DRUGAČIJE MIŠLJENJE.......

shaddow

Iskusan
Poruka
5.155
Jedna od osnovnih stvari koje usvajamo u porodici jeste tolerantnost ili netolerantnost prema drugima, prema drugačijem mišljenju, drugačijem načinu ponašanja, drugačijim stavovima. Pitanje je koliko ima tolerantnosti u svima nama. Šta sve može da proizvede netolerantnost imali smo prilike da vidimo u našoj zemlji u proteklih 15 godina. Da li sve počinje u porodici? Koliko društvo može da utiče na to? Na koji način se ovo ispoljava na forumu? Da li je forum mesto za razmenu mišljenja ili mesto za svađu, nadmudrivanje, "poklapanje", "spuštanje drugih"?

Kako se osećate kada neko iznese stav koji je suprotan vašem? Da li to u vama budi radoznalost, da li vas podstiče na razmišljanje ili to shvatate kao atak na vašu ličnost? Da li odmah reagujete uvredama? Da li uvrede predstavljaju odraz nemoći i nedostatka argumenata? Da li ste u stanju da podnesete da postoje ljudi koji drugačije misle od vas, ali da i oni imaju pravo na to svoje mišljenje iako se vama to možda ne sviđa?

Dakle, tema je otvorena. Molim bez uvreda, ako je to moguće. Mada i uvrede na veoma lep način ilustruju ovo o čemu sam pisao i predstavljaju praktičan primer nemoći i netolerancije.

Dakle, izvolite. :)
 
mislim da uticaj porodice moye da bude veoma veliki sto se tolerantnosti tice,ali gledajuci neke ljude oko sebe nailazim na primere onih koji su rodjeni u npr. mesovitim brakovima,i samim tim dosta tolerantnim porodicama,a koji su postali nekakvi nacionalisti koji mrze sve druge osim sebe i sebi slicnih,i decu iz blago receno cudnih porodica koji su postali izuzetni ljudi...ipak,to su verovatno izuzeci...verujem da dobar deo nas takve stvari vuce iz porodice.

naravno da svako ima pravo na svoje misljenje,sto se mene tice rado cu porazgovarati sa bilo kim dok god me ne ugrozava,ne pokusava po svaku cenu da nametne nesto i ne maltretira...ostale,koji su preterano ekstremni i nametljivi jednostavno cu zaobici.diskutovaci sa razlicitim ljudima moze jako puno da se sazna i nauci,sto je neprocenjivo..
 
Мислим да се то учи у породици и окружењу, али развија се са сазревањем. Мала деца нису баш спремна да толеришу другачије мишљење па и другачији укус. Сећате ли се колико су се дечаци макљали око тога ко је бољи, ''Звезда'' или ''Партизан''?
Мислим да је неспремност да прихватимо да други мисле другачије између осталог и одраз несигурности. Сазревањем стичемо сигурност у своје квалитете, па самим тим осећамо да нас туђе другачије мишљење не може више толико угрозити. Мислим да они који најбурније реагују на неслагање управо тиме разоткривају своју рањивост и неутемељеност свог става, јер буком и свађом покушавају да прикрију недостатак аргумената.

Ја лично (признајем, то јест тако су ми многи рекли, а ја прихватам) имам мало (мало више!) овновске тврдоглавости и упорности. Значи, поштујем ја да неко мисли другачије, али ретко дозвољавам да ме убеде да моје мишљење није исправно. Спремна сам на мењање става једино ако ми неко изнесе необориве аргументе.
 
Hellen:
Значи, поштујем ја да неко мисли другачије, али ретко дозвољавам да ме убеде да моје мишљење није исправно. Спремна сам на мењање става једино ако ми неко изнесе необориве аргументе.
eto.hvala generacijo:)
 
Sto se tolerancije tice, da, mislim da se ona uci u porodici (svakako, kao i sve prve stvari koje se uce u porodici!) ali mislim da je skola prvo sporedno mesto (porodica je glavno) gde se deca moraju uciti toleranciji: ne samo toleranciji na drugacije misljenje (to vec malo teze ide u mladim godinama) ali pre toga toleranciji na RAZLICITOST svake vrste, na to da ima drugacijih i da to nije ni stigma niti greh, da postoje i treba da postoje medju nama hendikepirani na neki nacin, invalidi, ljudi druge veroispovesti, boje koze, nacvionalne pripadnosti, ljudi drugacije seksualne orijentacije, prosto - drugaciji ljudi; i da to nije nesto sto treba da zgrazava, cemu se treba smejati, prvenstveno ne nesto cega se treba plasiti (jer ono sto se ne razume uvek izaziva po pravilu strah a iz straha proistice i odbacivanje, i gadjenje, i zgrazavanje i podsmeh kao odbrana pred strahom nerazumevanja). Dakle, mo mom misljenju (i misljenju mnogih anglosaksonskih zemalja koje to davno sprovode programom takozvane skolske innkluzivne nastave, sto je zakon koji je u proceduri i kod nas sada) neophodno je da SKOLA bude ta institucija koja ce NEGOVATI razlicitost, koja ce PODUCAVATI toleranciju, neophodno je da pored toga i mediji promovisu toleranciju (serijal 'Nije tesko biti fin' je jedan od najboljih koji je isao na nasoj programskoj semi). Jer, u porodici se stvari uce i deca se u porodici vaspitavaju, sve je to ok, ali ako jedno dete vaspitano i nauceno na toleranciju udje u nevaspitan i netolerantan svet gde vecina ne prihvata razlicitosti, ono ce se prosto prikloniti tom svetu jer ziveti u izolaciji i trpeti patnju koju donosi nepriklanjanje takvom svetu nije moguce za dete od 7, 10, 15 pa i 18 godina. Prema tome, neophodno je da TOLERANCIJA ne bude izbor vec zakonska obaveza i da se generacije nauce da je to zakonska obaveza koja se mora postovati.
 
P.s. Sto se mene licno tice, mislim da imam siroku toleranciju na sve sem na bezobrazluk i na glupost. Spremna sam da suocavam svoje stavove sa drugima, uvek cu popustiti pred snagom argumenata koji su jaci od mojih, ali princip mi je veoma vazan i necu nikada dozvoliti da me neko ubedi u svoj stav sem ako ne moze da ga opravda jakim i pouzdanim (neioborivim) argumentom. Neki tu moju osobinu dozivljavaju kao svadljivost i aroganciju, nametanje svog misljenja ili stvar licne sujete, ali to jednostavno nije tacno - nikoga ne teram da misli kao ja ali cu nepokolebljivo zastupati ono sto verujem da je ispravno argumentima i necu prihvatiti tudj stav ako nije sagradjen na veoma cvrstom tlu cinjenica. Spremna sam da prihvatim nepomirljive razlike u stavovima takodje i da ne insistiram da neko promeni svoj stav zato sto se ne slaze sa mojim. Zivi i pusti druge da zive. Samo ne volim da me neko ubedjuje u nesto za sta mogu da tvrdim da sa pouzdanjem sigurno znam. Onda do izrazaja dolazi dupli Strelac u meni i isterujem mak na konac do zadnjeg daha......Sta cu. Eto, priznajem..... :? :|
 
Volim suprotna misljenja kada su potkrepljena argumentima kada su iskrena i bez pretencionizma ,kada su nenametljiva i kada nisu izrecena sa prezirom i nepostovanjem i zeljom za uspostavljanjem totalitarizma .To moze da se oseti lakse u jedan na jedan zivoj komunikaciji nego ovde na forumu jer su ovde cecto mnogi zrtve igre nekog malo jaceg igraca koji diktira tempo a ostali se upecaju kao ovce pa krenu svi na jednog i upropaste cesto lepe i kreativne dijaloge onih tolerantnih i zeljnih ciste i neiskvarene razmene ideja i znanja .Tolerancija na ovo mestu bila bi veoma lepo osvezenje ali i ovako je dobro samo bez prevelikih ocekivanja i bez polazenja od sebe posebno ako ste kod kuce bili lepo vaspitani oprez !
 
meni uopste nije bitan nacin kako se nesto kaze nego sustina...ako neko naredja 5 psovki a sustina je ok, ne vidim razlog za netoleranciju...
isto tako, smesno mi je pozivanje na toleranciju a onda sami opletemo po pederima, crncima, dojiljama...
to mi izgleda kao da je tolerancija ako neko tolerise nas i tu se prica o toleranciji zavrsava...
 
Nemam toleranciju na bezobrazluk, agresiju i glupost.
Isto tako ne tolerisem kada me neko ne slusa i kada interpretira i sto sam rekla i sto nisam - pogresno.
Tolerisem drugaciji stav od mog, i retko ubedjujem ljude u sopstvene stavove. Iznesem ih, ali ne ubedjujem. Prosto mi je vazno da saopstim sagovorniku sta mislim o necemu, da sa mnom bude nacisto, ali ne i da ga ubedjujem.
 
Potpisujem sve ono što je Hellen rekla (uključujujući i ovnovsku tvrdoglavost ;-) )
Dozvoljavm drugačije mišljenje, kritiku na sopstveni račun, al', daj, obrazloži dovoljno dobro da ostanem nema i imaćeš svo moguće moje poštovanje 8)
Ili, barem, budi dovoljno raložan da ne trčiš sa nedovršenim stavom pred ono što neko drugi bolje zna - to je tako sramotno. Recimo, obično ćutim kada u nešto nisam sigurna... Zato me silno nerviraju baš oni koji se busaju u grudi, oni kojima je tako slatko reći nešto što nema veze sa mozgom i pri tome ostaju savršeno čitavi, sve zato što pored njega stoji sagovornik kome vaspitanje ne dopušta da prevrne očima na sav glas... :evil:
Daklem, ne odobravam igru žmurke i vrlo sam za to da se čovek treba izboriti za svoje stavove, ali samo u situaciji ako je u njih i siguran. Isto tako, ako vam je nekoga preko glave, nikako prećutati nebuloze... Obrnuto obavezno ispadne u neurozu. Ležeš u krevet sa nemirom. Treba biti svoj, na kraju krajeva... Barem tako mislim ja 8-)
 
Koliko smo spremni da netolerantnost vidimo kod sebe? Da li je netolerantnost uvek osobina drugih, a ne nas? Da li je netoleratnost način na koji se nešto govori? Da li nekada možemo nekome da kažemo nešto na kulturan i tolerantan način, čak i kada mislimo da smo isključivo mi u pravu? Da li tolerancija podrazumeva i način na koji nešto saopštavamo, a ne samo sadržaj?

Odakle tolika potreba da baš mi uvek budemo u pravu? Kako osećanje kod vas izaziva činjenica da nekada možda i niste u pravu?
 
Ne izvinjavam se kada nisam u pravu, nego kazem, ok, mislila sam da sam u pravu, ali ti si mi svojim argumentima na lep i civilizovan nacin, stavio/la do znanja da sam u zabludi. Kada se necija misljenja sukobe i dodje do svadje i deranja, e onda me niko nece ubediti da nisam u pravu jer me te visoke frekvencije izbace iz koloseka i onda iz inata necu priznati da nisam u pravu. Ne volim ljude koji ne znaju normalno da komuniciraju nego cim vide da neko nema identicno misljenje kao oni pokusavaju da deranjem i nasrtljivim ubedjivanjem isteraju svoje. Ondak postajem strasno tvrdoglava.
 
a sta uopste znaci biti tolerantan u sustini? mislim, ko smo mi pa da bilo kome nesto "tolerisemo"?
tudje misljenje i tudj izbor recimo..
mogu da se slazem ili ne slazem, da me interesuje diskusija ili ne, da imam odredjeno misljenje o tudjem misaonom sklopu iz koga uopste dolazi odredjena ideja, da se uopste ne slazem sa stavom ali da postujem argumentaciju...ali da tolerisem?
ne stvarno, sta to ustvari znaci?
i opet ja sa crncima, pederima i dojiljama :) ali kako zapravo zvuci "ja sam tolerantan prema crncima", recimo? sto koji djavo mi ima da budemo tolerantni prema celoj skupini koja ravnopravno deli planetu sa nama? zasto se osecamo prozvani da nekog ili nesto tolerisemo kao je do nase tolerancije da li ce taj neko ili nesto da opstane ili neometano funkcionise?
 
Uh, onda nista.
Ne trpim. Mislim, nemam osecaj trpljenja kad neko ima drugacije misljenje. Prosto, to me se nekako ne tice...

Imam, medjutim, osecaj trpljenja kada me neko smara da je nesto moj stav, ili da sam nesto ja (sto bude posledica neslusanja), a da to nije tacno. To dozivljavam kao ugrozavanje i reagujem burno (verbalno) ili tako sto uklonim osobu iz svog zivota (bez krvi, he he he)
 
Oprastanje nije slabost vec vrlina kao i tolerancija to je osobina "jakih" ne slabih umova.Znam da budem jako tvrdoglava i znam da mi je to velika mana ali u principu uvek oprastam sto ne znaci da zaboravljam.I da,jako su ruzne rasprave ovde na forumu po fazonu ne svidja mi se tvoje misljenje pa cu da te psujem i vredjam to nikako ne podrzavam Valjda smo ovde da se zabavimo,cujemo tudja misljenja i upisemo svoja a ne da se vredjamo..I svakako kultura se ponese iz porodice to je vec stvar vaspitanja.Pozdrav svima .
 

Back
Top