Počev od naslova

....

umjesto impresuma:



izdavač: nivo LUCIDA deponija cerebralnog pota
tiraž: varira od broja pregleda teme

Dragi moj čitaoče
ili svakako draža
čitateljko


Ova knjiga će Ti otvoreno flertovati i atakovati na čitalački libido. Nadam se, ne pogrešnim razumijevanjem ili razočaranjem pročitanim. Njen osnovni smisao biće težnja da Ti u misli ubrizga kovitlac impresija prijemčljivih na beskompromisna i avangardna stanja duha. Vrhunac, odnosno obostrani platonski orgazam spoznaćeš kada, pomjeren(a) iz ležišta zauzmeš radikalno životniji odnos prema stvarnosti.

Glavni erotski mig upućujem onoj čitalačkoj klijenteli koja fragmentarno i u cjelosti jugoslovenski preobražaj upija kroz intelektualno, moralno, sociološko i svako drugo civilizacijsko sakaćenje i čije tumaranje za identitetom zalazi u jezom natopljene forme apsurda sa slabim izgledima o globalnoj mentalnoj rehabilitaciji. Sinonime takvih stratišta rezignacije i kompresovanog bola, u svim vremenima, najilustrativnije su obilazili pisci. Drznuću se primišlju da im se pridružujem žutokljunačkom pretencioznošću, zadojenom patetičnim, otežalom frustracijama, vonjavom od provincijalnosti.

Ne čudi onda pokušaj karakterističan za prvijenac, da esencijalno uhvatim direktno za gušu, ali ne pretjerano jakim stiskom, iz prostog razloga što je u pitanju čovjek. Da, pokretni paradoks koji se nije izborio za bilo šta značajnije od sporedne uloge u sopstvenoj istoriji.

Mada jednostavan, taj zaključak kao da je zaobišao naše najbolje plasirane umne pregaoce koji su se razmetali „najskupljim“ nacionalnim riječima uoči aksiološkog sunovrata, ili bacali na glodanje svesrdno podmetanih dnevno – političkih koski. Neodložni objekti brige, izgaranja i borbe, nimalo slučajno, smješteni su na vjetrometinu zakulisnih državničkih radnji, stvarnog agensa i kreatora društvenih zbivanja. Tako je ustaljeno poigravanje plebsom savremenim medijskim konglomeratom unaprijeđeno u iživljavanje, koje, sve je očiglednije, sladostrasnim efektima u potpunosti opija moćnike.

Pored sve poraznosti ove činjenice, nas, obične smrtnike, ipak povremeno zavede valjda instinktivna potreba za mijenjanjem svijeta. Ove moje škrabotine (možda, za nekog, s ideološkim pretenzijama) stoga su čist makijavelistički podsticaj Tvom kretanju kroz tonalitet izvjesne boje čiji stadijum jarkosti obezbjeđuje trajnu metafizičku ukupnost, jednu od najnepristrasnijih improvizacija vječnosti. Ispunjenje ovog psihodeličnog očekivanja neminovno će Te učiniti „pomjerenim(om) iz ležišta“.

Zato, hajde da okončamo već pornografski nastrojenu uvodnu atmosferu i – vežemo se, jer „uzlijećemo“, uz upozorenje da alergične na... hajde recimo slobodoumlje, mogu snaći svakojake stomačne tegobe!

Eh, da!

Puristi i slični jezikočistunci imali bi moju dozvolu da kastriraju riječi i rečenice, način izražavanja svedu na verbalizam, a knjigu proglase pamfletom, da mi sve to nije od iste važnosti koliko i razmišljanje o odbačenoj patici i pertli na njoj koja nije prošnjirana kroz svaku rupicu...

I da nećem i da oćem, moram da se zakikoćem

evo moj doprinos za tiraz... jedna poruka vrijedi ko dva pregleda...:wink:

— Bože, koji sam ja atesita! – više trijumfalno nego začuđen zaključi Pego i nastavi sa Većom razgovor o svojim latentnim i prepoznatljivim ambivalencijama.

Dan ranije, uz poslovično dahtanje pred neizvjesnošću i izazovima, koje mu nije dalo da ostari, ulogovao se na Forum Krstarice i upečatljivije nego ikad uvidio da u tumaranju za razonodom i opuštanjem mnogi forumaši koje je rado čitao gube kriterijume, neki od njih, zbog tavorenja, trošeći kredibilitet brilijantnih šaljivdžija i sentencotvora. Sjeti se cigana koji čak i u sopstvenoj kući (a ima i onih koji je naprave) razapnu šator. Makar virtuelna, i net-nu stvarnost kreiraju ljudi. Dosta ljuštura konvencionalnosti bi trebalo da spadne. Savremenici čarolija interneta plaćaju danak statusu pionira novog vida socijalnog opštenja. Teško da bi, ipak, iko mijenjao monitor PC-ja za srednjovjekovne sekvence noći romansirane svjetlošću svijeće i guščijim perom.

Pegovo startno oduševljenje Forumom se, međutim, lako obnavljalo i pored nerijetkih, gotovo karikaturalnih, demonstrativnih, na sva zvona obznanjivanih odlazaka s istog. Pogled u oči ili osmjeh djevojaka, počinak podno metaforičnih omorika u njihovim profilnim fotografijama, uzburkavali su mu životne sokove pretvarajući ga u svojevrsnog harlekina, naizgled neprimjerenog, al' dobrodošlog za njegove godine. Prosipao se da bi potek'o, raščlanjivao da bi što monumentalnijim postao. Fina majeutička filtriranja. Susreti, rastojanja mjerena prćastijim nosevima... do međusobnog prožimanja... stanja nakon kojih se baškari u ravnodušnosti: sad mogu da umrem...

I, dogodila se ona.

Isključivo zadovoljenja sujete radi, više nego ubijeđen u beznadežnost obraćanja, s prtljagom uspomena koje su počele da se bajate, isklikao je mišem potrebno i poslao privatnu poruku registrovanom korisniku Vivian. Uzvraćeni odgovor nije ulivao optimizam. Kratko i distancirano, u par riječi, upućeno je odobrenje za nastavak nediskutabilnog flerta s njegove strane. Slamčica kao ispružena ruka za Pega. Obrušio se kako već zna i u par narednih kontakata satjerao je uz virtuelne zidove da nesrećnica nije imala kud do da prihvati susret. Jadničak . Kišno vrijeme omelo ga je da rotkape auta dekoriše crvenim paprinim srculencima, ali nikakva inhibicija se nije mogla ispriječiti erupciji nadahnuća proizašlog zbog slamanja slojeva i slojeva proceduralnosti, inače prisutnih kod ovdašnjih žena, kao da su u pitanju reinkarnacije boginja, a ne pihtijasta spadala, prolazna i namijenjena zaboravu.

Čekanje i podrazumijevajuća neizvjesnost kao psihodeličan dekor dok se u crnom kaputu nije približila krasotica, impresivnija i od samih maštarija o njenom izgledu u stvarnosti.

citam te...

Doprinosim tirazu...

pisci ne bi trebalo da ne rade za vikend...

Oslikati profil jednog provincijalca, prirediti ga za zalogaj mahom dokonim čitaocima, ali i onim, ili, među njima i onim s istančanim receptorima nažvrljane riječi, i nije neki komplikovan posao. Nažalost. Predvidljivost kao olakšavajuća okolnost. Jer, sindikalni porodični dekor koji preovladava u crnogorskim zabitima toliko lako se da raskrinkati da je poprilično degutantno, gotovo i nepristojno razastrti prljav veš socijalne datosti sudionika socijalističkih i skorašnjim pluralizmom obogaćenih ljudskih sudbina. No, i u Kolašin ljuđi žive, što reče baba Miruna, zdravomudrijaški skresavajući unukova zanošenja i tumaranja po asfaltnim vrletima urbanije sredine.
Dakle, vrijeme prelaska iz drugog u treći upatetizovani milenijum. U vizuri gomile planinskih vrhova. U plućima vlagom zasićen vazduh, ali i kao takav (gotovo jedina) privilegija, ta blistava medalja u grudima svakog novorođenčeta mjestašca na Tari, decenijama bezuspješno potapanog petoljetkama u svrhe izgradnje hidroelektrane. U glavama... ah, u njima... pomama i dahtanje za konglomeratskim životnim dometima, pozvanost za rasuđivanje o svemu i svačemu, a najčešće o tuđoj brizi i tuđim nadležnostima. Pego kao kutikula provincijalca. Iako i on ovako determinisan, u svojoj 18. uspijevao je da primijeti kako se zaljubljeni par žvalavi kraj prelivajuće septičke jame, namjeren da im preporuči neki aromatičniji kutak. Simpatičan, ali neubjedljiv paravan pred ličnom sujetom i ljubomorom. Eto šlagvorta za uobičajene, katkad i iscrpljujuće razgovore s Većom: Da li su ovo dvoje zbilja toliko ludi jedno za drugim da ih baš boli Sarajevo gdje će se i koliko ljubiti ili su tek podlegli uspaljeničkim instinktima? I taman da se ispili neki zajednički stav o vajnim pojavama koje su im bile predmet razlgabanja, Većo bi intervenisao nekim ekskursom i obespredmetio alavost da se otme etru još jedna vrla spoznaja o svakodnevici. Maligani bijahu, u to vrijeme, na njegovoj strani tako da je Pego u svakoj varijanti napuštao Većov sobičak sasvim opajdaren ritmom razgovora, pa i kad bi poenta ostala nedokučena. Jedno od oduševljenja atmosferom natjeralo ga je da Veću maltene izjavi ljubav riječima: Da si žensko, svakako bi mi bio djevojka! Nepopravljivi pojavni flegmatik, Većo bi tek razvukao svoj dobroćudni osmjeh koji se ama baš nikad nije pretvorio u lakrdijaški grohot. Manirom renomiranog psihoterapeuta, na ti s Frojdom, katapultirao bi Pega iz pubertetskih jadikovki u stanja samouvjerenosti i kur...aženja, koja su opstajala dok ovaj nanovo ne nabasa na svoju velelepnu pizdunu i zaboravi i kojim jezikom govori, a kamoli ono što je, nekad i u zabilješkama, imao za reći. Godine u kojima su njihovi očevi svojski eksploatisali svaku podlogu mekšu od kamena da... prilegnu, ni F od frustiranosti nijesu imali a im se pred očima poklope nišanske sprave s bedrima ili sisama planinki i kakvim plastom sijena, da ne pominjemo štale i kužine... oni su, te iste godine, krckali na neke manje spontane fiziološke dogodovštine.

Pođimo još dalje: Rane sedamdesete XX vijeka... Trobojka sa petokrakom na haubi društvenog mercedesa, Pego u krilu očevog kolege, glasovitog pijanca i ljudine, gleducka preko trokrake zvijezde, kroz vjetrobransko staklo. Opijenost mase ondašnjim simbolom zamazivanja očiju pred prigotovljenim životarenjem — Štafetom mladosti. Djetinja glavudža se natapa nepatvorenim, nefiltriranim ushićenjem... Istina, ozarenost njegovih sugrađana nije počivala na usiljenosti i izvještačenosti, jer je sve pucalo od vjerovanja u još uvijek neprežvakano bolje sjutra. Kako očekivati od djeteta da sagleda podlost zamke koju nijesu naslućivali ni odrasli, kako oni koji su preživjeli rat, tako i učesnici radnih akcija kojima se do tog doba podigla sva značajnija saobraćajna infastruktura domovine?

Pego kao mali blento, budaletina buduća... vispren i naivan, brčka se u bojama neophodnim za životne stavove pri stasavanju. Ne slučajno, dosipa i dosipa crvenu. „Da vidi zeleno i da vidi plavo, nek nosi ga đavo”... umio je, nije ga zapahnuo socrealistički vonj i odsustvo spoznaje da su ljudi neminovno različiti. Ali, stožere njegovog identiteta zauvijek će ažurirati nada u uspostavljanje besklasnog društva, ta racionalizovana posljedica slobodarskih i civilizacijskih tekovina čovječanstva. Trenutak prijema u SKJ, propraćen riječima direktora srednje škole, kako se radi o nezaboravnom činu po svakoga ko se pridružuje drugovima članovima, shvatio je baš onako brutalno i s pijetetom.

Tu sam...samo da se javim...

Vulgarizovanu, knjiško medijsku predstavu o ljudima koji reprezentuju institucionalno lice Partije i vlasti, Pego je već u svom gradu natopio i razorio razočaranjem i gnušanjem, učešćem u radu Saveza socijalističke omladine, sredinom osamdesetih. Spletke i marifetluci, volšebni zahvati lokalnih i republičkih prcomuda svodili su se tek na grabljenje sitne i krupne lične koristi. Odbio je prežderavanje na jednoj od gradsko-pobratimskih svečanosti i zajedno s onima koji su ponijeli suštinski teret te šarade, naravno, u zapećku, popio sokić gledajući kuse i repate aktiviste kako su se niotkuda stvorili da se u svakom zalogaju hrane presamićuju kao da su im zadnji. I spoznao je da je bavljenje politikom rezervisno za ljude koji su moralu rado gutali prvo slovo i koji su vrlo dobro znali kako te svoje oralne sposobnosti da primijene na one koji su im mogli biti poluga u napredovanju na lestvici tako ustrojene promiskuitetne subordinacije.

Ali, zar prepustiti vucibatinama svoju i sudbinu onih koji se dobrim ponose i dobru nadaju? Previranja bijesa i nespokoja kulminirala su mu na tribini prigotovljenoj za podsjećanje na nacionalni identitet neprosvećenih i zavodljivih sugrađana na koju je pošao sa Većom. Staloženiji i nezainteresovaniji, Većo je lako raskrinkao implementaciju mržnje koja se u zavijenim i još neartikulisanim formama pušila iz ušiju publike. Pego, međutim, kao na iglama... kreće da ustane, TA TRIBINA JE, da s pijetetom moderatora i tročlano govorništvo uputi u čari parlamentarnog, kao i aktuelnog socijalističkog trenutka... Većo, hitro, rukom zadržava nesrećnog uspaljenika da ne zavatri... Nikada, pa ni tada, Pego mu neće oprostiti tu trezvenost jer je ona značila njegovo definitivno neotiskivanje u karijerističke vode. Ali, ne zbog vlastitih iskoraka u politici, nego što je ta pasivnost značila svojevrsnu kapitulaciju pred nastupajućim potiranjem svega komunističkog i u biti slobodarskog, pa, slobodno se može reći i ljudskog.

— Budeš li se bavio politikom, ne očekuj da ćeš od mene dobiti ikakvu podršku – vrhuncem teatralnosti koju je mogao da intonira, a jedva da se čulo to što je rekao, Većo iste te večeri izloži Pega amanetu. He, Pego ni slučajno nije bio u nebranom grožđu, pa makar ispao magarac međ dva plasta sijena, jer mu je samo moglo imponovati da Veću ide niz dlaku, naročito ako ovaj to od njega tako eksplicitno zahtijeva. Stvarao se i osmišljavao sistematičan kolaž iskrenog prijateljstva, neopterećen potpitanjima i dilemama da li je to to...

Ali, tres faciunt collegium. Ne samo kao objektivna slučajnost, njihovo druženje je katalizovano Migijem, školskim drugom i osobenjakom. Pokretna enciklopedija, aristokratskim manirima, artificijelnom intonacijom glasa, temperamentno i superiorno plijenio je neposrednim okruženjem upućenošću i vižljavim pristupom ma kojoj aktuelnoj temi ili pikanterijama kojima je sam osvježavao razgovore, galantno i neosjetno, predano i omamljujuće.

— I večeras inkasiraj 200 maraka za ulaznicu, – skoro ubijeđen i da ima i da daje te pare, palanačkom pozvanošću bi se prosuo Pego, ulazeći u Većovu sobu koja je već odisala Migijevim režanjem na dnevnopolitičke kurcobocije. Protrlja šake, razape svoj optimizam iz ćoška u ćošak i imbecilno zapanjen nanovo obuzda ozarenost što tom ugođaju fale tek trbušne plesačice. Dva prevejana namćora, mrmota dostojna u nehajnosti i nihilizmu, bila su imuna na Pegovu graktavost i patetiku. Niko se nije žalio, mada nije bilo nevladinih organizacija u to vrijeme. Ko zna...

— Je li, do kada ćeš TI_TO sa svojim komunizmom? TO je mrtvo, potrošeno, nikad ni u približnim esencijalnim formama nije zaživjelo. Ja da uzimam po potrebama? Moje su potrebe megalomanske. Može mi se! Želim da mrzim, da budem skot, da maltretiram, dovodim do izbezumljenja... I to su moje potrebe. Hoće li i one biti zadovoljene? Eeee, neću da ih stavite u manifest! Ja sam hijena. Kontroverzan tip. Izvan kolosjeka. Kud ćete sa mnom?

— Ali, Migi...

— Šta Migi? Koji Migi, o kom Migiju TI_TO? – prodorno ubitačnim pogledom apdejtovanim taman slatkom dozom alkohola, Migi ne dade Pegu da dođe do riječi – Da se promijenim po padežima dok još mogu, jezik ćete sterilisati i unakaziti, presrati s proglasima i pravilima, žabokrečinu za vaspostavljanje umjetničkog stvaralaštva dezinfekovaćete i omlitaviti...

— Čekaj, što u množini, ovaj je tvoj sap(l)atnik – nekako bar to uzvrati Pego, pokazujući rukom na Migijevom raspomamljenošću ušuškanog Veća.

— Ima vas, ima...

— A dobro, drago mi da čujem, nešto me jeza obuzela od osamljenosti i progonstva...

Kako se na TV-u zacakli torzo spikerke televizijske stanice Crne Gore, svi trojica se u mislima nadmetaše koji će prije ejakulatom potopiti studio. Pego izmače giljotiniranju. Eto, pa da žene ne znaju da budu od koristi.

Dvojica u antagonizmu prema trećem. Neminovno. Shvatljivo. Kao i bezazlene konotacije takvog, većinskog mišljenja. 'Ti bokca... odmah imaš dvije trećine glasova. Euforično, ali ne i nadmeno, dosljedno, ne i po svaku cijenu, Većo i Migi su ostavljali Pega u nezavidnom položaju, s lentom najobrazovanijeg nečitaoca. Djetinjasta satisfakcija pred činjenicom da se prema svim značajnijim piscima, od klasika do postmodernista i bitnika, ovaj koretkno odnosio tek pri ispunjavanju ukršetnih riječi. Žabu teško u vodu, ponekad...

Ljudi pasionirani čitanjem kao da ne postoje, odrađuju svakodnevicu i vraćaju se svijetu fikcije plasiranu na stranama knjiga. Što unapređeniji umom spisatelja, to su neupotrebljiviji u realnom životu. Međutim, neodvažni i povodljivi, s neistančanom sposobnošću konzumiranja valjanog književnog djela, spotaknu se o uobrazilju poimanja onoga šta je pisac htio da kaže, pa kao nus efekat – zahuhtano spetljano pišu. Gotovo da su upadljivi koliko i šarlatani po vozovima koje nastojimo da izbjegnemo prilikom biranja kupea. Da, i jedne i druge. Neostvarenost u emotivnom pogledu presele na književnost ili subkulturne forme. Nerijetko, porade na izgledu, u dijapazonu od demode odjeće za isticanje skrušenosti knjiškog moljca do galantnih odjevnih detalja za upotpunjavanje atraktivnih crta lica ili nadobudnog, a eto, poistovjećnog s kojim metrom pročitanih knjiga. Zanimljivo je čuti kako završavaju kao monasi, prodavci prehrambenih proizvoda ili (uspješno, što da ne) vode firmu, stalno zalivajući osnovnu djelatnost fantazijama i infantilnim ambicijama.

Većo i Migi, podrigli u imunitetu kako na konvencionalnosti, tako, i još neporoznije po viruse, i na trendove brendova, sektašenja i degenerisanja... prijemčivi na raskalašnost literarnog pristupa... kadri da srceparajuće ismiju i ogole — izazivali su kod Pega nemušti osjećaj smislenosti postojanja koji nije bio samo zamjena za njegova srljanja u pokušajima da nekome pripadne

tiraz raste...

Većo je, naročito pri alkoholisanom štimungu, uplovljavao u magnovenja, nepatetična ishodišta pojmitka okruženja i svog položaja u njemu. Prepuštao je red za potrepštine novogodišnjeg slavlja revnosnijim šrafčićima prazničnih i inih socijalnih groznica, drmnuvši tog decembaraskog jutra konjak od 0.3 deci, volšebno pretekli od prethodne večeri. Mamurluk prevučen benignim cinizmom osmjeha, okret na stranu u krevetu i... blaženo prespavljivanje još kojeg sata, bogougodnog za zalogaje porodične idile, njemu i u galopirajućim tridesetim i dalje strane. U prozoru šum rijeke koja je, pri jednom od svojih plavljenja nadomjestila piščevu neangažovanost pred publicitetom, pa su talentovaniji gledaoci diljem okrnjene Yuge u udarnim informativnim emisijama mogli zapaziti sobu čije su fasade od knjiga iznicale iz blata. Groteskni geg prirode, i kao takav odocnio da Veća pomjeri ka novim književnim zahvatima. Međed blindiran prokazanošću upiranja u ma šta, pa i pisanje. Bravurozne manifestacije razmišljanja, vladanje najsuptilnijim pronicanjem u razložnost i/ili apsurdnost ljudskog delanja, sve upakovano u hladnokrvno muški šarm... da je Pego, u jednoj od svojih skaradnih nepojmljivosti, pjenio u čuđenju kako ga cure iole dozvane pameti ne salijeću bar za koji gram oplemenjujućih misli. Jer, nesretnjik bi se spleo u koketnoj gunguli kojom bi se kakva kraljejšna sručila na njega. Hm, pod uslovom da mu flaša piva ili manite nije pod rukom.

Ništa tako ilustrativno ne svjedoči dati civilizacijski trenutak kao automobilska industrija. Pego je doživljavao napretkom, Većo podrazumijevanom alavošću u osvajanju tržišta, dok je Migi pravim malim deskriptivnim seansama favorizovao avangadnije lepotane na četiri točka, dovršavajući Pegovo žaljenje da jednoga dana svakako neće moći da se oduševljava okrepljujućom dijalektikom estetike novih modela automobila. Medijska potpora, razrađena promotivna scenografija, prikladna dekoracija dugonogim pamet-pomjerajućim cicama i eto još jedne cigle u fancy građevini statusnih simbola. Nema greške.

Mora li baš da se izmaštava književnim izrazima potkovani vokabular onih kojima vrata najskupocjenijih limuzina drugi otvaraju i zatvaraju?

Nikako, onda, ne može da iznenađuje što reklamna mašinerija zaobilazi iskonske vrijednosti i identifikacije humanosti, među kojima i one koje su se najtananijim nitima isprepletale kod Veća, Migija i Pega. Zbog toga je Pegu, i to često, navraćao jed. Nesebično i permanentno zapljuskivan obuzdavanjima i racionalizacijom svoja dva prijatelja, pozvan da to čini ili ne, ovaj je ipak iznova konsolidovao pomamu u stvaranju načina da doskoči apsurdima uvriježenosti nazadnog, trivijalnog, izopačenog... Uvijek bi se smrsio i ugušio već na samom startu implementacije tih nesređenih misli i ideja, raskrinkan kao klinče koje se batrga ispred izloga, nonšalantnim obmanama roditelja (a ne priznanjem da nemaju novca) uskraćeno za željenu igračku. Nije prezao, opet poput djeteta, i samog Baltazara da priziva u pomoć. Logika da sveprisutno dobro ne može robovati mjestimičnom zlu nadmašivala je poraze, kolebanja, apatiju i depresije... taj ordeve i dezert egzistencijalne čorbe koju su papali.

Ma, taman posla da je sve u novcu... Ta, haj'te... I hraniti se svakodnevno. Kako ne dosadi...

Šetajući oko Jezera, Pego i Migi su uobrazili opkladu s nekim od menadžera Mercedesa da će u toku jednog popodneva slona nekako provući tom pješačkom stazom i tako ga, kao nagradu, dobiti na poklon. Pego je, ranije, pri prvom uočavanju tipovanog modela, isti premjerio stopama, širinom i dužinom. Par tjesnaca im je zadavalo muku, ali su osmislili način i za to. Još samo da ih na'vata baš pod svakom baljegom obitavajući kapitalistički dobrica i izmoli da mečku podvrgnu zamišljenom poduhvatu. Baksuzi kleti. Neće ih. Kocka.

A onda hoće, bar po poslovici — žene, tj. ljubav. Uh, kakav je tek tu zbrlj prisutan. Apstinenciju do ženomrštva, Migi je pretapao i u samonipodaštavajuću izjavu ko bi mene i pogledao? diskvalifikujući se za učešće u ma kakvim flert relacijama, naročito onim koje bi od njega poticale. Obradovan da se ipak radi o, jelte, ljudskom biću, Pego se u par situacija uvjerio da su svud po Migiju kuljale ahilove pete dok je tjerao mak na konac s djevojkama: pikanterije skinute s lagera aktuelnih poštapalica eksponiranju, Migijevi džokeri skupljani u dnevnoj štampi, časopisima, knjigama... čak i u bezazlenim komentarima koje su sami tvorci, a njegovi sagovornici, zaboravili... drage polemičarke su činili počastvovanima, ali i dovitljivima u održanju atmosfere kako je sve to tako zbog njihovog – prisustva. Paradoksalno ili ne, nijesu griješile!

Zašto paradoksalno: Kad se ne smije preko granica dobrog ukusa u razgovoru? Uvijek kad slijedi zloupotreba druge strane. Ha, žene da odole da ne pređu... ti majstori fatamorgane? Migi i Trokrilni nabildovani ormar, pun viceva o Musu i Hasu, jednako poentiraju kad razgovaraju s damama – damskim trijumfom. Migi je načitan jer je dama izazvala potvrdu njegove elokvencije. Vicevi na bilder su duhoviti jer su ženske usne razvukli u osmjeh. Nema divljenja kvalitetu i sadržaju. Oko... objekta razgovora se svijet vrti.

Inače bi Migi, ispoštovan zasluženim priznanjem da je uvaženoj sagovornici rekao nešto zanimljivo, oduševljavajuće... očas prekompoTovao možda i životne stavove. Heh, Migi kao institucija bi zgasnuo. Avaj! Pretvorio bi se u čistu misao. Duh.

U II razredu osnovne škole znao je napamet čitav Gorski vijenac.

I natucanje pjesmičica Desanke Maksimović radovalo bi drage mame tog uzrasta, a i lakše se moglo u ogovaračke komšijske pohode kad ti sin nauči pjesmicu. I sad se tu nađe neko da „zna” Gorski vijenac, pa još nečemerno dijete! Koliko puta Desanka može da stane u Njegoša? Viša matematika. Odustajale su mame. Od računice. Ali zato Migiju pri Stalnoj komšijskoj trač konferenciji rezervisaše poseban folder koji će s godinama biti sve zamašćivaniji i pohabaniji.


RADIO ZO

Програм, вала, старомодан
Велика му дужина...
al' prima ga (đene, đene)
sva komšijska družina

Сигнал преслаб — ватан по
шеталишту приграцком
па завргну, заостали,
пјешке ш њим к Бијограцком

Ти таласи кору љеба
још ником не зарадише
него сваког из тог јата
са памећу завадише


Glasio je, otprilike tako, jedan od godišnjih omaža Migijevom liku i djelu s finim linkovima ka nekim drugim folderima, da se ne pobrkaju lončići. Jer, u isti lončić ne mogu diplomirani i neostvareni. Sinovi. A – a. Nema toga kod mama na meniju.
* Čitav svijet viđe s razglednice!
* Ja u WC a on k'o zvijuk, u pola dva ujutru, šeta!
* Primih ga na magistralu u kola...

Starke na nogama i kilometraža u šetnji i načitanosti, Migija zanavijek odvojiše od okoline relacijom recipročnoj Priči o raku krojaču i Gorskom vijencu.

Nediskutabilno oduševljenje njime zbog takvog statusa, koga je bilo neuviđavno pokazivati pred Migijem, Većo i Pego su nasamo razlagali i iznova sklapali, postajući razdragani tim istoričara i arheologa egzaltiranih otkrićem kakve iskopine.

Zbližavanje ove trojice poklapalo se s kataklizmičnim SFRJ dešavanjima i njihovim individualnim obrazovnim debaklima. Taj trougao tokom srednje škole postojao je samo u tjemenima i povremenim, neubjedljivim iscrtavanjima jedne ili dvije, nikad istovremeno sve tri strane.

Raprostrli su se na pola Jugoslavije odužujući joj se u uniformi, da bi se stekli u nekom od Većovih sobičaka koje je ovaj, i pored hladnoće ukopanih betonskih zidova, nepogrešivo dozirao toplinom... anprevaziđibl u kuvanju kafe. A onda su se latili prediva za učvršćivanje trougaone osnove sada već prizme, nekad britkih i kao sječivo oštrih ivica, nekad prozukle, povjetarcem srušive kartonske kule. Onoliko koliko se može, pojmovnom trezvenošću i nepovodljivošću, prkosila je prolaznosti ta neatestirana, na divlje podizana misaona građevina. Njeno pretakanje u film obezbijedilo bi neponovljivu avanturu ka samom SF žanru. Zavirivanjem u njene pulsirajuće pendžere moglo se vidjeti kako Migi fitilji Dalijeve brčine podmećući mu halucinativne koktele za novu inspiraciju, kako Većo ukida zaostale uzdahe renomiranim piscima, a Pego postrojava skotove koji održavaju i produbljuju klasno i egzistencijalno raslojavanje među ljudima, kačeći im oko vrata table s njima omiljenim transparentima i izvodeći ih takve na ulicu, među ljude...

Premda neprikosnoven vladalac impresijama najuvaženijih književnika i mislilaca, preteklih s hiljada i hiljada pročitanih strana, Migi je uporno ponavljao da je malo pročita(n)o. Na pisanje jedva i da je pomišljao. Ako ne piše kao Kiš, neće ni posegnuti za perom... Deprimirajući princip, ne toliko za njega koliko za Veća i Pega.

Trivijalnosti i podmetanja, odsustvo najelementarnije novinarske inventivnosti i slične „blablastorije” kojima su jedne julske večeri 2003. bili izloženi na par tv programa, navukoše Migija i Veća na tanak led ogorčenja koji je Pego godinama vrebao: pristadoše na kreiranje jednostane radio emisije na Ozonu. Očas se ispostavi kao problem kako strpati sve što se svakodnevno dalo ispoljavati u tih sat vremena. No, znano je, od viška glava ne boli. Preteći će dovoljno toga što bi makar satisfakciju značilo. Ako nikom drugom, ono Pegu, koji je skapavao u priželjkivanju normalnog, očekivanog ispoljavanja ljudi na medijima, uviđajući da ta normalnost, iz ugla aktuelne, skaradne aksiološke ustrojenosti, postaje sama magija. I već narednog dana, eto njega pred mikrofonom, uživo, u uvodnom komentaru Pokušaja kultivisanog otvaranja usta:

— Poštovani slušaoci, dobar vam dan! Tačno je sedamnaest sati i tri minuta. Ovo je pričica za krajičak vašeg uva, jer nema sumnje da vam u glavi suviše toga odzvanja. Jedan nespretni pokušaj da vas zavaram da u vašim radio prijemnicima ipak žive mali ljudi.

Fino je rečeno da riječ ima težinu ako se kaže na pravom mjestu. Međutim, nije li već sasvim izanđala izreka da zlatna riječ i gvozdena vrata otvara? Hm, valja se ovdje snaći... Čovjeka od ostalih živih bića, makar je tako naučeno, razlikuje mogućnost artikulisanog govora. Pa, kako to da smo sve češće u prilici tek da zanijemimo? Mada znamo da bi odgovore trebalo tražiti negdje drugo, nije strašno što za njima povremeno tumaramo po nečijem pogledu, neodoljivom pokretu ili dražesnom osmjehu.

Plastidba se i na periferiji Kolašina lagano privodi kraju. Nadam se da ste se izvještili da nagrabuljate i poneko zatureno slovo, da biste nadomjestili vašu ili tuđu polenulu riječ... Zato, pričajte, izgovarajte, pokušavajte... baš kao i mi, da kultivisano otvarate usta.

U podlozi Madness, na glavi slušalice, u mislima lakotjica... pa i onda kad su slušaoci oslovljavani sa dragi GLEDAOCI. Slijede rubrike Artificijelna dikcija iliti Arsen, Na gizdavoj livadi intelekta, Na tragu romansirane noći, Od izvora tek je jedan putić, Vaš šlang-air sezone, Ozon palpacija – simptomi i znaci, Ab aeterno...

Glavna atrakcija je rezervisana za Hit-shit listu by ZO. Evo njenog početka:

Prvi (s)hit: Jugosloveni — Počinjemo, kao što je red. Bilo, pa ga više nema. Nije ni čudo da su temelji bili slabi, kada na pitanje ko ne može bez pasulja i bez ljute šljivovice, bez kupusa kiseloga, slijedi odgovor: Jugosloveni. Jugosloveni, što nijeste ždrali pasulja? Jugoslovenskoj ideji tada je bio neophodan — gas.

Drugi: A. Islamović — Nek se čuje, nek se zna. Autor želi da obznani nekoliko raznorodnih pogleda na ljubav i seks, od kojih se možda ponajupečatljivijom doima stavka ajnananana, ajnananana, ajnanananaj! Svi za jednoga, jedan za sve, bez gaćica je najbolje. Neoprezna upotreba akuzativa broja jedan, asocira na kakvu raspojasanu gej žurku i furku.

...Peto: Riblja čorba — Amsterdam. Neuvijeno čuđenje čeljadeta prizrensko-timočke provinijencije noćnim životom najvećeg grada Holandije: U kafanu pušu marihuanu, ili neku drogu piju s nogu. Dve sam noći spavao pod šankom, da se ne bih osećavo strancom. Prethodica Radosava u MinKenu, sumnje nema!

Obilazak par prijatelja, preduzetnika koji nijesu lupali glavom o etičnosti, smislenosti, profitabilnosti... posla kojim se bave, već zalegli i radili... i eto sponzora i pokrovitelja emisije. Cvrčak i mrav status, baš kao u osnovnoškolskoj pričici. Zašuškala evrad, pivce u gradu da podmaže nove ideje. Pegu da aktivira upaljač na još jednoj bombici oduševljenja Migijem, ovog puta onaj presudni za angažovanje. Odlučio je, po povratku s odmora, da Migiju pokuša da obezbijedi učešće u jednoj izuzetno zanimljivoj putopisnoj autorskoj tv emisiji, iako je a priori znao da se on s tim ne bi složio. Ali, kao i obično, Pegu đavo nije dao mira. Krenula je e-mail prepiska sljedeće sadržine:


Pre-dragi-Marko,

Ukoliko jedan ovakav predlog nije suviše indiskretan, a u nadi da sam „skont'o” programsku i
ostale orijentacije Tvojih emisija, molio bih da razmotriš predlog da napraviš (doslovno)
performans o više nego specifičnoj osobi koja živi u Kolašinu. Detalje bih naknadno dostavio.

Pozdrav,
Pego




SKONTO SI DOBRO POBRO. SALJI PRIJEDLOG PA DA VIDIMO.
DO KUCANJA....
MARKO
----- Original Message -----
From: Pego
To: sugav001@hotmail.com
Sent: Wednesday, October 08, 2003 2:40 PM
Subject: highlander



Elem,

* Migi!
* Pokretna enciklopedija!
* Nesvarljiv za bilo koji obrok!
* Izuzetan u procjeni kvaliteta (naročito onog plasiranog s medijskog nivoa - iako to i nije
neka mudrost)!
* Nikada Te nije „pljuvao“, što je Tvoja svojevrsna privilegija!
* Piči 36-u, mada mu jedna ciganka predviđala da neće preživjeti ni 27!
* Samotnjak - iznuđeni!
* Ekscentrik.
* Šeta i po dvadesetak km dnevno!
* Okolinu prezire koliko ona to zaslužuje!
* U 8. godini znao napamet Gorski vijenac!
* Ponavljao četvrti srednje iz kaprica prema profesoru, danas renomiranom
političaru!
* Studirao psihologiju.
* „Bogom dani“ vrhunski filmski i književni kritičar ugušen u sopstvenoj neangažovanosti!
* Riznica iskristalisanih komentara o stvarnosti (kako svakodnevnoj tako i sveukupnoj)!
* Neprilagodljiv.
* Sramežljiv.
* Aristokratskih manira.
* Krezub.
* Siromašan (da ne tražimo eufemizme za činjenična stanja).
* Senzibilan poput djeteta.
* Oštar i beskompromisan kad ga nagaze, do brutalnosti i gađenja.
* I pored silne mizantropije, sklon dopadanju ljudima.
* Propada (uz svu patetiku tog termina).
* Ne traži i ne pruža mu se šansa!
* Kloni se svakog scenarija koji mu se napakuje (naročito bi to uradio u slučaju da Te ova
biografija zaintrigira pa preduzmeš konkretne korake, tj. ako bi doznao šta sam naumio)!
* Nedostupan, ali, naravno, ima slabe tačke u tom pogledu!
* Prijatelj - Većov i moj!

Ostalo će se samo pokazati, a moj pr(ij)edlog u vezi sa tim je sljedeći:
Emisija ne bi imala nikakvog smisla ukoliko bi on znao za nju. Dakle, neophodno je
obezbijediti diskreciju. Kako se svake večeri (dok sam u CG) okupljamo kod Veća, kada Migi,
bez ikakvog prethodnog čikanja, briljira svojim opservacijama, bilo bi
zgodno da se u toj prostoriji (inače pretrpanoj knjigama, sto je idealan interijer za ovakvu
zgodu) instalira kakva kamerica. Većo i ja bismo, naravno, dolili malo ulja na vatru, pa je
poslije na Tebi „tek“ da izmontiraš materijal, dođeš i pustiš kasetu koju bi i on odgledao,
dodatno porazgovaraš sa njim i - to je to! Najradije bih da je sve slično onoj emisiji sa
Njarom, ali vjeruj da bi bilo neizvodljivo ako se želi postići poenta. Ovako, kada odgleda
sve to, uz Tvoje osmišljavanje i finalizovanje - jer bi svojom nepristrasnošću iz raspoloživog
mogao da izvučeš očekivani šmek priloga, on neće imati kud. Naprotiv, siguran sam da će mu
imponovati.
Oprosti na izigravanju „nečesovog“ urednika, apsoultno nikakvih iskustava sa tim nemah,
ali prosto ne mogu (baš kao ni Većo) da podnesem nepostojanje jedne globalne, zvaničnije
informacije o njemu, pa i da buduća emisija ne skrene pažnju. Uostalom, to je na Tebi da
procijeniš. Bude li s tehničke strane izvodljivo ovo moje bulažnjenje, ne sumnjam u makar
simpatičan epilog.
U Kolašin (ili Titograd, ako je potrebno) dolazim tokom novembra. Zadržao bih se koliko je
neophodno, a došao bih i ranije, na tvoju inicijativu, nađeš li za shodno da bi se posla
trebalo latiti što prije. Podrazumijeva se, naravno, da mi je ovo samo palo na pamet i da,
u slučaju nezanimljivosti, imam slobodu da očekujem da sve ostaje među nama. Tvoje
eventualno dodatno informisanje o njemu od strane naših sugrađana, moglo bi da ostane bez odjeka
ili Te odvede u neke neautentične pravce. Koliko i ja, i moj prijatelj Većo, koji još ne zna
za ovu ideju, biće ti na raspolaganju za realizaicju i potpitanja. Većo je u Kolašinu i s
njim bi se mogao sresti i ranije, ako odlučiš da nešto preduzmeš.

Hvala na uzvraćenom mejlu!
„Vita jela zelen bor, čekam brzi odgovor!“

Pego
(063 432 669)

To može samo ON!
Da je veže uz komp.a, da ga ona, kao blenta, čita otvorenih usta, dok joj svaki nerv treperi od dragosti, a napolju se lenjo vuče, još topla nedelja, ne predajući se, sada već na izmaku, miholjskom letu!
Gde je ,do sada, bio ovaj kršni Kolašinac?
I ponesena uzburkanim osećanjima i neizbežnom nostalgijom za prošlim vremenima,ona šmrcnu dva-tri puta, i nevoljno ode da konačno ispeče one babure.Zimnica-koja trivijalnost!
A, Balašević i dalje kljuca u mali mozak svojim rekvijemom-D mollom, dok se dan izmiče, kao i njihova mladost!
BRAVO, majstoreeeee!!!! :-D

Većo je za tu, naravno, neuspjelu Pegovu namjeru doznao pri prvoj narednoj ispovijedajućoj seansi svog prijatelja, sve rjeđe zbunjivan njegovim ispadima ove vrste. Zato infantilno-iluzionističku pokretačku smješu u Pegovoj glavi više i ne sankcioniše neprimjerenošću životnoj mu dobi. Uviđa da ovaj mora da bude ono što mu je Nimfična oduvijek govorila: blesa(n)! Privid uvažavanja Pegove zrelosti i ozbiljnosti uvijek bješe dovoljan naivčini da uobrazi odraz takvog sebe i... priča ide dalje.

Isprintana e-mail prepiska, sklonjena pri Migijevom dolasku, mamila je Pegov pogled i odlučnost da Migija, ne obazirući se na Većov veto, uputi u sulude želje u vezi sa tv emisijom. Još jedan napad kopkanja i ponad inkriminisanog papira gracijaju Migijeve oči, u početnom doživljaju da se radi o nečem neobičnom.

— Je li ovaj stvarno poslao mejl? – pitanje za Veća koji jedva procijedi potvrdan odgovor. Iščitavanjem je kod Pega nanovo osvježio ideje da Migija vidi na TV-u, trenutno u reklami za boje i lakove, jer se zatečeni u par minuta okupao u svim duginim nijansama. Zadnje pasuse poče i naglas da čita, intonacijom koja je obećavala skandalozni epilog.

Muk. Desetominutni. I — ništa. Formalno ništa. Da li je Migi zbilja bio toliko iznenađen i zbunjen pa je odustao od pretpostavljive ljutnje što mu je priređivana nimalo naivna smicalica, da li cijenio Pegovu smjelost da mu pruži hartiju ili je prosto ostao bez teksta... Migijeva je, nadajmo se, ne više tako gorka tajna.

Tih deset minuta ćutanja djelovali su kao katarza na svu trojicu, posebno na Pega. Neodređena, uskovitlana premišljanja koja su dogorevala u ekspanziji kiseonika. Jedno od koprcanja pred prolaznošću koje najčešće izaziva i uspostavlja slabosti kao vrhovnike ponašanja. Odolješe im, ne svu sreću.