groblje

AntunTun

Veoma poznat
Poruka
10.793
sad se neshto misim...

bila je tema o saranama...a groblja?
kako se osetjate na groblju?...da li ste sami ishli na groblje?...da li ste ishli sami na groblje ali ne na grob nekog vama poznatog?...

moja baba je sahranjena na malom seoskom groblju...svo je obraslo travom i vrzinom...prastari spomenici...spomenici iz prvog rata...drugog...istorija zemlje na groblju

gradsko je mnogo drugachije...tu su luxuzni spomenici sa pozlatom...grobnice od belog il crvenog mermera sa bistama od bronze...ogromni spomenici sa raznim gravurama...da budemo razlichiti i kad umremo...da se zna ko je imao novca za zhivota...da se zna gospoda...elita...a opet tako je sve mirno...jasno se vidi da razlike nema da su svi zemlja...aleja velikana to je mesto gde zhelimo biti...i ako zapnesh mozhda se i dogodi da te sahrane pored nekog bitnog...zashto?...
 
ishla sam mnogo puta zbog spomenika..... predlog prof. vajanja......
shta znam..... mrtvaci k'o mrtvaci...... volim to shto su groblja uvek na brdu pa ima vetra....
inache.... groblje dozhivljavam kao deo tradicije..... primitivno ljudsko obelezhje dogadjaja.... kao crtezhi u pecjinama..... po meni nema neq spiritualnu tezhinu..........
ljudi koje smo tamo spustili odavno nisu tu.... spomenik ne znachi nishta..... treba sve to pustiti..... to varcjanje na prosuto mleko nije dobro..... ponovno probadanje iste rane..... definitivno cju biti spaljena... ili pojedena ili cju dati organe... mada mislim da ja ne mogu to.... al' dobro......
neki prirodan nachin cirqlacije nadam se.....

a svidjaju mi se one ovalne bele slike na spomenicima...... stvarno te ohlade.....
 
kad je moj tata preminuo podigli su spomenik i mama je odlucila da isti bude i za nju(hm nije razmisljala da je glupo ako se bude udala za drugog a posle je sahrane pored prvog muza) i sad tu stoji njena fotografija.ja to ne bih mogla da gledam,da sam na njenom mestu,nekako mi je to kao odlazak u buducnost...brrrr
 
morbidno :shock: zamisli idesh na svoj buducji grob? sorry, hanibalka.... milion ljudi to radi.... nije samo tvoja mama.... i meni je to jezivo....
kao dodjesh tu i gledash.... OVDE CJU JA JEDNOM DA SE RASPADNEM.........
 
ma znam i meni je jezivo...
ima jos gore;) moji baba i deda su za vreme svog zivota napravili sebi grobnice i spomenike iz dobre namere da kad umru ne moraju deca njihova da snose troskove,deda je umro a baba jos ne
inace sam volela da prosetam malo i vidim te stare spomenike i nasla sam neka imena koja vise niko ne spominje,pa poslednje poruke,mene smrt bas fascinira i jako sam zainteresovana za sve sto je u vezi sa tim...u mom kraju svaka porodica ima svoj deo groblja otprilike posto kupe po nekoliko m2 pa se sahranjuju okolo,i onda kad popune onda one stare otkopaju i stave u cosak ako je sta ostalo da sahrane nove,onda pricaju kako su nasli nakit i takooo...je l sam morbidna sto vam o ovome pricam? :?
 
ne znam ali sam cula kad je jedna komsinica umrla da su otkopali grob od sestre njenog muza(koja je tu odavno) i nasli neke narukvice i nista vise i onda su na tom mestu sahranili ovu zenu:?
a ima ljudi koji otkopavaju grobove da vide u kom je stanju les,grupno kad ima neka sahrana onu djuture iskopaju i neki drugi grob.ali ne lazem,znam da zvuci preterano i meni je too much sad kad napisem.mozda bismo o tome mogli da nadjemo nesto u nekoj knjizi o obicajima sumadije?
 
grozno.... nikad mi nije palo na pamet da bi neko otkopavao grob..... nemam ja nishta protiv sahranjivanja... jedino shto mislim da je nezdravo.... ali otkopavanje? to mi vecj nikako nije jasno.....
zapravo to zbog nakita i jeste... ali sad vadi jednu trpaj drugu.... e to ne mogu da razumem.....
confused0081.gif
 
AntunTun:
bila je tema o saranama...a groblja?
kako se osetjate na groblju?...da li ste sami ishli na groblje?...da li ste ishli sami na groblje ali ne na grob nekog vama poznatog?...

moja baba je sahranjena na malom seoskom groblju...svo je obraslo travom i vrzinom...prastari spomenici...spomenici iz prvog rata...drugog...istorija zemlje na groblju

Moja osnovna škola je ispod Novog groblja u Beogaradu, a i živela sam jako blizu...
Mnogo puta sam išla tamo.
Sa povodom i bez.
Nekad samo šetnja kroz groblje do Zvezdare.
Mene (to) groblje umiruje i teši.
 
Kao mladja, bojala sam se groblja i nisam voljela da idem,a kamoli da jedem na groblju sto je bio obicaj...Sve mi je to bilo nekako cudno...Medjutim,sad ,kako sam starija i kako na groblju ima onih koje volim,ne bojim se...a i sama ona hrana ima nekog smisla...Sve vise vjerujem da narod uopste nije slucajno izmislio neke obicaje...Ima u svemu tome neke duboke simbolike...I takodje mi je bilo besmisleno,da neko sam sebi unaprijed pravi spomenik,ali svi mi,prije ili kasnije,uvidimo da nismo besmrtni...a onda to vise i nije tako strasno,gledati svoj spomenik...Primijetila sam nekako,da ljudi na selu imaju prirodniji odnos prema smrti...Nekako su pomireniji sa sudbinom,jer valjda zive s prirodom i vise vide da se uvijek obnavlja taj ciklus zivota i smrti,i da je to nepromjenljivo ...ma,nesto sam konfuzna veceras,udaljih se od teme...
 
E, bas ovih dana planiramo da podignemo dedi spomenik, baba razmislja o crnom mermeru...

Baba planira da na grob koji bude postavljala dedi stavi i svoju sliku, odnosnu njihovu zajednicku., da je posle ja tu sahranim kada umre....pa 'da budu zajedno i na onom svetu'... Meni je to bilo jako simpaticno, nekako mi je baba bila sva draga dok je pricala o tome...
Cudno je to , da kada ljudi ostare, nekako se svi spremaju za svoju sahranu...
Cesto pricam sa starcima....Svi oni odlaze na groblja i gledaju spomenike....obilaze pokojne bracne partnere, bracu , sestre, rodjake....prijatelje....Baba skoro svake nedelje ode na poneku sahranu....U starackim krugovima prica o se o tome kakav je ciji ispracaj bio, kome je doslo vise ljudi na sahranu...(ko je bio voljeniji, cenjeniji, postovaniji)...Dali je porodica plakala na sahrani?!! Sve je to jako bitno u svetu starih...
Meni nije bitno, ali razumem starost i nekako slusajuci ih kao da znam o cemu govore.

U nekom pubertetskom periodu cesto sam sa drugaricama odlazila na groblje....Bilo nam je zanimljivo da citamo natpise na spomenicima...Cesto smo i plakale za svima onima koje nikada nismo poznavale...CUdno koliko se covek unese u sudbine ljudi kada se nadje na groblju.
Desilo nam se jednom , tada, da su nas zakljucali na groblju....Cuvar groblja nije primetio da nekoga jos uvek ima...A bio je pao mrak...
Bile smo uzasno uplasene kada smo shvatile da je kapija groblja zakljucana. Na svu srecu bile smo sicusne i lako smo se provukle ispod ograde kapije..., ali samo iskustvo je bilo jezivo, posebno zato sto sam ja bila poslednja koja se provlacila?!!

Sve u svemu...
Groblja kao groblja jesu i kicasta , a i zauzimaju prostor....
Ali kada covek ostari i kada se osami....kada se vecina njemu dragih preseli na 'onaj svet'., groblja dodju kao neko drago mesto.
 
bas si pogodila ovim poslednjim odeljkom st;)
kad sm bili mali groblja su bila asocijacije na horor filmove,nesto strasno,daleko
a kako se ona pune ljudima koje smo voleli tako postaju mesto susreta,uspomena i emocija...vise to nisu kosturi
 
pre par godina umro mi je deda i sahranili smo ga (naravno)...onda je posle 15 dana umrla i baka i kad su kopali za njen grob,toliko je na groblju bila guzva (ispod zemlje) da je otkopan i deo dedinog sanduka.sanduci su sad tik jedan do drugog,ali bilo mi je malo..onako...kad sam videla dedin sanduk.i osecao se miris :(

e..pomislim se..da baba zna da je i na onom svetu tik do njega,nastradali bismo :-D
 
:roll: hm... Groblja su COOL skroz..8-) .Skoro sam citala roman u kome se radnja vrti oko groblja i spomenika...
Kad sam (daaaaavno) bila klinka, u nekoj zelji za dokazivanjem, sam prosetala grobljem u 02h za Srpsku NG. Nisam se plasila sTvarno... tu mi je saHranjen deda, kog sam volela bas, pa sam kao imala ideju da pazi na mene odozgore :roll: pardon odozdole :wink:
Spomenici , epitafi ... Cudo jedno sta tu moze da se vidi ...
Pogotovo u unutrasnjosti...:lol:
Vraticu se vidim na ovu interesanTnu temu, cim se vratim ...s groblja:twisted:
 
Ljudi nekako mesto gde je neko sahranjen, grob, poistovecuju sa tim covekom, cesto sam cula recenicu koja meni deluje morbidno: "idemo kod Ane" - kao da je jos uvek ziva, pa idu kod nje :shock: Ili kad na grob odnesu uskrsnje jaje ili cigaretu - valjda im bude lakse tako, ali meni je uvek bilo nekako zbunjujuce.
 
e bash sam juche naletela na jedno groblje pa reko' da odem jednom nekome na grob..... nisam davno bila a bash volim da jedem u prirodi..... kad smo kod obichaja.... mozhda i steknem neka nova prijateljstva.....
 
Nikad nisam imala strah od groblja.Kada sam imala 6 godina umrla mi je baka i tada sam prvi put isla na sahranu,a kasnije sam redovno sa mojim roditeljima odlazila na bakin grob.Naravno dok sam bila mladja imala sam razne sulude ideje o grobljima i grobovima.Naprimer verovala sam da su klupice na groblju napravljene da bi duse imale gde da sede kada ''setaju'' okolo.Verovala sam i da slike sa spomenika i spomenici komuniciraju nocu........ali tada sam bila dete.vremenom,odlasci na groblje su postali sastavni deo mog zivota,nazalost-mnogi dragi prijatelji su mi zavrsili veoma rano tamo.Tako da danas kada me uhvati nostalgija i tuga za tim nekim minulim vremenima,odem na groblje sednem i ispricam se i ispalcem.Neko ce pomisliti da sam luda,ali meni je to sa vremena na vreme potrebno.Jer mi ti ljudi nedostaju.......i znam da pricam samo sa spomenicima,ali verujem da me cuju i vide........nedge iz daljine..........
 

Back
Top