Eraserhead
Ističe se
- Poruka
- 2.374
Srđa Popović: U Danasu se pojavi intervju sa ovim Slobodanom Samardžićem. E sad, koliko se sećam, Samardžić i Leon Koen su bili jedini i glavni izvor te izjave koja je glasila, skraćeno - Srbi su krivi kao narod. I sada on u tom intervjuu kaže - Ahtisari je doslovno kazao: Srbija je kriva kao nacija. E sad čekaj, to je neka druga priča, između nacije i naroda postoji ogromna razlika i izgleda da ovi naši političari nisu bili u školi tog dana kada se to učilo - šta je narod, a šta je nacija. Narod potiče iz rodovsko-plemenskih korena i šta ga karakteriše, krvno srodstvo, srodnička veza i kultura, to je religija, jezik, običaji - to je narod. Postoje narodi koji nisu nacije, Kurdi nisu nacija, a naravno da su narod, Jevreji dugo vremena nisu bili nacija, nisu imali ni svoju teritoriju, ni svoju vladu, niti su bili neka politička zajednica, bili su narod, oni nisu bili nacija. Amerikanci su nacija, stvorena od nekoliko naroda. Vi imate narode koji su stvorili nekoliko nacija, Nemci su stvorili Švajcarsku i Austriju i Nemačku, pa i mnoge nacije se sastoje od mešavina naroda i rasa. To je jedna politička zajednica koja ima svoju teritoriju, ima svoju vladu. I kad se kaže - Srbi kao nacija, misli se srpska država, to jest vi kao država ste krivi. Sad, i to - krivi i odgovorni, to je opet nešto što se stalno meša. Kolektivna krivica uopšte ne proizilazi iz onoga što je Ahtisari rekao.
I kao drugo, taj histerični ton. Histerični ton u smislu kliničke histerije, to ne kažem u nekom metaforičnom smislu. Kada vi imate jedan snažan unutrašnji konflikt, onda stalno osluškujete da neko u to ne pipne, jer ako neko u to pipne, vi ćete onda reagovati napadom i to onako teatralno, histerično znači, senzacionalno, iz sveg glasa - to je histerična reakcija. A šta je konflikt u koji se tu dira, čemu se to približio Ahtisari što je njih tako uzbudilo – on se približio tom konfliktu. Ja ću sada da kažem nešto što može da bude problematično, ali ja to stvarno mislim, ja mislim da sada u srpskom narodu postoji duboko potisnuto osećanje krivice, ono je duboko potisnuto i čim neko upotrebi reči - zločin, Hag, Karla del Ponte, odgovornost, genocid - onaj konflikt počne da radi i počinje ta histerična reakcija - sad si me pogodio strašno! A šta je taj konflikt? Postoji jedan veliki broj ljudi, koji mi stalno potcenjujemo, koji se intimno identifikuje s Miloševićem, koji se intimno identifikuje s Mladićem, sa Karadžićem, a nekad se to i govorilo, sad se ustežu - svi smo mi Mladić, svi smo mi Karadžić, a istovremeno znaju, sad već svi, da su to zločinci. I sad on govori sebi - pa ja sam na strani Mladića i Miloševića i Karadžića, ali oni su zločinci, a ja nisam na strani zločinaca, ali ja sam na strani Karadžića, Miloševića i Mladića. I tu se stvori jedan čvor, koji oni nikad ne razrešavaju. I to je to potisnuto osećanje krivice. Naravno, tu nije reč o krivično-pravnoj krivici, nego jednom moralnom osećanju krivice.
Da malo proširimo razgovor, vi možete imati osećanje krivice, a da u objektivnoj stvarnosti nema nikakvog osnova za to. I može da se postavi pitanje da li postoji neki osnov za to osećanje krivice. Ja mislim da postoji, ja mislim da postoji. Kada se setim onih aklamacija Miloševićevu, one plebiscitarne podrške Miloševiću - pa svako je tu malo bio saučesnik koji je ohrabrivao tu njegovu aroganciju, militantnost i nasilnost, kada su one bile već potpuno očigledne. A da ne govorim o onima koji su ga birali. Razgovarao sam sa nekim ljudima, oni kažu - pa dobro, ti ljudi su bili u zabludi, neki su to činili iz komformizma. Pa tu se radi o političkoj odgovornosti koja je objektivna, odgovaraš i za zabludu i za glupost i za komformizam, jer si proizveo jednu posledicu. Svako od ljudi koji su glasali za Miloševića je doprineo postizanju jedne posledice, kao što je na primer Srebrenica i oni to svi znaju. I bilo bi suludo kazati da neko ko glasa nema nikakvu odgovornost prema posledicama svog glasanja. Pa dobro, ona je srazmerno manja, ona se deli, onih dva miliona ljudi koji su glasali za njega na septembarskim izborima 2000, svako od njih snosi dvomilioniti deo te odgovornosti - ali je ima, a ta odgovornost opet nije odgovornost naroda, jer ne glasa narod, nego glasaju birači kao politički subjekti.
A najviše me zabavlja kada čujem od tih ljudi koji nas brane od kolektivne krivice da kažu - dovoljno smo kažnjeni, jer smo bombardovani. E, to je vrlo zanimljivo, jer bombardovan je ceo narod i kaže se da je ta kazna dovoljna, srazmerna čemu? Pa krivici tog naroda, jer ne kažu oni da je to bila neopravdana kazna, nego dovoljna, pa nemojte sad još! Ti koji se najviše bore protiv kolektivne krivice, jedino oni i misle da ona postoji, a naročito vole da govore o kolektivnoj krivici oni koji imaju individualnu krivicu, jer to je onda super, ja utopim svoju individualnu krivicu u ovu kolektivnu, pa onda kažem - a kolektivne krivice nema, prema tome niko nije kriv i to je super. Tako da je Ahtisari njima kazao - Srbi kao nacija, to znači kao politička zajednica, kao država, odgovorni su za pogreške svoje katastrofalne politike i to će naravno imati uticaj na donošenje konačne odluke Saveta bezbednosti o Kosovu.
Odličan je taj intervju Samardžića Danasu, kroz ceo razgovor on objašnjava da je ta nezavisnost nemoguća, a glavni mu je argument da bi to bilo suprotno odluci 1244. A ceo proces se vodi da bi se ukinula ta rezolucija i zamenila novom, jer po stanovištu Saveta bezbednosti stanje kakvo je stvoreno tom rezolucijom je postalo neodrživo i ona mora da se promeni. Ceo ovaj postupak pregovora se vodi da bi se videlo kako da se ona promeni. Samardžić je 18 puta kazao - ali to bi bilo suprotno rezoluciji 1244. Pa mislim, kako on to zastupa tamo, ja nemam pojma, jer ako on to govori tamo, ljudi mora da se češu po glavi i pitaju - pa o čemu ovaj priča, jel' ovaj zna uopšte zašto smo se mi ovde sastali. Tako da se vidi da su ti zločini i taj Hag i ta suđenja i te tužbe još uvek osnovno pitanje odnosa među narodima na Balkanu i uopšte preduslov da se bilo kuda iskorači, jer taj kamen nam stoji u želucu, mi ga prevrćemo, svariti ga ne možemo. Zatvaramo oči, mi ćemo u budućnost, mi ćemo ne znam gde, u Evropu, ali Mladića ne damo. To je jedna paraliza ogromnih razmera, koja ogromnu štetu nanosi nama, koji bi nekako hteli da se iskobeljamo iz onoga što se ovde događalo 20 godina, da jedanput to prekrstimo i što oni kažu - živimo kao normalni ljudi. Pa ne možeš da živiš kao normalan čovek kada imaš nenormalan problem. Reši taj problem, pa ćeš da budeš normalan čovek, da živiš normalno.
Ti lepo vidiš da su se oni toj Ahtisarijevoj izjavi, navodnoj ili tačnoj, ne znamo više, obradovali, kao što se Milošević bombardovanju obradovao. Kada mu kaže Holbruk - pa znaš šta će sada da bude, a on kaže - znam, vi ćete da nas bombardujete, super, pa da vidite onda kada vas zamrzimo, ništa neće ostati od vas. Tako i ovi, vidite da su oni presrećni i više se ni ne pitaju da li je on to kazao ili nije, jer toliko bi bilo lepo da je to kazao da ne mogu više to da ispituju. Uostalom - taknuto-maknuto.
Svetlana Lukić: I ako nije rekao, rekao je.
Srđa Popović: Sad mu ne bi dali ni da povuče izjavu - a nema, nema, rekao si!
Svetlana Vuković: I onda Koštunica na tom talasu odlazi u Guču i širi ruke, ono je neverovatna fotografija.
Srđa Popović: On mi već dugo izgleda kao da je na nekom daljinskom upravljaču, da neko drugi to sve radi, da on samo pozajmljuje svoje telo toj priči, jer vi ne možete da povežete to što on govori i to njegovo vikanje, jer on počne da viče kad misli da treba da pokaže neku emociju. On ne može da pokaže nikakvu emociju, jer on je robot i to pokvaren, trebalo bi ga dati na neku popravku. Stvarno kažem, ja tu ne vidim čoveka, on je sve te tekstove napisao kod kući, vidite da je glodao tu olovku da napiše ono - vlastan, u volji i nevolji, mislim te kerefeke. Vidi se da je iz malog mozga izvlačeno nešto što bi po njegovom mišljenju trebalo da liči na nešto što narod voli - inače on pojma nema ni šta taj narod voli. Drugo je Velja, kad im on kaže, Velja je taj, Velja to misli, a ovaj je kao neko ko je poslat da to glumi, i to je sve zajedno jedna potpuno beživotna predstava. Možda bi se bolje, što kaže Vladeta, ponašao na Berlinskom kongresu, ali u Guči izgleda komično.
I kao drugo, taj histerični ton. Histerični ton u smislu kliničke histerije, to ne kažem u nekom metaforičnom smislu. Kada vi imate jedan snažan unutrašnji konflikt, onda stalno osluškujete da neko u to ne pipne, jer ako neko u to pipne, vi ćete onda reagovati napadom i to onako teatralno, histerično znači, senzacionalno, iz sveg glasa - to je histerična reakcija. A šta je konflikt u koji se tu dira, čemu se to približio Ahtisari što je njih tako uzbudilo – on se približio tom konfliktu. Ja ću sada da kažem nešto što može da bude problematično, ali ja to stvarno mislim, ja mislim da sada u srpskom narodu postoji duboko potisnuto osećanje krivice, ono je duboko potisnuto i čim neko upotrebi reči - zločin, Hag, Karla del Ponte, odgovornost, genocid - onaj konflikt počne da radi i počinje ta histerična reakcija - sad si me pogodio strašno! A šta je taj konflikt? Postoji jedan veliki broj ljudi, koji mi stalno potcenjujemo, koji se intimno identifikuje s Miloševićem, koji se intimno identifikuje s Mladićem, sa Karadžićem, a nekad se to i govorilo, sad se ustežu - svi smo mi Mladić, svi smo mi Karadžić, a istovremeno znaju, sad već svi, da su to zločinci. I sad on govori sebi - pa ja sam na strani Mladića i Miloševića i Karadžića, ali oni su zločinci, a ja nisam na strani zločinaca, ali ja sam na strani Karadžića, Miloševića i Mladića. I tu se stvori jedan čvor, koji oni nikad ne razrešavaju. I to je to potisnuto osećanje krivice. Naravno, tu nije reč o krivično-pravnoj krivici, nego jednom moralnom osećanju krivice.
Da malo proširimo razgovor, vi možete imati osećanje krivice, a da u objektivnoj stvarnosti nema nikakvog osnova za to. I može da se postavi pitanje da li postoji neki osnov za to osećanje krivice. Ja mislim da postoji, ja mislim da postoji. Kada se setim onih aklamacija Miloševićevu, one plebiscitarne podrške Miloševiću - pa svako je tu malo bio saučesnik koji je ohrabrivao tu njegovu aroganciju, militantnost i nasilnost, kada su one bile već potpuno očigledne. A da ne govorim o onima koji su ga birali. Razgovarao sam sa nekim ljudima, oni kažu - pa dobro, ti ljudi su bili u zabludi, neki su to činili iz komformizma. Pa tu se radi o političkoj odgovornosti koja je objektivna, odgovaraš i za zabludu i za glupost i za komformizam, jer si proizveo jednu posledicu. Svako od ljudi koji su glasali za Miloševića je doprineo postizanju jedne posledice, kao što je na primer Srebrenica i oni to svi znaju. I bilo bi suludo kazati da neko ko glasa nema nikakvu odgovornost prema posledicama svog glasanja. Pa dobro, ona je srazmerno manja, ona se deli, onih dva miliona ljudi koji su glasali za njega na septembarskim izborima 2000, svako od njih snosi dvomilioniti deo te odgovornosti - ali je ima, a ta odgovornost opet nije odgovornost naroda, jer ne glasa narod, nego glasaju birači kao politički subjekti.
A najviše me zabavlja kada čujem od tih ljudi koji nas brane od kolektivne krivice da kažu - dovoljno smo kažnjeni, jer smo bombardovani. E, to je vrlo zanimljivo, jer bombardovan je ceo narod i kaže se da je ta kazna dovoljna, srazmerna čemu? Pa krivici tog naroda, jer ne kažu oni da je to bila neopravdana kazna, nego dovoljna, pa nemojte sad još! Ti koji se najviše bore protiv kolektivne krivice, jedino oni i misle da ona postoji, a naročito vole da govore o kolektivnoj krivici oni koji imaju individualnu krivicu, jer to je onda super, ja utopim svoju individualnu krivicu u ovu kolektivnu, pa onda kažem - a kolektivne krivice nema, prema tome niko nije kriv i to je super. Tako da je Ahtisari njima kazao - Srbi kao nacija, to znači kao politička zajednica, kao država, odgovorni su za pogreške svoje katastrofalne politike i to će naravno imati uticaj na donošenje konačne odluke Saveta bezbednosti o Kosovu.
Odličan je taj intervju Samardžića Danasu, kroz ceo razgovor on objašnjava da je ta nezavisnost nemoguća, a glavni mu je argument da bi to bilo suprotno odluci 1244. A ceo proces se vodi da bi se ukinula ta rezolucija i zamenila novom, jer po stanovištu Saveta bezbednosti stanje kakvo je stvoreno tom rezolucijom je postalo neodrživo i ona mora da se promeni. Ceo ovaj postupak pregovora se vodi da bi se videlo kako da se ona promeni. Samardžić je 18 puta kazao - ali to bi bilo suprotno rezoluciji 1244. Pa mislim, kako on to zastupa tamo, ja nemam pojma, jer ako on to govori tamo, ljudi mora da se češu po glavi i pitaju - pa o čemu ovaj priča, jel' ovaj zna uopšte zašto smo se mi ovde sastali. Tako da se vidi da su ti zločini i taj Hag i ta suđenja i te tužbe još uvek osnovno pitanje odnosa među narodima na Balkanu i uopšte preduslov da se bilo kuda iskorači, jer taj kamen nam stoji u želucu, mi ga prevrćemo, svariti ga ne možemo. Zatvaramo oči, mi ćemo u budućnost, mi ćemo ne znam gde, u Evropu, ali Mladića ne damo. To je jedna paraliza ogromnih razmera, koja ogromnu štetu nanosi nama, koji bi nekako hteli da se iskobeljamo iz onoga što se ovde događalo 20 godina, da jedanput to prekrstimo i što oni kažu - živimo kao normalni ljudi. Pa ne možeš da živiš kao normalan čovek kada imaš nenormalan problem. Reši taj problem, pa ćeš da budeš normalan čovek, da živiš normalno.
Ti lepo vidiš da su se oni toj Ahtisarijevoj izjavi, navodnoj ili tačnoj, ne znamo više, obradovali, kao što se Milošević bombardovanju obradovao. Kada mu kaže Holbruk - pa znaš šta će sada da bude, a on kaže - znam, vi ćete da nas bombardujete, super, pa da vidite onda kada vas zamrzimo, ništa neće ostati od vas. Tako i ovi, vidite da su oni presrećni i više se ni ne pitaju da li je on to kazao ili nije, jer toliko bi bilo lepo da je to kazao da ne mogu više to da ispituju. Uostalom - taknuto-maknuto.
Svetlana Lukić: I ako nije rekao, rekao je.
Srđa Popović: Sad mu ne bi dali ni da povuče izjavu - a nema, nema, rekao si!
Svetlana Vuković: I onda Koštunica na tom talasu odlazi u Guču i širi ruke, ono je neverovatna fotografija.
Srđa Popović: On mi već dugo izgleda kao da je na nekom daljinskom upravljaču, da neko drugi to sve radi, da on samo pozajmljuje svoje telo toj priči, jer vi ne možete da povežete to što on govori i to njegovo vikanje, jer on počne da viče kad misli da treba da pokaže neku emociju. On ne može da pokaže nikakvu emociju, jer on je robot i to pokvaren, trebalo bi ga dati na neku popravku. Stvarno kažem, ja tu ne vidim čoveka, on je sve te tekstove napisao kod kući, vidite da je glodao tu olovku da napiše ono - vlastan, u volji i nevolji, mislim te kerefeke. Vidi se da je iz malog mozga izvlačeno nešto što bi po njegovom mišljenju trebalo da liči na nešto što narod voli - inače on pojma nema ni šta taj narod voli. Drugo je Velja, kad im on kaže, Velja je taj, Velja to misli, a ovaj je kao neko ko je poslat da to glumi, i to je sve zajedno jedna potpuno beživotna predstava. Možda bi se bolje, što kaže Vladeta, ponašao na Berlinskom kongresu, ali u Guči izgleda komično.