Lexa
Buduća legenda
- Poruka
- 30.368
Društvenu diskriminaciju? :shock: Pa ne znam da li sam na to mislila jer nemam pojma na šta ti misliš.
Ali pretpostavljam da nisam. Danas baš i nema smisla govoriti o drugim vidovima emancipacije osim one koja ide sa odrastanjem, jer su nam (većini) sva sredstva dostupna da to budemo, a tolerancija je na najnižem mogućem nivou, bilo to dobro ili loše. (Niko više ne želi nikoga da trpi). Tako da je ona gotovo neizbežna. Ali moje opažanje je da ima više "večitih studenata" muškog roda, nego ženskog, a kafići su u 4 ujutru puni četrdesetogodišnjaka u sred srede... Što će reći - niti su oženjeni (najverovatnije) niti sutra rade...
Da li ti ljudi samo nisu zaposleni zbog više sile, ili su pomalo isprepadani činjenicom da danas-sutra moraju da odrastu i da sami sebi plaćaju račune, peglaju veš, brinu o sopstvenom zdravlju, najzad - da žive sami sa sobom, ne znam, možda neko od vas ima bolju ideju.
Mislim da su žene dobrim delom pokrile sve ove obaveze, pa i sam strah, usled pritiska i prisile društva da budu sve u jednom (pa jeste tako, budimo objektivni), što je u ovom slučaju veoma pozitivno. Pomislite samo na to da, posle razvoda, deca u ogromnom procentu ostaju upravo sa majkom, što od njih zahteva više od emancipacije - sposobnost i spremnost da brinu i o drugome, ne samo o sebi.
Dakle, emancipacija muškarca, sa nekog psihološkog stanovišta, je danas daleko zanimljivije pitanje, samim tim što nije nikada ni otvarano, ili jeste, ali vrlo retko.
Eto, tajsone, mene zanima šta ti podrazumevaš pod emancipacijom muškarca, žene, i da li se ta dva pojma uopšte razlikuju? I, naravno, šta podrazumevaš pod emancipacijom generalno?
Ja sam u dva posta objasnila, ne bih da se ponavljam...
Ali pretpostavljam da nisam. Danas baš i nema smisla govoriti o drugim vidovima emancipacije osim one koja ide sa odrastanjem, jer su nam (većini) sva sredstva dostupna da to budemo, a tolerancija je na najnižem mogućem nivou, bilo to dobro ili loše. (Niko više ne želi nikoga da trpi). Tako da je ona gotovo neizbežna. Ali moje opažanje je da ima više "večitih studenata" muškog roda, nego ženskog, a kafići su u 4 ujutru puni četrdesetogodišnjaka u sred srede... Što će reći - niti su oženjeni (najverovatnije) niti sutra rade...
Da li ti ljudi samo nisu zaposleni zbog više sile, ili su pomalo isprepadani činjenicom da danas-sutra moraju da odrastu i da sami sebi plaćaju račune, peglaju veš, brinu o sopstvenom zdravlju, najzad - da žive sami sa sobom, ne znam, možda neko od vas ima bolju ideju.
Mislim da su žene dobrim delom pokrile sve ove obaveze, pa i sam strah, usled pritiska i prisile društva da budu sve u jednom (pa jeste tako, budimo objektivni), što je u ovom slučaju veoma pozitivno. Pomislite samo na to da, posle razvoda, deca u ogromnom procentu ostaju upravo sa majkom, što od njih zahteva više od emancipacije - sposobnost i spremnost da brinu i o drugome, ne samo o sebi.
Dakle, emancipacija muškarca, sa nekog psihološkog stanovišta, je danas daleko zanimljivije pitanje, samim tim što nije nikada ni otvarano, ili jeste, ali vrlo retko.
Eto, tajsone, mene zanima šta ti podrazumevaš pod emancipacijom muškarca, žene, i da li se ta dva pojma uopšte razlikuju? I, naravno, šta podrazumevaš pod emancipacijom generalno?
Ja sam u dva posta objasnila, ne bih da se ponavljam...