Evo ti pesma...ludice...
Ostala je samo praznina
koja preti da izjede
i poslednje molekule mog bica...
U ocima nemih vidim
tihi plamen koji preti da nestane...
Tisina koja pece...
I par recenica razmenjenih preko zice...
par izgovora koji kovitlaju misli...
Ja sam samo sanjar,
koji je ostao upleten u mrezu
tvojih misli..
Lutka na koncu koja igra
jednu od tvojih predstava...
Spusti zavese...skini maske
zelim ti videti lice...
Ne slusaj sapat
koji ti govori da bezis
od ogrebotina zivota...
Barem ja sam te videla uvek
kao ratnika sa kopljem u ruci...
Lutala sam dugo kao macka,
po kvartovima tudjih zivota,
oprezno..lukavo...divlje...strasno...nezno ...iskreno...
i sve sto sam dobijala
uvek je bila samoca...
I onda sam naisla ne tebe...
Nestasnog decaka
koji sa uzdignutim celom krcio put kroz dzunglu...
Muskarca koji je sa mesecom u ocima
znao plesati po kisi...
Cuvala sam svaki tvoj dodir
u samo meni znanom kofercicu tajni....
Tvoje lice trazila i nalazila medju oblacicima na nebu
na kojima valjda i sama ponekad sedim...
Posle svih bura kroz koje me zivot vodio
svih talasa koji su pretili da me potope
nasla sam obalu i tebe na njoj..
I znam kako bi izgledala svaka tvoja misao ,
kada bi procitao moje reci
i znam da drveni podovi ponekad tako obicno skripe
kada neko odlazi po kisi...
Samo obicnost nije rec koju zelim da osetim...
Realnost nije pisala nasu pricu po sablonu...
Jer proslo je mnogo vremena
a ja se i dalje osecam kao da
Moja bajka i dalje traje...
Iako su senke na zidu nekad toliko visoke
Da prekrivaju cak i nasa srca
Ja stojim...Kao i prvi dan...
Sa svim svojim igrackama...i gledam te...
krupnim radoznalim...pomalo vlaznim ocima
I cekam da se vratis..
onako rascupane kose, u duksu , sa rukama u dzepovima...
Da mi pruzis ruku i povedes me
Korakom od vecnosti...
ps. ako me ne nadjes na drugom mestu...sigurno ces me naci ovde...