Oslikati profil jednog provincijalca, prirediti ga za zalogaj mahom dokonim čitaocima, ali i onim, ili, među njima i onim s istančanim receptorima nažvrljane riječi, i nije neki komplikovan posao. Nažalost. Predvidljivost kao olakšavajuća okolnost. Jer, sindikalni porodični dekor koji preovladava u crnogorskim zabitima toliko lako se da raskrinkati da je poprilično degutantno, gotovo i nepristojno razastrti
prljav veš socijalne datosti sudionika socijalističkih i skorašnjim
pluralizmom obogaćenih ljudskih sudbina. No,
i u Kolašin ljuđi žive, što reče baba Miruna, zdravomudrijaški skresavajući unukova zanošenja i tumaranja po asfaltnim vrletima urbanije sredine.
Dakle, vrijeme prelaska iz drugog u treći upatetizovani milenijum. U vizuri gomile planinskih vrhova. U plućima vlagom zasićen vazduh, ali i kao takav (gotovo jedina) privilegija, ta blistava medalja u grudima svakog novorođenčeta mjestašca na Tari, decenijama bezuspješno potapanog petoljetkama u svrhe izgradnje hidroelektrane. U glavama... ah, u njima... pomama i dahtanje za konglomeratskim životnim dometima, pozvanost za rasuđivanje o svemu i svačemu, a najčešće o tuđoj brizi i tuđim nadležnostima. Pego kao kutikula provincijalca. Iako i on ovako determinisan, u svojoj 18. uspijevao je da primijeti kako se zaljubljeni par žvalavi kraj prelivajuće septičke jame, namjeren da im preporuči neki aromatičniji kutak. Simpatičan, ali neubjedljiv paravan pred ličnom sujetom i ljubomorom. Eto šlagvorta za uobičajene, katkad i iscrpljujuće razgovore s Većom: Da li su ovo dvoje zbilja toliko ludi jedno za drugim da ih baš
boli Sarajevo gdje će se i koliko ljubiti ili su tek podlegli uspaljeničkim instinktima? I taman da se ispili neki zajednički stav o vajnim pojavama koje su im bile predmet razlgabanja, Većo bi intervenisao nekim ekskursom i obespredmetio alavost da se otme etru još jedna vrla spoznaja o svakodnevici. Maligani bijahu, u to vrijeme, na njegovoj strani tako da je Pego u svakoj varijanti napuštao Većov sobičak sasvim opajdaren ritmom razgovora, pa i kad bi poenta ostala nedokučena. Jedno od oduševljenja atmosferom natjeralo ga je da Veću maltene izjavi ljubav riječima:
Da si žensko, svakako bi mi bio djevojka! Nepopravljivi pojavni flegmatik, Većo bi tek razvukao svoj dobroćudni osmjeh koji se ama baš nikad nije pretvorio u lakrdijaški grohot. Manirom renomiranog psihoterapeuta, na
ti s Frojdom, katapultirao bi Pega iz pubertetskih jadikovki u stanja samouvjerenosti i kur...aženja, koja su opstajala dok ovaj nanovo ne nabasa na
svoju velelepnu pizdunu i zaboravi i kojim jezikom govori, a kamoli ono što je, nekad i u zabilješkama, imao za reći. Godine u kojima su njihovi očevi svojski eksploatisali svaku podlogu mekšu od kamena da... prilegnu, ni F od frustiranosti nijesu imali a im se pred očima poklope nišanske sprave s bedrima ili sisama planinki i kakvim plastom sijena, da ne pominjemo štale i kužine... oni su, te iste godine, krckali na neke manje spontane fiziološke dogodovštine.