DA LI BITI AUTORITARAN (ne autoritativan) PREMA SVOJOJ DECI?

shaddow

Iskusan
Poruka
5.155
KARAKTERNA STRUKTURA AUTORITARNE OSOBE:

Ona je našla unutrašnju sigurnost postajući simbolički deo autoriteta, koga oseća većim i moćnijim od sebe. Sve dok je deo takvog autoriteta (na štetu vlastitog integriteta) ona oseća da učestvuje u autoritetovoj snazi. Njeno osećanje sigurnosti i indentiteta zavisi od toga. Biti odbačen od autoriteta, znači biti vačen u prazninu. Suočiti se sa užasom ništavila. Sve je za ovakav karakter bolje od toga.
Autoritetova "ljubav" i odobravanje pružaju joj najveće zadovoljstvo, ali je i kazna bolja nego odbacivanje. Autoritet koji kažnjava još uvek je sa njom, i ako je "zgrešila", kažnjavanje je barem dokaz da je autoritetu još do nje stalo. Prihvatajući kaznu, njen greh je zbrisan i sigurnost pripadanja ponovo uspostavljena.


Ne zaboravimo da je kod nas još uvek dominantan patrijarhalni oblik porodice, gde se autoritarnost podrazumeva. Kakva su vaša iskustva?
 
Autoritativnost podrazumeva autoritet koji je racionalan. Zasniva se na nekom trenutnom znanju, koje recimo ja imam, a ti trenutno nemaš. Na primer, pokazujem ti matematiku. Međutim, to ne znači da sutra ti ne možeš da budeš autoritet za mene, recimo učiš me da sviram klavir. Dakle, racionalni autoritet je trenutan, zasniva se na nekom realnom znanju, odnosno na nekoj trenutnoj prednosti. Takvav autoritet ne isključuje mogućnost preispitivanja njegove pozicije, kao ni kritičkog procenjivanja (autoriteta).

Autoritarnost bi predstavljala iracionalni autoritet, koji ne dozvoljava nikakvo preispitivanje. Autoritarna osoba se mora poštovati bez obzira na sve. Interesantna je struktura ličnosti autoritarne osobe. Ona od podređenih zahteva slepu i bespogovornu poslušnost, dok istu takvu poslušnost ispoljava prema nadređenima.

Da bih ovo objanio, možda bi bilo dobro opisati karakternu strukturu autoritarne osobe:

Ona je našla unutrašnju sigurnost postajući simbolički deo autoriteta, koga oseća većim i moćnijim od sebe. Sve dok je deo takvog autoriteta (na štetu vlastitog integriteta) ona oseća da učestvuje u autoritetovoj snazi. Njeno osećanje sigurnosti i identiteta zavisi od toga. Biti odbačen od strane autoriteta, znači biti bačen u prazninu, suočiti se sa užasom ništavila. Sve je za ovakav karakter bolje od toga. Autoritetova "ljubav" i odobravanje pružaju joj najveće zadovoljstvo, ali je i kazna bolja nego odbacivanje. Autoritet koji kažnjava još uvek je sa njom, i ako je "zgrešila", kažnjavanje je barem dokaz da je autoritetu još do nje stalo. Prihvatajući kaznu, njen greh je izbrisan i sigurnost pripadanja je ponovo uspostavljena.
 
Pa to ti je srpski model svih 'autoriteta' ili ti autokrata: rigidni, kruti, neprikosnoveni, gde ces ih vise nego po srednjim skolama na primer, ili po fakultetima, gde ces ih vise nego u SUPu ili na javnim politickim funkcijama (po pravilu na vrhu drzave, takve se odrzavaju desetolecima). Ovo je nazalost takvo drustvo, i deca stasavaju kroz takvu skolu, autoritarnu, kroz u velikom bropju slucajeva takvu p[orodicu, i u takvoj drzavi.
 
shadow,
nemoj se cuditi sto ti se ne javlja mnogo ljudi na temu. Mozda sam ja izuzetak, ali kada svratim na forum, najlepse mi je da procaskam neobavezno, pokupim neki savet, nesto novo saznam ili se samo razonodim. Ovo sto citam u ovoj temi mi lici malo na casove psihologije i to na one dosadnije, bez primera i opisa.
Ustvari i ja se nalazim u situaciji gde bi trebalo da se odlucim sta i kako dalje sa svojim detetom koje ima 11 godina i ovih dana imam veliki problem oko mog autoriteta nad njim. Pubertet, nedostatak skolskih i vanskolskih aktivnosti, drugova koji nisu trenutno tu... Pokusavam na sve moguce nacine da se iscupam iz situacija koje ni njemu ni meni nisu prijatne.
Do pre par sati sam bila za to da treba da budem iznad njega i da ne popustim ni u cemu sto sam sebi zacrtala, onda sam pukla u sebi. Objasnila sam mu da od sada moze da se igra na racunaru koliko i kada hoce, da spava kada hoce, da ne jede kuvanu hranu nego samo slatkise, da ne mora da procita ni jednu rec sa papira, da ne mora da sprema svoju sobu i da nista ne trazim zauzvrat. Nije zvucalo kao ucena ni pretnja, bila je to jednostavno moja odluka. Bilo mi je vazno da shvati da nemam nikakve zadnje namere, mada sam se potajno nadala da ce se nesto i u njemu promeniti.
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Da li je to griza savesti, ili sta vec, ali on je pre pola sata rucao i otisao u setnju potpuno drugacije raspolozen (pozitivnije). Cak je i sobu sredio. Kao da je isterao neki svoj hir i da je sada sve u redu .
Sta mislite o tome ?
 
@Marge Simpson

Izgleda da je tvoja strategija urodila plodom. Dobro je da deca znaju da nešto rade, ne zbog toga što im preti kazna ili zato što "to mama tako hoće", već zato što tako treba. Nekada je dobro i sa decom racionalno porazgovarati. Pozvati se na njihov zdrav razum. Deca su često mnogo zrelija nego što to mislimo.

Ono što se kod tebe dogodilo liči mi na čuvene "Ja poruke", koje za razliku od "Ti poruka" mogu da stvore mnogo konstruktivniji efekat. Umesto da govorite detetu: "Ti si neodgovoran", "Ti si aljkav", itd., vi probajte da kažete: "Ja se osećam jako ljuto i povređeno, kada vidim da ti je soba u neredu", "Mnogo sam se uplašila što te sinoć nije bilo do 23h", "Mnogo me je povredilo kada sam videla da sediš ceo dan za kompjuterom i nećeš da mi pomogneš da sredim kuću", itd. Dakle, ne optužujete, već izražavate svoja osećanja. Vaše dete će, kada vidi da vas neki njegovi postupci zaista pogađaju, možda na drugačiji način razmisliti o svemu tome.

Ovo što si ti uradila pokazalo mu je da si jako povređena, da više ne želiš da se natežeš sa njim. Umesto da primeniš silu, ti si pokazala svoja osećanja. Očigledno da je to dalo mnogo bolji efekat, nego sve one pretnje zajedno.

Pozdrav! :)
 

Back
Top