Da, razni ratovi i bombardovanje predstavljali su traumu za sve nas. Za nekoga više, za nekoga manje. Ja sam takođe bio na Kosovu, ali na svu sreću nisam prošao tako loše.
Posebno mi je bila interesantna reakcija ljudi na bombardovanje (u Beogradu). U vreme vazdušne opasnosti, kada su avioni leteli nad našim glavama i kada su se tresli i prozori i vrata, ljudi su izlazili na krovove svojih zgrada, i ponašali se kao da je neka žurka. Valjda je to neka reaktivna formacija ili negacija, šta znam. Istovremeno mnogi su postali veoma nervozni. Kada su počeli da nam isključuju struju i vodu tada smo, čini mi se počeli da posustajemo. Primetio sam da smo počeli da se brinemo kada se ne oglase sirene za uzbunu. Valjda smo se navikli da u određeno vreme to čujemo, pa kad ih nije bilo odmah se uspaničimo.
A poseban psihološki rat bio je kada prođe uzbuna, a onda se jedan neprijateljski avion vrati, čisto da probije zvučni zid. Znaš ono, taman se opustiš, kad ono…..
Sa druge strane, imali smo situaciju, kada je bilo pomračenje sunca. Uopšte nisam mogao da verujem. Ljudi su pokupovali sve iz prodavnica, hleba i mleka uopšte nije bilo od ranih jutarnjih sati, svi su se zatvorili u svoje kuće, spustili roletne, a ulice su bile puste.
Sećam se da sam stajao na svojoj terasi i posmatrao ulicu na kojoj nije bilo žive duše, ni automobila, potpuna tišina i to u sred radnog dana. Samo su se čule ptičice. Sve je bilo nekako nestvarno tiho.
Posebno mi je interesantna reakcija ljudi. Kada je postojala realna opasnost od toga da nam granata padne na glavu mi smo se zezali, a kada je bila u pitanju potpuno bezazlena situacija pomračenja sunca, svi su reagovali kao da počinje treći svetski rat.
Mislim da se prave posledice bombardovanja ispoljavaju tek sada.