- Poruka
- 7.375
Drugovi vojnici, fajront!
Pod parolom reforme, Vojska Srbije se smanjuje do granice da se postavlja pitanje da li bi bila sposobna i da odbrani našu teritoriju. Brojno stanje, opremljenost i obučenost vojske je takva da se na nju više ne možemo osloniti
Ono što je ostalo od četvrte armije sveta, danas se zove Vojska Srbije. Ne srpska vojska, valjda da ne podseća na vreme kad su se Srbi ponosili svojom armijom već samo Vojska Srbije. Dobro da se neko nije setio i neke još politički korektnije formulacije tipa vojska svih njenih vojnika ili svih građana i građanki.
Formiranje Vojske Srbije krenulo je od severa. U Novom Sadu je formirana Prva brigada Vojske Srbije, koja će pored komande u Novom Sadu imati bataljone raspoređene u Bačkoj Topoli, Sremskoj Mitrovici, Pančevu i Šapcu. Ujedno ovim je prestao da postoji Novosadski korpus. Ostala tri korpusa ugašena su prošle godine a njihove zone odgovornosti preuzeće brigade koje će tek da budu formirane sa komandama u Kraljevu, Nišu i Vranju. Za kraj septembra najavljuje se i formiranje specijalne brigade VS, sastavljene od pripadnika 72. specijalne, 63. padobranske brigade i onog što je preostalo od “kobri”.
I to bi trebalo da bude to. Brojčano manja ali efikasnija vojska, kako najavljuje ministar odbrane Zoran Stanković. I kako predviđa reforma, pravljena za državnu zajednicu sa Crnom Gorom i kojoj su tada, dok je bila na papiru, hvalospeve pisali čak i američki kongresmeni.
Sad kad je to s papira prešlo na teren, vidljiv je ovaj prvi deo – smanjenje broja ljudi, a ovaj drugi, povećanje efikasnosti, šta li, treba da očekujemo da dođe sam po sebi. Vojni analitičar Veljko Kadijević kaže da je disproporcija između proklamovanog i onog što se dešava realno na terenu velika i da se ovo ne može nazvati reformom. “Reč je o klasičnoj redukciji. Ide se samo na smanjenje broja vojske, jedinica, komandi, generala... Samo o tome slušamo, nema više ničega. Mi smo došli do toga da više ni međunarodna zajednica ne prepoznaje šta se ovde dešava a do prošle godine je procese u našoj vojsci označavala kao reformatorske.”
Prema mišljenju Veljka Kadijevića, problematično je i što ulogu korpusa preuzimaju formacijski manje jedinice: brigade kao i dramatično smanjenje broja vojnika. „Nemoguće je da teritoriju Srbije brane četiri brigade. Pogotovo, ako im je razmeštaj takav da na potezu Beograd – Novi Pazar nemamo nijednog vojnika. Dok su na jugu Srbije na prostoru od 80 km smeštene dve brigade. Takođe, ne znam kako je zamišljeno da jedna brigada brani čitavu Vojvodinu? Mi možemo biti formalisti pa reći da sa Rumunima nikad nismo ratovali u Vojvodini, Mađari su u EU pa nećemo ni s njima, možda i s Hrvatima postanemo prijatelji i šta će nam vojska. Po toj logici možemo postaviti i pitanje: šta će nam i brigada, dosta je bataljon. Pa, možda i četa bude dovoljna.”
Dok je Kadijević bio savetnik za vojsku tadašnjeg ministra odbrane Prvoslava Davinića, vojska je imala 60 hiljada vojnika a projektovano je smanjenje na 35 do 40 hiljada. “Tada su nam Britanci i Amerikanci savetovali da ne idemo tako radikalno, nego da prvo smanjimo na 50 hiljada pa postepeno ako treba još. A sada se odmah pominje 21 hiljada. Pa, to je neozbiljno.”
Vojni analitičar Aleksandar Radić smatra, međutim, da je brojno stanje prestalo da bude bitan faktor za procenjivanje borbene gotovosti.
“To bi bilo bitno da živimo u šezdesetim godinama. Sada u eri informatičkog ratovanja”, kaže, “to nije od najveće važnosti. Mi tek sad pravimo raskid sa hladnoratovskim razmišljanjem, era industrijskog ratovanja završena je 1991. godine što mi, nažalost, to nismo shvatili ni u ratovima devedesetih, a izgleda mnogi ni dan-danas.”
Čovek je još uvek neprevaziđen, kaže general-potpukovnik u penziji Milomir Miladinović, svojevremeno baš komandant upravo ukinutog Novosadskog korpusa a sada predsednik Odbora za nacionalnu bezbednost Karićevog PSS-a. “Prvo se treba modernizovati, pa tek onda smanjivati brojno stanje. Ovako kako sada radimo, samo obezvređujemo ulogu vojske. Vojska u ovim uslovima treba da bude sredstvo odvraćanja od eventualne agresije na našu teritoriju. A koga ćemo mi da odvratimo sa 20 hiljada ljudi? Pa, samo Kosovski zaštitni korpus trenutno broji 55 hiljada ljudi. A kakva god bude odluka o konačnom statusu Kosova, doći će do nestabilnosti na ovom području.”
General Miladinović navodi da je svetski standard da jedan odsto stanovništva budu vojnici. Grčka, na primer, koja je članica NATO-a i koja ima oko 10 miliona stanovnika, što nije mnogo više od nas, ima 1,4 odsto vojnika ili čitavih 140 hiljada. “A mi govorimo da je smanjivanje do apsurda i to nazivamo reformama.”
Aleksandar Radić ovo što se sada dešava naziva reorganizacijom koja se sprovodi kroz redukciju trenutnog broja snaga. Reforma, kaže, po nekim elementima teče ali po većini tek treba da usledi. “Reorganizaciju su prošle sve zemlje u regionu, to je ispitan teren i ne vidim zašto se oko toga pravi problem. Uostalom, ne pričamo da li postoji bolje rešenje već da li uopšte postoji drugo rešenje?”
Ukidanje korpusa i davanje njihove uloge brigadama Radić takođe vidi kao nešto sasvim normalno i očekivano. Uostalom, to je verifikacija stanja stvari jer, kaže, kod nas su jedinice imale ne jedan već i do dva ranga manje ljudi od predviđenog broja i da su takve služile samo za zavaravanje o navodnoj moći i za dobijanje većih činova. “Većina zemalja u tranziciji je svela svoje oružane snage na dve brigade i šest bataljona. I to je sve. To su uradili i Česi i Slovaci i Mađari, planiraju da urade Hrvati.”
I raspored brigada, za razliku od Kadijevića i Miladinovića, Radiću se ne čini nelogičnim. “To što je komanda Četvrte brigade u Vranju logična je posledica izvora opasnosti. Ona zatvara pravac prema Kosovu i pokriva jug Srbije i zato ima relativno usku zonu odgovornosti. Naravno, jasno je da se u ovoj zemlji albanski element percipira kao potencijalno najveća opasnost. Prema informacijama koje imam, ta brigada će biti najbolje popunjena i najbolje opremljena, što je i logično jer je ona prva na udaru u slučaju opasnosti. Ona će, možda, imati poseban zadatak i normalno je što na tom području koncentrišemo snage.”
Da ne bude zabune, Aleksandar Radić nije verni podržavalac onoga što se trenutno dešava u vojsci. On na sadašnju reorganizaciju i početak reforme gleda kao na kompromis. Između starih, inertnih snaga koje i dalje ništa ne bi menjale i neophodne potrebe za reformom. “Ove brigade i dalje odudaraju od svetskih standarda na osnovu kojih su građene NATO brigade.. NATO brigade su drugačije zamišljene, nisu tako masivne kao kod nas već se sastoje od najčešće tri bataljona. A bataljon je, zapravo, glavna taktička jedinica na koju se oslanja ideja organizovanja oružanih snaga i on zapravo preuzima na sebe zadatke koje su kod nas vršile brigade.”
Pored usklađivanja naših formacija sa punim standardima NATO-a, smatra Radić, prioriteti naše vojske su obuka i oprema. “Vojska mora da radi, da bude na terenu a godinama je uskraćena za to. Budžet za obuke je minoran, toliko se štedi na municiji da se više niko i ne uzbuđuje zbog toga. Najgore stanje je u vazduhoplovstvu, došli smo do nivoa da je sama ideja letenja problem, da ne govorim o izvođenju borbenih dejstava. Zatim, sredstva veze. To je neoprostiv nedostatak naše vojske jer naši uređaji za vezu su stari i po pola veka.”
Radić upozorava i da lobi kopnene vojske već dugo dominira našom vojskom i da zato nemamo ravnotežno izgrađen sistem. Takođe, navodi i da je statistika u našem slučaju neupotrebljiva jer je velika razlika između onoga što imamo i onoga što bismo zaista mogli da upotrebimo.
Da je vojska katastrofalno opremljena smatra i Veljko Kadijević, “što i ne čudi jer od vremena Tita ništa ozbiljnije nije kupljeno”. Vojni budžet se projektuje tako, objašnjava Kadijević, da na tekuće troškove: plate za zaposlene, struju, vodu – ide 30 odsto, 40 odsto ide za tekuće održavanje: nabavku municije, uniformi i slično, dok ostalih 30 odsto ide za razvoj. Tako je u uređenim zemljama a kod nas 80 odsto ide za mesečne tekuće troškove, 18 odsto za održavanje i jedan do dva odsto za razvoj. To dovoljno govori o izbalansiranosti budžeta.
Kadijević smatra da i ukupni odobreni budžet, koji ove godine iznosi 2,1 odsto bruto domaćeg proizvoda (što ove godine iznosi oko 560 miliona evra) nije reformski već restriktivan budžet. “Država mora da odluči da li želi da finansira reformu svoje vojske ili ne. Sada je stanje takvo da se ne radi ništa jer ne znaju šta žele ali sve i da znaju, nemaju novca. Jer, vojska pogotovo mala i efikasna – košta. Ali, ne kaže se džaba da ko ne plaća svoju vojsku, plaćaće tuđu.”
Iako bi vojni budžeti trebalo da budu srazmerno proporcionalni ekonomskoj moći države, Veljko Kadijević kaže da nikako ne bi trebalo određivati budžet samo na osnovu trenutne ekonomske situacije zemlje. Bitno je, kaže, da Ministarstvo odbrane predlaže budžet na osnovu onoga šta je potrebno i na osnovu napravljene strategije, a ne na osnovu onoga koliko im ministar finansija kaže da će odobriti para.
Pod parolom reforme, Vojska Srbije se smanjuje do granice da se postavlja pitanje da li bi bila sposobna i da odbrani našu teritoriju. Brojno stanje, opremljenost i obučenost vojske je takva da se na nju više ne možemo osloniti
Ono što je ostalo od četvrte armije sveta, danas se zove Vojska Srbije. Ne srpska vojska, valjda da ne podseća na vreme kad su se Srbi ponosili svojom armijom već samo Vojska Srbije. Dobro da se neko nije setio i neke još politički korektnije formulacije tipa vojska svih njenih vojnika ili svih građana i građanki.
Formiranje Vojske Srbije krenulo je od severa. U Novom Sadu je formirana Prva brigada Vojske Srbije, koja će pored komande u Novom Sadu imati bataljone raspoređene u Bačkoj Topoli, Sremskoj Mitrovici, Pančevu i Šapcu. Ujedno ovim je prestao da postoji Novosadski korpus. Ostala tri korpusa ugašena su prošle godine a njihove zone odgovornosti preuzeće brigade koje će tek da budu formirane sa komandama u Kraljevu, Nišu i Vranju. Za kraj septembra najavljuje se i formiranje specijalne brigade VS, sastavljene od pripadnika 72. specijalne, 63. padobranske brigade i onog što je preostalo od “kobri”.
I to bi trebalo da bude to. Brojčano manja ali efikasnija vojska, kako najavljuje ministar odbrane Zoran Stanković. I kako predviđa reforma, pravljena za državnu zajednicu sa Crnom Gorom i kojoj su tada, dok je bila na papiru, hvalospeve pisali čak i američki kongresmeni.
Sad kad je to s papira prešlo na teren, vidljiv je ovaj prvi deo – smanjenje broja ljudi, a ovaj drugi, povećanje efikasnosti, šta li, treba da očekujemo da dođe sam po sebi. Vojni analitičar Veljko Kadijević kaže da je disproporcija između proklamovanog i onog što se dešava realno na terenu velika i da se ovo ne može nazvati reformom. “Reč je o klasičnoj redukciji. Ide se samo na smanjenje broja vojske, jedinica, komandi, generala... Samo o tome slušamo, nema više ničega. Mi smo došli do toga da više ni međunarodna zajednica ne prepoznaje šta se ovde dešava a do prošle godine je procese u našoj vojsci označavala kao reformatorske.”
Prema mišljenju Veljka Kadijevića, problematično je i što ulogu korpusa preuzimaju formacijski manje jedinice: brigade kao i dramatično smanjenje broja vojnika. „Nemoguće je da teritoriju Srbije brane četiri brigade. Pogotovo, ako im je razmeštaj takav da na potezu Beograd – Novi Pazar nemamo nijednog vojnika. Dok su na jugu Srbije na prostoru od 80 km smeštene dve brigade. Takođe, ne znam kako je zamišljeno da jedna brigada brani čitavu Vojvodinu? Mi možemo biti formalisti pa reći da sa Rumunima nikad nismo ratovali u Vojvodini, Mađari su u EU pa nećemo ni s njima, možda i s Hrvatima postanemo prijatelji i šta će nam vojska. Po toj logici možemo postaviti i pitanje: šta će nam i brigada, dosta je bataljon. Pa, možda i četa bude dovoljna.”
Dok je Kadijević bio savetnik za vojsku tadašnjeg ministra odbrane Prvoslava Davinića, vojska je imala 60 hiljada vojnika a projektovano je smanjenje na 35 do 40 hiljada. “Tada su nam Britanci i Amerikanci savetovali da ne idemo tako radikalno, nego da prvo smanjimo na 50 hiljada pa postepeno ako treba još. A sada se odmah pominje 21 hiljada. Pa, to je neozbiljno.”
Vojni analitičar Aleksandar Radić smatra, međutim, da je brojno stanje prestalo da bude bitan faktor za procenjivanje borbene gotovosti.
“To bi bilo bitno da živimo u šezdesetim godinama. Sada u eri informatičkog ratovanja”, kaže, “to nije od najveće važnosti. Mi tek sad pravimo raskid sa hladnoratovskim razmišljanjem, era industrijskog ratovanja završena je 1991. godine što mi, nažalost, to nismo shvatili ni u ratovima devedesetih, a izgleda mnogi ni dan-danas.”
Čovek je još uvek neprevaziđen, kaže general-potpukovnik u penziji Milomir Miladinović, svojevremeno baš komandant upravo ukinutog Novosadskog korpusa a sada predsednik Odbora za nacionalnu bezbednost Karićevog PSS-a. “Prvo se treba modernizovati, pa tek onda smanjivati brojno stanje. Ovako kako sada radimo, samo obezvređujemo ulogu vojske. Vojska u ovim uslovima treba da bude sredstvo odvraćanja od eventualne agresije na našu teritoriju. A koga ćemo mi da odvratimo sa 20 hiljada ljudi? Pa, samo Kosovski zaštitni korpus trenutno broji 55 hiljada ljudi. A kakva god bude odluka o konačnom statusu Kosova, doći će do nestabilnosti na ovom području.”
General Miladinović navodi da je svetski standard da jedan odsto stanovništva budu vojnici. Grčka, na primer, koja je članica NATO-a i koja ima oko 10 miliona stanovnika, što nije mnogo više od nas, ima 1,4 odsto vojnika ili čitavih 140 hiljada. “A mi govorimo da je smanjivanje do apsurda i to nazivamo reformama.”
Aleksandar Radić ovo što se sada dešava naziva reorganizacijom koja se sprovodi kroz redukciju trenutnog broja snaga. Reforma, kaže, po nekim elementima teče ali po većini tek treba da usledi. “Reorganizaciju su prošle sve zemlje u regionu, to je ispitan teren i ne vidim zašto se oko toga pravi problem. Uostalom, ne pričamo da li postoji bolje rešenje već da li uopšte postoji drugo rešenje?”
Ukidanje korpusa i davanje njihove uloge brigadama Radić takođe vidi kao nešto sasvim normalno i očekivano. Uostalom, to je verifikacija stanja stvari jer, kaže, kod nas su jedinice imale ne jedan već i do dva ranga manje ljudi od predviđenog broja i da su takve služile samo za zavaravanje o navodnoj moći i za dobijanje većih činova. “Većina zemalja u tranziciji je svela svoje oružane snage na dve brigade i šest bataljona. I to je sve. To su uradili i Česi i Slovaci i Mađari, planiraju da urade Hrvati.”
I raspored brigada, za razliku od Kadijevića i Miladinovića, Radiću se ne čini nelogičnim. “To što je komanda Četvrte brigade u Vranju logična je posledica izvora opasnosti. Ona zatvara pravac prema Kosovu i pokriva jug Srbije i zato ima relativno usku zonu odgovornosti. Naravno, jasno je da se u ovoj zemlji albanski element percipira kao potencijalno najveća opasnost. Prema informacijama koje imam, ta brigada će biti najbolje popunjena i najbolje opremljena, što je i logično jer je ona prva na udaru u slučaju opasnosti. Ona će, možda, imati poseban zadatak i normalno je što na tom području koncentrišemo snage.”
Da ne bude zabune, Aleksandar Radić nije verni podržavalac onoga što se trenutno dešava u vojsci. On na sadašnju reorganizaciju i početak reforme gleda kao na kompromis. Između starih, inertnih snaga koje i dalje ništa ne bi menjale i neophodne potrebe za reformom. “Ove brigade i dalje odudaraju od svetskih standarda na osnovu kojih su građene NATO brigade.. NATO brigade su drugačije zamišljene, nisu tako masivne kao kod nas već se sastoje od najčešće tri bataljona. A bataljon je, zapravo, glavna taktička jedinica na koju se oslanja ideja organizovanja oružanih snaga i on zapravo preuzima na sebe zadatke koje su kod nas vršile brigade.”
Pored usklađivanja naših formacija sa punim standardima NATO-a, smatra Radić, prioriteti naše vojske su obuka i oprema. “Vojska mora da radi, da bude na terenu a godinama je uskraćena za to. Budžet za obuke je minoran, toliko se štedi na municiji da se više niko i ne uzbuđuje zbog toga. Najgore stanje je u vazduhoplovstvu, došli smo do nivoa da je sama ideja letenja problem, da ne govorim o izvođenju borbenih dejstava. Zatim, sredstva veze. To je neoprostiv nedostatak naše vojske jer naši uređaji za vezu su stari i po pola veka.”
Radić upozorava i da lobi kopnene vojske već dugo dominira našom vojskom i da zato nemamo ravnotežno izgrađen sistem. Takođe, navodi i da je statistika u našem slučaju neupotrebljiva jer je velika razlika između onoga što imamo i onoga što bismo zaista mogli da upotrebimo.
Da je vojska katastrofalno opremljena smatra i Veljko Kadijević, “što i ne čudi jer od vremena Tita ništa ozbiljnije nije kupljeno”. Vojni budžet se projektuje tako, objašnjava Kadijević, da na tekuće troškove: plate za zaposlene, struju, vodu – ide 30 odsto, 40 odsto ide za tekuće održavanje: nabavku municije, uniformi i slično, dok ostalih 30 odsto ide za razvoj. Tako je u uređenim zemljama a kod nas 80 odsto ide za mesečne tekuće troškove, 18 odsto za održavanje i jedan do dva odsto za razvoj. To dovoljno govori o izbalansiranosti budžeta.
Kadijević smatra da i ukupni odobreni budžet, koji ove godine iznosi 2,1 odsto bruto domaćeg proizvoda (što ove godine iznosi oko 560 miliona evra) nije reformski već restriktivan budžet. “Država mora da odluči da li želi da finansira reformu svoje vojske ili ne. Sada je stanje takvo da se ne radi ništa jer ne znaju šta žele ali sve i da znaju, nemaju novca. Jer, vojska pogotovo mala i efikasna – košta. Ali, ne kaže se džaba da ko ne plaća svoju vojsku, plaćaće tuđu.”
Iako bi vojni budžeti trebalo da budu srazmerno proporcionalni ekonomskoj moći države, Veljko Kadijević kaže da nikako ne bi trebalo određivati budžet samo na osnovu trenutne ekonomske situacije zemlje. Bitno je, kaže, da Ministarstvo odbrane predlaže budžet na osnovu onoga šta je potrebno i na osnovu napravljene strategije, a ne na osnovu onoga koliko im ministar finansija kaže da će odobriti para.