STRES, EFEKTI I POSLEDICE I KAKO GA PREVAZICI

Za sto dolaze do stresa i nervoze?
Ceo zivot 3 glavnih sistema se povezuju: imuni, nervni, endokrini. Kad oslabi imuni sistem, slabi i ovih 2. Dakle, ako popraviti imunoloski sistem (i nivo endorfina), onda vidlivo se popravlja i nervni i endokrini sistem, nivo endorfina. Jako dobro je za to Transfer Faktor proizvode. (depresije, stres, nervni spad) http://tfsrbijast.blogspot.com/p/katalog-proizvoda-transfer-faktor-4life.html
 
bok,

new here...

stres je nemoguće izbjeći, ali naučiti se nositi s njime, da...no, kod mene je već dobrano narušeno zdravlje, pa to govorim za one "početnike"...odrediti prvo uzroke stresa, vučemo li nešto ili gotovo sve iz odgoja, ranog djetinjstva, a sada smo odrasle osobe, bit će potrebne godine liječenja...zato zavidim onim malobrojnim sretnicima koji su živjeli u zdravoj obitelji i okolini...
 
bok,

new here...

stres je nemoguće izbjeći, ali naučiti se nositi s njime, da...no, kod mene je već dobrano narušeno zdravlje, pa to govorim za one "početnike"...odrediti prvo uzroke stresa, vučemo li nešto ili gotovo sve iz odgoja, ranog djetinjstva, a sada smo odrasle osobe, bit će potrebne godine liječenja...zato zavidim onim malobrojnim sretnicima koji su živjeli u zdravoj obitelji i okolini...
Има ту много наследства, није све у породичним односима.
 
Ја сам уверена да је све у наслеђу. :think:
У прилог томе сведоче људи који су прошли ужасне животне приче па немају никакве психо-испаде.
А и један специфичан зачин свему, прворођеност!
Рецимо то овако, прво дете је дете љубави(да, да:aha:) и мајка је сигурно више еуфорична(углавном) него у наредним трудноћама, а ендорфини из њеног тела трче кроз постељицу плода и билдују делове мозга који су на неки начин у вези са позитивним мишљењем и свим што је везано за исто, а и оптимизам уопште.
Изгледа ми да већина прворођене деце има полупуне чаше, мада би било интересантно да се направи нека студија о томе, али задржавам ауторско право на идеју.:super:
Нећете ме преварити!!!:per:
Или што би моја мила&драга женица рекла: Ти имаш лековити оптимизам!:zaljubljena:
 
А и један специфичан зачин свему, прворођеност!
Рецимо то овако, прво дете је дете љубави(да, да:aha:) и мајка је сигурно више еуфорична(углавном) него у наредним трудноћама, а ендорфини из њеног тела трче кроз постељицу плода и билдују делове мозга који су на неки начин у вези са позитивним мишљењем и свим што је везано за исто, а и оптимизам уопште.
Изгледа ми да већина прворођене деце има полупуне чаше, мада би било интересантно да се направи нека студија о томе, али задржавам ауторско право на идеју.:super:
Нећете ме преварити!!!:per:
Или што би моја мила&драга женица рекла: Ти имаш лековити оптимизам!:zaljubljena:

evo mene da budem izuzetak koji potvrdjuje pravilo :mrgreen:
ja sam prvorodjeno dete, pa se nešto i ne ubih od optimizma, prilično pesimistična umem da budem..
moguće da je to zato što se moja mama u 6.mesecu predomislila oko radjanja mene? :malav:
ono.. izgleda žena skontala da ću bit' baksuz :lol: :lol: al' kasno, šteta :lol:
 
evo mene da budem izuzetak koji potvrdjuje pravilo :mrgreen:
ja sam prvorodjeno dete, pa se nešto i ne ubih od optimizma, prilično pesimistična umem da budem..
moguće da je to zato što se moja mama u 6.mesecu predomislila oko radjanja mene? :malav:
ono.. izgleda žena skontala da ću bit' baksuz :lol: :lol: al' kasno, šteta :lol:
Халуцинираш!
Аватар те демантује!!!
 
evo mene da budem izuzetak koji potvrdjuje pravilo :mrgreen:
ja sam prvorodjeno dete, pa se nešto i ne ubih od optimizma, prilično pesimistična umem da budem..
moguće da je to zato što se moja mama u 6.mesecu predomislila oko radjanja mene? :malav:
ono.. izgleda žena skontala da ću bit' baksuz :lol: :lol: al' kasno, šteta :lol:
Moja majka je isla na abortus sa mnom. Zaustavila se na pola puta gdje joj je (moja strina) rekla da će to biti muško dijete i da se vrati nazad! Ona je poslušala! I rodio sam se ja - muško! Al... Volio bih da nijesam!
 
ne znam da li je ovo pravo mesto da postavim pitanje
koliko su stres i imunosistem povezani?
pitam jer ne pamtim kad sam bila goreg zdravstvenog stanja nego sada, a obzirom da sam u nekom prethodnom periodu dozivela nekoliko prilicno stresnih situacija (da ne nabrajam, ali ticu se zdravstvene situacije bliske osobe, nekih licnih situacija koje sam dosta tesko dozivela itd) i da nisam tip koji puno place, urla, znaci retko izrazavam emocije na taj nacin....da li je moguce da se sve to manifestuje preko oslabljenog imuniteta? i sta raditi u tom slucaju?
od sredine novembra vucem neke prehlade, imala sam sve moguce zimske gripove, upale, kijavice angine do dana danasnjeg i stalno ulazim iz jedne bolesti u drugu, nista strasno sto me onemogucava da se bavim normalnim aktivnostima (uglavnom osim kad sam imala temperaturu), ali sam stalno slinava, bez energije, boli me grlo, zapusen nos i tako to...drugo, sad su mi se izgleda simptomi povukli, ali tokom neke dve nedelje sigurno je bila krenula da mi se peruta glava a inace nemam i nikad nisam imala perut...sad je izgleda prestalo :roll: osim toga isto negde oko dve nedelje mi pulsira skoro u kontinuitetu donji ocni kapak desnog oka a ponekad i gornji. i u nekoliko navrata mi se pojavilo nesto sto ne poznajem od pre: kao neki crveni osip u predelu izmedju grudi i vrata i na licu...koji ne svrbi, ne boli, nista samo se pojave te crvene tacke...napominjem da nemam nikakve alergije i da sam u tom periodu jela normalnu hranu kao i uvek, tako da ne verujem da je to u pitanju :neutral: cak sam krenula da pijem i neke kapi za imunitet...ali zapravo u opste nisam sigurna da li je sve to povezano jedno sa drugim ili su ovo nezavisni simptomi neceg drugog?
 
E ovako,imam problem koji traje duze vrijeme.Prije par godina imala sam neke porodicne probleme koji su trajali dugo i izazivali konstantan stres toliko da sam zavrsila kod psihijatra sa dijagnozom agorafobija.Od toga sam se izlijecila...Upisala sam fax,druga sam godina,sve ide solidno,porodicni problemi su prestali,imam skladnu vezu,ali sam pocela da se opterecujem toliko glupim stvarima da to nije normalno.Druga godina na faxu mi mnogo tesko pada ali ipak postizem zavidne rezultate.Svoje nezadovoljstvo i crne misli pripisujem umoru ali nisam sigurna koliko je to tacno.Jednostavno,bez razloga pocnem da razmisljam o tome sta bi bilo samnom kad bi mi npr.umro neko drag,kako bih podnijela da se razbolim i slicno.U nekim trenucima se osjecam jako,ali mi je najteze kad uvece ostanem sama,onda razmisljam o svemu i to me dovodi do loseg raspolozenja koje traje danima.Cak i kad se osjecam dobro,sve to pokvarim mislima tipa:sta ako ova sreca brzo prestane i to mi samo po sebi izaziva stres.Mozda je sve ovo povezano sa nekim mojim prevelikim ocekivanjima od sebe i od zivota,a u zadnje vrijeme uglavnom slusam kako se desavaju ruzne stvari oko mene.Zivot sam pocela da shvatam kao nesto tesko,kao svakodnevnu borbu,a ja sam umorna pri samoj pomisli na to.Da li mi mozete dati neki savjet kako to da prebrodim?
 
Znas sta nisi jedina u tim godinama se vecina trazi i previse ocekuje od sebe i zivota..ima to dosta veze s vaspitanjem i okruzenjem..realno i sama vidis da je sve to unutrasnji nemir bez konkretnog problema..ne mora da znaci da si razmazena ali kad bi nesto odradila ili se malo pomucila u zivotu mislim na konkretne stvari videla bi da je neosnovano..znam osobe koje tako zatruju sve oko sebe..sve uniste i u svemu vide pretnju i samo ruzno..od lepog naprave mane..i sve vise mislim da je to u danasnje vreme neizlecivo i da ce takvi biti uvek..sad ti mogu pricati kako trebas citati..gledati fimove..muzika..sport..joga..druzenje..izlasci..ali znam da je to cisto trenutno potiskivanje..najbolje resenje je suociti se sa sobom i ne odbacivati pomoc dragih osoba..u slobodno vreme neki posao..vise razlicitih poslova gde bi se sagledali realni zivotni problemi
 
E ovako,imam problem koji traje duze vrijeme.Prije par godina imala sam neke porodicne probleme koji su trajali dugo i izazivali konstantan stres toliko da sam zavrsila kod psihijatra sa dijagnozom agorafobija.Od toga sam se izlijecila...Upisala sam fax,druga sam godina,sve ide solidno,porodicni problemi su prestali,imam skladnu vezu,ali sam pocela da se opterecujem toliko glupim stvarima da to nije normalno.Druga godina na faxu mi mnogo tesko pada ali ipak postizem zavidne rezultate.Svoje nezadovoljstvo i crne misli pripisujem umoru ali nisam sigurna koliko je to tacno.Jednostavno,bez razloga pocnem da razmisljam o tome sta bi bilo samnom kad bi mi npr.umro neko drag,kako bih podnijela da se razbolim i slicno.U nekim trenucima se osjecam jako,ali mi je najteze kad uvece ostanem sama,onda razmisljam o svemu i to me dovodi do loseg raspolozenja koje traje danima.Cak i kad se osjecam dobro,sve to pokvarim mislima tipa:sta ako ova sreca brzo prestane i to mi samo po sebi izaziva stres.Mozda je sve ovo povezano sa nekim mojim prevelikim ocekivanjima od sebe i od zivota,a u zadnje vrijeme uglavnom slusam kako se desavaju ruzne stvari oko mene.Zivot sam pocela da shvatam kao nesto tesko,kao svakodnevnu borbu,a ja sam umorna pri samoj pomisli na to.Da li mi mozete dati neki savjet kako to da prebrodim?

pa dobro, biti nesrecan danas i nije neki problem, to je svima dostupno ali iskopati svoju nesrecu sopstvenim rukama ne moze svako...moras ti to jos da razradjujes i doradjujes...zasto moraju svi biti srecni i zasto braniti ljudima kao ti da budu nesrecni kad vec imaju talenta da sami sebi stvore sopstveni mali licni pakaoz:lol:
 
Pa potpuno ste u pravu,nekad pomislim da sve ovo sebi radim jer jednostavno nisam navikla da sam opustena,kao da me sreca plasi jer mislim da ce odmah proci.Mislim da nisam puno razmazena ali uvjek sam voljela da sve konce drzim u svojim rukama i vjerovatno nastupi frustracija kad shvatim da ne moze sve tako.Nadam se da ce se to promjeniti jer to iskreno zelim,ne volim kad su drugi ljudi koji me vole nesrecni zbog mene.Ali sad me uplasiste sa tim: ''Nema tu lijeka." :zroll:
 
Pa jednostavno previse brinem oko svake sitnice,stalno ocekujem da ce stvari da ispadnu na najgori moguci nacin. Cesto me hvata neodredjen strah i nemir(pogotovo uvece)... to je generalizovani anksiozni poremecaj. Sama sam sebi postavila dg, mada imam i potvrdu od psihologa :) Psihoterap. mi je rekla da je to zato sto se plasim da necu biti dovoljno dobra..
Nije to nesto ozbiljno, mnogo ljudi ima taj problem samo sto misle da je to normalno stanje i onda nikad ne potraze pomoc.

Ovo se i meni trenutno desava,sve sam ispite polozila ali sam skroz nezadovoljna,iscrpljena,umorna...i onda jedva cekam odmor,a kad dodje,ko da to nisam ja,i dalje neka napetost...a mozda je to i strah jer znam da me opet ceka taj isti napor...
 
pa dobro, biti nesrecan danas i nije neki problem, to je svima dostupno ali iskopati svoju nesrecu sopstvenim rukama ne moze svako...moras ti to jos da razradjujes i doradjujes...zasto moraju svi biti srecni i zasto braniti ljudima kao ti da budu nesrecni kad vec imaju talenta da sami sebi stvore sopstveni mali licni pakaoz:lol:
Neka sačuva loptu da ne ode pod točkove, a za život nije važno! z:lol:
 
E ovako,imam problem koji traje duze vrijeme.Prije par godina imala sam neke porodicne probleme koji su trajali dugo i izazivali konstantan stres toliko da sam zavrsila kod psihijatra sa dijagnozom agorafobija.Od toga sam se izlijecila...Upisala sam fax,druga sam godina,sve ide solidno,porodicni problemi su prestali,imam skladnu vezu,ali sam pocela da se opterecujem toliko glupim stvarima da to nije normalno.Druga godina na faxu mi mnogo tesko pada ali ipak postizem zavidne rezultate.Svoje nezadovoljstvo i crne misli pripisujem umoru ali nisam sigurna koliko je to tacno.Jednostavno,bez razloga pocnem da razmisljam o tome sta bi bilo samnom kad bi mi npr.umro neko drag,kako bih podnijela da se razbolim i slicno.U nekim trenucima se osjecam jako,ali mi je najteze kad uvece ostanem sama,onda razmisljam o svemu i to me dovodi do loseg raspolozenja koje traje danima.Cak i kad se osjecam dobro,sve to pokvarim mislima tipa:sta ako ova sreca brzo prestane i to mi samo po sebi izaziva stres.Mozda je sve ovo povezano sa nekim mojim prevelikim ocekivanjima od sebe i od zivota,a u zadnje vrijeme uglavnom slusam kako se desavaju ruzne stvari oko mene.Zivot sam pocela da shvatam kao nesto tesko,kao svakodnevnu borbu,a ja sam umorna pri samoj pomisli na to.Da li mi mozete dati neki savjet kako to da prebrodim?
Slike koje su ti u glavi boje ti stvarni život. Zato ga oboji kako je najbolje za tebe! Ako ne znaš kako je najbolje, onda kako bi željela. :zskace:
 
evo mene da budem izuzetak koji potvrdjuje pravilo :mrgreen:
ja sam prvorodjeno dete, pa se nešto i ne ubih od optimizma, prilično pesimistična umem da budem..
moguće da je to zato što se moja mama u 6.mesecu predomislila oko radjanja mene? :malav:
ono.. izgleda žena skontala da ću bit' baksuz :lol: :lol: al' kasno, šteta :lol:
Ja i ti izgleda nosimo traume kroz koje su prolazile naše majke prilikom njihove goruće dileme našeg biti ili ne biti. :znamiguje:

Šta misliš, jeli tačno: Najsrećniji su oni što nijesu ni bili? :zblesav:
 
ne znam da li je ovo pravo mesto da postavim pitanje
koliko su stres i imunosistem povezani?
pitam jer ne pamtim kad sam bila goreg zdravstvenog stanja nego sada, a obzirom da sam u nekom prethodnom periodu dozivela nekoliko prilicno stresnih situacija (da ne nabrajam, ali ticu se zdravstvene situacije bliske osobe, nekih licnih situacija koje sam dosta tesko dozivela itd) i da nisam tip koji puno place, urla, znaci retko izrazavam emocije na taj nacin....da li je moguce da se sve to manifestuje preko oslabljenog imuniteta? i sta raditi u tom slucaju?
od sredine novembra vucem neke prehlade, imala sam sve moguce zimske gripove, upale, kijavice angine do dana danasnjeg i stalno ulazim iz jedne bolesti u drugu, nista strasno sto me onemogucava da se bavim normalnim aktivnostima (uglavnom osim kad sam imala temperaturu), ali sam stalno slinava, bez energije, boli me grlo, zapusen nos i tako to...drugo, sad su mi se izgleda simptomi povukli, ali tokom neke dve nedelje sigurno je bila krenula da mi se peruta glava a inace nemam i nikad nisam imala perut...sad je izgleda prestalo :roll: osim toga isto negde oko dve nedelje mi pulsira skoro u kontinuitetu donji ocni kapak desnog oka a ponekad i gornji. i u nekoliko navrata mi se pojavilo nesto sto ne poznajem od pre: kao neki crveni osip u predelu izmedju grudi i vrata i na licu...koji ne svrbi, ne boli, nista samo se pojave te crvene tacke...napominjem da nemam nikakve alergije i da sam u tom periodu jela normalnu hranu kao i uvek, tako da ne verujem da je to u pitanju :neutral: cak sam krenula da pijem i neke kapi za imunitet...ali zapravo u opste nisam sigurna da li je sve to povezano jedno sa drugim ili su ovo nezavisni simptomi neceg drugog?

Jao mila, ista situacija i kod mene! Mislim da konstantan stres u duzem vremenskom periodu moze ozbiljno da pogorsa opste zdravstveno stanje i da bude okidac prilicno ozbiljnih bolesti. Narocito ako si osoba koja guta i precutkuje. Ja isto tako, cutim, guram, cutim, guram...i na kraju me sve strefi od e.coli preko bronhitisa do herpesa, majke mi osecam se k'o Jeremija iz Alana Forda :lol:
 
Jao mila, ista situacija i kod mene! Mislim da konstantan stres u duzem vremenskom periodu moze ozbiljno da pogorsa opste zdravstveno stanje i da bude okidac prilicno ozbiljnih bolesti. Narocito ako si osoba koja guta i precutkuje. Ja isto tako, cutim, guram, cutim, guram...i na kraju me sve strefi od e.coli preko bronhitisa do herpesa, majke mi osecam se k'o Jeremija iz Alana Forda :lol:
ej...ja sam prosle nedelje dozivela svoju "kap koja je prelila casu"...znaci nikakav poseban razlog, ali jedan previse u nizu....i od tada sam ko cedjena trula krpa, za neke osobe vise nemam trunku energije, jednostavno su ispucali sve svoje kredite kod mene. i ne volim sto sam takva, ali eto kad se sve ovo gore pomenuto nakupilo, rezultat je takakv kakav jeste....a ljudi te tovare i tovare i ne znaju da stanu :neutral:
 
ej...ja sam prosle nedelje dozivela svoju "kap koja je prelila casu"...znaci nikakav poseban razlog, ali jedan previse u nizu....i od tada sam ko cedjena trula krpa, za neke osobe vise nemam trunku energije, jednostavno su ispucali sve svoje kredite kod mene. i ne volim sto sam takva, ali eto kad se sve ovo gore pomenuto nakupilo, rezultat je takakv kakav jeste....a ljudi te tovare i tovare i ne znaju da stanu :neutral:

E pa to...energetski vampiri. Malo sto svoje brige brigas, nego te tovare i svojim i to bez kraja i konca. Normalno da covek pukne i otera sve u p.m.
 

Back
Top