Ako se ne varam, postoji desetak simptoma na osnovu kojih se odredjuje pojava hiperaktivnosti kod deteta. Naravno, prepoznavanje tih simptoma ne mora da znaci da je dete hiperaktivno, posto njihov intenzitet treba da utvrdi strucno lice. A to je vise nego pozeljno, jer je ova pojava ozbiljna stvar. Lecenje, ako se tako moze nazvati pokusaj da se simptomi kanalisu, je dugotrajno i zahteva mnogo strpljenja i rada sa detetom. Svaka upotreba prisile i (verbalne) grubosti bi bila iskljucena.
Ovde je neko pomenuo sport kao idealno resenje. Moram reci da hiperaktivnost nije samo neobuzdana energija koju dete ima, cak, ponekad, dete moze da izgleda sasvim drugacije. Nazalost, ovaj sindrom ukljucuje i odsustvo koncentracije, kao i nezainteresovanost za bilo sta, ili brzo zasicenje onim cim se dete bavi - pa je i bavljenje sportom, u kome je potrebno odredjeno zalaganje ili istrajnost, otezano.
Izmedju ostalog, takva deca zbog svojih osobina mogu da imaju probleme tokom skolovanja - sto zbog neprilagodjenosti ostaloj deci i nacinu ucenja, sto zbog pomanjkanja koncentracije i interesovanja. Medjutim, takva deca vrlo cesto razviju na bujan nacin neki od talenata koji poseduju, a narocito u posletinejdzerskim godinama. Tu bi i bio odgovor LePiafu, da negde polovinom dvadesetih godina, covek uglavnom uspe da prevazidje te probleme i pocne da funkcionise uobicajeno, kontrolisuci i upravljajuci osobinama koje ima.
To bi bilo ukratko, a svaka eventualna greska koju sam napravio, nije namerna.