom radu stvara političke saveze kada su oni potrebni za ostvarenje političkog cilja i napušta političke saveze kad zaključi da su takvi savezi istrošeni. Prema tome, ići sa jednom političkom partijom ili grupom u jednom periodu pa onda tražiti novog saradnika da bi se ojačala politička pozicija jeste sasvim očekivana praksa i tu takodje nema ničeg specifičnog u slučaju ponašanja Koštunice kao političara.
Po prirodi stvari, dalje, dobar političar prilagodjava svoje političke izjave, ne samo političkim ciljevima nego i datom trenutku. Okamenjeni političari osudjeni su unapred na neuspeh. Dinamični političari su opet u opasnosti da previde suštinska uporišta koja ostaju kroz čitavu istoriju jednog naroda, odnosno države. Složene političke okolnosti u kojima se nalazi Srbija traži realne političare, koji su istovremeno obazrivi, koji uvažavaju tradiciju i koji nisu pragmatični “po svaku cenu”.
KRITIKA «RADIKALNO REFORMSKOG» UMA
Gospodinu Koštunici prebacuju da je spor u donošenju odluka i sprovodjenju promena, da su mu izvesne odluke “korak unazad”. Bliža istorija nas upozorava na vremena kada su se donosile brže, radikalne i bezkompromisne političke odluke. Jedino revolucionarni periodi podnose takav manir u političkom delovanju, a oni najčešće donose “loše plodove”. Treba podsetiti, domaće “radikalne reformiste” da revolucije nisu “omiljen metod” političkih promena u tzv. civilizovanim društvima, a na koje se oni neprekidno pozivaju. Možda upravo zato nije ni čudo što su van perioda velikih istorijskih preloma “brze političke akcije” osudjene na neuspeh, ako ne odmah, a ono na duže staze svakako.
Od nedavno postoje izjave u kojima stoji da gospodin Koštunica nema “kontakta sa političkom realnošću u njegovoj zemlji i u regionu”, da ne razume politička dogadjanja u svom okruženju, da jedini ne vidi ono što svi drugi vide, te stoga daje pogrešne procene razvoja političkih dogadjaja. Konkretno, misli se na privrednu i političku situaciju u Srbiji, kao i na pitanje o statusu Kosova i Metohije. Kod ovoga treba imati na umu da je jedna stvar šta bi odredjene političke snage, ili pojedinci želeli da bude, a šta svetski centri političke moći očekuju da vide na Balkanskom poluostrvu, i rade u skladu sa tim, a druga je stvar sama istorijska istina, pravni medjunarodni pravni aspekt političkih pojava i pitanje konkretnih činjenica. Gospodin Koštunica nastoji da se drži istorijskih činjenica i doslednog sprovodjenja odredaba medjunarodnih političkih tela i pravnih dokumenata (pre svega rezolucije UN br. 1244).
Postoji još jedna posebna vrsta kritičara «imena i dela» Vojislava Koštunice, koji teško prihvataju politički dijalog sa njim. Tu spadaju svi oni koji bi želeli da vide Srbiju kao jedinog krivca za gradjanski rat u Jugoslaviji od 1991. do 1999. Takve političke snage i pojedinci ne mogu da uspostave dijalog sa .predsednikom vlade, posto on ne pati od amnezije niti od slepila pred očiglednošću, pa stoga odbija pojednostavljen i jednostrani pristup rešavanju još uvek otvorenih pitanja na Balkanu. A pri tome je takav pristup kao po pravilu na štetu našeg nacionalnog interesa.
I pored svega dosadašnje primedbe na račun gospodina Koštunice mogu da budu shvaćene kao tkanje miljea političkih argumenata pred buduće izbore. Ali, istovremeno mogu da se čuju i takve izjave koje se graniče sa besmislenošću. Pre svega mislimo na one koji govore kako je Vojislav Koštunica nastavljač politike i režima koji su bili na vlasti pre 5. oktobra 2000. Zamera mu se što je zadržao pojedince iz stare vlasti na komandnim pozicijama, pre svega tu se misli na policiju i vojsku, sprečavajući na taj način istorijski diskontinuitet, što bi u praksi značio totalni slom države i privrede. Ti glasovi su vapaj gnevnih očajnika pobedjenih političkih koncepcija, ali i onih iz inostranstva koji su bili spremni da na taj način zadaju poslednji udarac Srbiji.
Čudno je pri tome, ovde se misli na kritičare iz redova domaćih “reformatorskih” krugova pre svega, da niko od njih nije primetio da je inauguracijom gospodina Koštunice 5. oktobra uveče sprečeno krvoproliće i novi bratoubilački rat u Srbiji, pa kako do toga nije došlo, isti ne osećaju potrebu da to istaknu kao nečiju zaslugu, u ovom slučaju zaslugu gospodina Koštunice. Ovi kritičari kao da nisu u stanju da uoče kako bi taj revolucionarni raskid sa “starim,” nakon obustave vojne agresije, posle desetogodišnjeg rigoroznih sankcija i razaranja privrede i društva, bilo upravo dovršenje poslova započetih izazivanjem i podsticanjem raspada Jugoslavije, a potom i vojnom agresijom NATO-a i SAD na Srbiju. Kada spomenuta kritika dolazi iz inostranstva moguće je da kao takva bude shvaćena, ali kad dolazi od strane sunarodnika, koji su delili, ili se barem misli da su delili patnje svoga naroda svih tih godina, u jednom teškom istorijskom trenutku po Srbiju, nikako ne može da dopre do logike zdrave pameti.