Lexa
Buduća legenda
- Poruka
- 30.368
Ne znam da li ste primetili, kompleksne situacije su danas počele zahtevati objašnjenja koja jednostavno ne vode ničemu. Pokušaću da budem što konkretnija sa ovom temom, ali to će biti jako teško zato, evo vam primer (a ovde postoji sklonost da se skreće pažnja na generalizovanje, preuveličavanje, zato moram da kažem da ko pročita ovu temu zaista napravi paralelu na neki sopstveni utisak ili doživljaj):
Pre 100 godina na nekom selu imate čoveka koji proda kravu drugom čoveku i krava crkne posle dva dana. (Originalni primer mi je bio sa mužem koji pije, ali sam pomislila da ćete krivo protumačiti temu)...
Ovaj što je kupio kravu ode i istuče lopova, ili ga tuži, ili rasprede po selu (u najblažem slučaju) kako je ovaj lopov i kako mu je stoka bolesna.
Danas čovek kupi kola i dogodi se to što se dogodi sa ovim registarskim tablicama ili mu neko uvali raspad, laže za godište i slično, po izboru...
I nije problem u reakciji, već u stavu koji kompletna okolina zauzima (zajedno sa čovekom koji je kupio kola) po tom pitanju. Iznenada nije više bitno zašto je neko iskoristio naivnost, nije bitna činjenica da je glavni krivac upravo prodavac kola, niti je bitno to što je država uzela pare na carini i dalje insistirajući da su joj ti ljudi dužni nešto, a šta postaje bitno?
Danas, 100 godina posle one krave.
Postaje bitno skoro isključivo zašto je naivko bio to što jeste – naivko?!?
Što se lako može dovesti u vezu sa stavom – ako ne možeš promeniti drugog, promeni sebe.
A ovakav stav (ma koliko ga i sama poštovala) jeste upravo posledica osećaja BESPOMOĆNOSTI i bezizlaznosti.
Jer, danas zaista jeste popularno (turite akcenat na ovu reč) dakle, popularno preispitivati milion uglova, analizirati situaciju i od dva deteta uvek podjednako kriviti oba iako je jedno očigledno glavni krivac. To da roditelj ne bi ispao pristrasan, ali ovako jednostavno nije fer.
U nekom idealnom društvu,valjda bi centar priče bio na lopovu i njegovoj krivici?
Dakle, zašto je naivnost od društva danas više osuđena nego sama zla namera? I da li ste to primetili?
Da li vam smeta kada se priča razvuče na vašu krivicu u nekoj priči gde ste vi zaista žrtva (OK patetično, kapiram), da li vam se to dešava? Tj. u kojoj meri ste i vi fer prema drugima da jednom za svagda kažete – hej, taj i taj te je maltretirao, taj i taj treba da prestane, da se zaustavi, to je u ovom momentu ono što je bitno, nije bitno tražiti krivicu u vama, ne za ovaj momenat, ne sada!
Tema je suviše komplikovana da bi odgovarala nekom drugom podforumu, zato bih bila zahvalna da je ne premeštate.
Pre 100 godina na nekom selu imate čoveka koji proda kravu drugom čoveku i krava crkne posle dva dana. (Originalni primer mi je bio sa mužem koji pije, ali sam pomislila da ćete krivo protumačiti temu)...
Ovaj što je kupio kravu ode i istuče lopova, ili ga tuži, ili rasprede po selu (u najblažem slučaju) kako je ovaj lopov i kako mu je stoka bolesna.
Danas čovek kupi kola i dogodi se to što se dogodi sa ovim registarskim tablicama ili mu neko uvali raspad, laže za godište i slično, po izboru...
I nije problem u reakciji, već u stavu koji kompletna okolina zauzima (zajedno sa čovekom koji je kupio kola) po tom pitanju. Iznenada nije više bitno zašto je neko iskoristio naivnost, nije bitna činjenica da je glavni krivac upravo prodavac kola, niti je bitno to što je država uzela pare na carini i dalje insistirajući da su joj ti ljudi dužni nešto, a šta postaje bitno?
Danas, 100 godina posle one krave.
Postaje bitno skoro isključivo zašto je naivko bio to što jeste – naivko?!?
Što se lako može dovesti u vezu sa stavom – ako ne možeš promeniti drugog, promeni sebe.
A ovakav stav (ma koliko ga i sama poštovala) jeste upravo posledica osećaja BESPOMOĆNOSTI i bezizlaznosti.
Jer, danas zaista jeste popularno (turite akcenat na ovu reč) dakle, popularno preispitivati milion uglova, analizirati situaciju i od dva deteta uvek podjednako kriviti oba iako je jedno očigledno glavni krivac. To da roditelj ne bi ispao pristrasan, ali ovako jednostavno nije fer.
U nekom idealnom društvu,valjda bi centar priče bio na lopovu i njegovoj krivici?
Dakle, zašto je naivnost od društva danas više osuđena nego sama zla namera? I da li ste to primetili?
Da li vam smeta kada se priča razvuče na vašu krivicu u nekoj priči gde ste vi zaista žrtva (OK patetično, kapiram), da li vam se to dešava? Tj. u kojoj meri ste i vi fer prema drugima da jednom za svagda kažete – hej, taj i taj te je maltretirao, taj i taj treba da prestane, da se zaustavi, to je u ovom momentu ono što je bitno, nije bitno tražiti krivicu u vama, ne za ovaj momenat, ne sada!
Tema je suviše komplikovana da bi odgovarala nekom drugom podforumu, zato bih bila zahvalna da je ne premeštate.