Srbija do Kabula
Naša vojska i mirovne misije
POLITIKA
09. septembar 2006
Pre nekoliko dana jedan oficir i nekoliko civila nešto su premeravali na platou ispred bivše Savezne skupštine. Ljudi koji su okolo prolazili bili su skoro ravnodušni ne pokazujući interesovanje zašto vojska meri teren ispred nekadašnjeg zdanja SFRJ. Da nije reč o mogućoj vojnoj paradi? Taman posla, to bi nam ozbiljno zamerili u inostranstvu i rekli: „Eto vidite, Srbi zaista zveckaju oružjem”.
Hoće li tako biti okarakterisana i promocija pitomaca Vojne akademije Vojske Srbije koji će kroz nekoliko dana biti proizvedeni u prvi oficirski čin upravo tu, na platou ispred Skupštine bivše zajedničke države? Na mestu odakle je vrhovni komandant, maršal Tito, pratio sve naše vojne parade, osim one poslednje 1985. godine. Hoće li i sadašnji vrhovni komandant predsednik Srbije Boris Tadić izreći ono čuveno: „Možete započeti”?
Videćemo, tek šefovi protokola verovatno su ovih dana najzaposleniji ljudi u državi. Kako obesiti pirotski ćilim koji treba da stoji pored predsednika Tadića prilikom promocije novih oficira vojske Srbije? Jer pirotski ćilim deo je tradicije vojske na ovim prostorima. Na kakav ga stalak staviti i na kojoj visini, gde da bude okrenut ćilim, a da to ne bude suviše militantno? Kako će ćilim da rastumače zapadni ambasadori? Kao novo imperijalno buđenje duha Srpske vojske koja se možda i nije odrekla neke nove Kumanovske bitke, ko zna kada u budućnosti? Videćemo, ako nam dozvole da obesimo pirotski ćilim na promociji oficira onda znači da više vojno i nismo „opasni”. Ako ne dozvole, tim gore po ćilim...
Kako smo sporazum SOFA upravo svečano potpisali u Vašingtonu trebalo bi da nam to dozvole, jer kao što reče pomoćnik ministra odbrane Srbije, gospođa Snežana Samardžić-Marković u intervjuu listu „Odbrana”, vojska je nosilac tradicionalnih vrednosti u pozitivnom smislu te reči, ona je „proizvođač” bezbednosti, a namera joj je i da bude izvoznik bezbednosti. Ili, kako je to nešto ranije rečeno u najvišim vojnim krugovima, naša vojska trebalo bi da bude „provajder” bezbednosti.
Ali dokle će nas iz vojnih krugova zasipati zvučnim terminima, od kriznog menadžmenta, bezbednosti kao javnog dobra, do izvoznika i provajdera, a svi beže da u tom kontekstu uopšte i spomenu pitanje Kosmeta? Nema većeg bezbednosnog problema ove zemlje od Kosmeta. Potencijalnih 70.000 ili 100.000 novih izbeglica sa prostora južne srpske pokrajine možda i nisu taj krizni menadžment, javno dobro? Ili bi i oni eventualno mogli da budu provajderi? Čega?
U već spomenutom intervjuu listu „Odbrana” gospođa Samardžić-Marković kao pomoćnik ministra odbrane Srbije za politiku odbrane kaže da ne prihvatamo sve što nam se u vezi s reformom vojske kaže iz krugova NATO-a.
„Postoji savetodavni element koji diskretno preporučuje u smislu: možda bi vam bilo bolje da učinite ovo ili ono, ovako ili onako, i to je sve. Mi to prihvatamo ili odbijemo, u zavisnosti od konkretnog slučaja”, rekla je gospođa Samardžić-Marković.
Razgovor sa pomoćnicom našeg ministra odbrane redakcija lista „Odbrana” plasirala je na 32. stranicu, a intervju sa američkim ambasadorom u Beogradu, Majklom Poltom, u istom broju je na osmoj stranici. Da li je to ta diskretna gradacija „savetodavnog elementa” važnosti, ili slučajnost, tek američki ambasador ulogu vojske Srbije vidi u borbi protiv terorizma, a „da bi se brzo reagovalo na terorističku pretnju nisu potrebni tenkovi i avioni”. Kao drugu ulogu vojske ambasador vidi u suočavanju sa prirodnim katastrofama.
Istina, priznato nam je da imamo dobre lekare, pa će naš sanitet uskoro u Avganistan, u misiju podrške miru u toj zemlji. Naši lekari i medicinsko osoblje, naravno ako to odobri i Narodna skupština, biće u sastavu norveškog kontingenta, u norveškim uniformama sa srpskim obeležjima i činovima.
Nema velikih razlika u maskirnoj šemi borbenih uniformi raznih armija, pa će se i srpska vojna obeležja verovatno videti i na norveškoj uniformi. Dakle, naši izvoznici bezbednosti treba da idu u zemlju koja je pravi lavirint plemenskih zavera, gerile, bandi, ubistava, sabotaža, pravih i lažnih pobunjenika, u zemlju rastrgnutu večnim etničkim i plemenskim nepoverenjem, čiji prostor naprosto „guta” strane vojske i upravljače. I gde predsednik tradicionalno polaže zakletvu pored avganistanskog ćilima. Kao naši oficiri. I ko je onda rekao: Srbija do Kabula?
Mnogo sreće momci, trebaće vam!
Miroslav Lazanski
http://www.politika.co.yu/detaljno.php?nid=6148