Zmaj_Svevlad
Zainteresovan član
- Poruka
- 360
(zabeležio Nikac od Rovina)
Na Lučindan 1905. godine, Gospodar Nikola darovao je "svojim sokolovima" Ustav ovim rečima:
"Ja sam, mili moji Crnogorci, kroz čitavi niz moje pedesetogodišnje vladavine neumorno radio na kulturnom preporođaju mile mi Crne Gore! Radeći tako, ja sam cijeli svoj život i svo biće svoje posvetio tome, da vas prvo osposobim za kulturni i parlamentarni život, da od vas stvorim nove i kulturne junake, pa tek onda da vam darujem Ustav! I sada, sokolovi moji, poslije tolikih napora, kada sam u tome uspio, ja vam, od sveg srca darujem to moje drago i milo jedinče - Ustav! I daj, Bože, da vam bude sretan!"
Evo kako Nikac od Rovina (Milutin Tomić) opisuje atmosferu pred prvu sednicu crnogorskog Parlamenta, na Cetinju, u zgradi "Zetskog doma":
"U parteru posjedali poslanici lijepo i kao što treba. Upravo, kao što pjesma veli "Ban do dana, Miloš do Lazara". Pogled sa galerija u skupštinsku salu sličan je pogledu sa kakva visa crnogorskog u neku urvinu, u koju se po kad-kad spuste krstaši orlovi.
"Kud pogledaš, mio pobratime,
Sve panuo junak do junaka,
Mrka brka, oka krvavoga,
Širokijeh prsa i ramena,
Ne može ih sjeći oštra ćorda,
Nit' probiti puška ni kubura.
Ja kakvi su, Srbe pobratime,
Zazor ti je u njih pogledati
A kamoli s njima besjediti!...
Ko ih pogleda, ne bi rekao da su to ni obični ljudi, a još manje kakvi parlamentarci, nego da su sve svatovi od Zadra Todora, Janković-Stojana ili koga drugog viteza iz naše prošlosti.
Iz prvih klupa padaju u oči najizrazitiji tipovi staroga srpskoga soja: Lakić Vojvodić, Mijajlo Nišin, Veliša Lazović, Đuro Drecun, Krsto Tokov, Aleksa Popović, Mitar Miličković, Obren Rnjez i mnogi drugi. Pogledi im oštri, perčini pušteni niz potiljke, a brci rastjerani u strijelce. Junačke im grudi prekriljene čitavim redovima ordenja, odbljeskuju toke kanatlije, pa onda teške mordolame, široki trambolosi i meki silavi u kojima danjuju revolveri i reže ljuti jatagani. Što ih više gledate, sve više vam se čini da su oni tu samo za koji minut i da će se, za koji sat, stvoriti tamo negđe oko Prizrena, Mostara ili Sarajeva pod ratnim zastavama!
I dok vam se tako pogledi zadržavaju na tim orlušinama, dotle, za tili tren, zapazi se i poneki kulturni Crnogorac potkresane bradice, ufitiljenih brka sa prepiljenim obrazima, preko koga je ostao trag junačkoga brkoveza! To vam je vriježa ljudi mrtve i degenerisane fizičke mladosti, čiji su najizrazitiji predstavnici: Labud Gojnić, Jovan Plamenac, Sekule Drljević i njima slični. A kad dobro osmotrite i uporedite stari i mladi soj, odmah ćete reći da mlađi ovđe izgledaju kao nezvani u junačku družinu!
Đuro Drecun šarka nešto oko revolvera, otvara mu kapak, okreće kolo i zagleda koliko ima fišeka; Mujo Vlahović izvadio ognjilo i proba ga u kremen; Novo Grujić izvadio jatagan i rasijeca neku knjigu; Krsto Tokov ugoni olovkom prtenu masnicu u revolversku cijev i čisti je; Lakić Vojvodić istresa simsiju; Labud Petrović zakopčava dokoljenicu; Obren Rnjez šapće nešto Savu Boškoviću na uho, ma se ne zna što; Milo Dožić zadubio se u Sveto Pismo i čita ga; Mijajlo Nišin izvrnuo džepove od dolame i istresa iz njih nečasove trice i prašinu; Janko Milić delje neko drvo i gradi kobilicu za gusle; Radoje Rakočević i Janko Vreteničić skrajnuli se u jedan đošak i đidaju se kopčama u praznu pljuvaonicu, jer ne znadu kakva je to naprava i zašta služi. Pored ovih i mnogi drugi poslanici stavili se u službu svojih navika.
Za ministarskim stolom Lazo Tomanović, nešto dremovan; do njega ostali ministri; Jovan Plamenac, lud i avetan zvijeri oko sebe, Dušan Vukotić, Filip Jergović, Marko Đukanović i Pero Vučković, obučeni svi u živopisno i skupocjeno crnogorsko odijelo. Kako ih god pogledate, jedino vam izgledaju prikladni, što vele Crnogorci, samo za svatove i ni zašto drugo na svijetu.
Na galerijama puno publike iz koje pada u oči i priličan broj crnogorske momčadi, čobana iz okoline Cetinja; po đe kome je u pojasu revolver, a po đe kome duduk, svirala ili diple.
SASTAV PRVOG PARLAMENTA CRNE GORE
Adem Kolić, Aleksa Popović, Asan Andrić, Blažo Bošković, Blagoje Hadžić, Božo Vujošević, Veliša Lazović, Vuko Jankov, Gavro Protić, Dušan Vukotić, Dušan Petrović, Drago Radović, Đuro Drecun, Đorđe Milanović, Ilija Jovićević, Ilija Kapa, Živko Dragović, Janko Spasojević, Janko Milić, Janko Vukotić, Jakov Aleksić, Jakov Vreteničić, Jovan Plamenac, Jovo Popović, Jovan Memedović, Jusuf-beg Resulbegović, Hodža Karađuzović, Krsto Popović, Krsto Tomović, Krsto Tokov, Labud Gojnić, Labud Petrović, Lazo Tomanović, Malin Radović, Marko Trebješanin, Medo Lukačević, Mitropolit Mitrofan, Milo Tatar, Milo Dragojević, Milisav Nikolić, Milisav Bojović, Mitar Radulović, Mašo Androv, Mitar Miličković, Mustafa Hilmi, Mihailo Bukvić, Nikola Milošev, Novo Grujić, Obren Rnjez, Pavle Vujisić, Pero Jovanović, Petar Ramović, Petar Dobrecović, Rade Radović, Radoje Rakočević, Risto Bošković, Risto Jokanović, Savo Bošković, Sava Dragović, Savo Vuletić, Stanko Bulatović, Savo Krivokapić, Simo Kovačević, Sekule Drljević, Filip Protić, Filip Čelebić, Filip Vujović, Šćepo Martinović i Mirko Mijušković.
PRVA SJEDNICA
Sjednica počinje.
Izbor prvog predsjedavajućeg:
'PREDSJEDNIK DA BUDE KO JE NAJVIŠE TURSKIH GLAVA POSJEKA'
Poslanici svi na okupu. Za ministarskim stolom svi članovi vlade. Galerije pune izmiješane publike. Na polju, okolo Skupštine, masa okupljenog naroda; spolja dopiru glasovi od silne vike i graje, jer bi mnogi htjeli da uđu u Skupštinu i da čuju šta će se govoriti, ali ne mogu, pošto nema mjesta.
...Pst!... pst!... začuše se opomene između poslanika. Nasta nijemi tajac!
Prvi ustade i uze riječ
Milo Dožić: Gospodo poslanici! Po običaju koji se praktikuje svuda u parlamentarnim zemljama, ja predlažem da najstariji poslanik po godinama zauzme mjesto privremenog predsjednika Narodne Skupštine, kako bi se potrebni poslovi mogli obavljati do izbora stalnoga predsjednika.
Đuro Drecun: Ja mislim da nije dobro što Dožić reče, nego je mnogo bolje da za prijedsjednika izaberemo onoga poslanika koji je najviše glava posjeka. To je najpravije, ako hoćemo da se držimo prava i Gospodareva Ustava!...
Krsto Tokov: Ovo je najbolje što može biti; slažem se sa Đurom i glasam u njegov prijedlog.
Jovan Plamenac: Red je, gospodo, da privremeni predsjednik bude najstariji poslanik po godinama. Ono, istina, nije rđavo ni ono što je Đuro predložio, pa kako hoćete?
Filip Čelebić: Nećemo nikako drukčije već kako je Đuro reka, pa ko bude najviše glava posjeka neka bude prijedsjednik i neka mu je sretno da Bog da jaki! Je l' ovako, braćo Crnogorci?
- Tako je, već nikako!... To je u smislu Ustava i prava zakona!... Tako je, tako! - dovikuje množina poslanika.
Savo Bošković: Ja opet mislim, najbolje je da pripitamo Gospodara, pa za koga on kaže da valja za prijedsjednika, toga i da izaberemo.
Vuko Jankov: Braćo, ja mislim da nije lako biti prijedsjednik Ustava i Skupštine! Ne treba hitati, no sve lijepo i polagano, pa koga izaberemo taj neka i bude sve dotle, dok ne učini kakvu valencu u politici Ustava!...
Zbog ovoga pitanja otpočinje živa diskusija i prepirka. Poslanici se dijele u dva tabora: Đuro Drecun i stari mu drugovi hoće za predsjednika junaka najboljeg koji je u Skupštini, a Labud Gojnić, opet, sa svojim mlađim drugovima, ne pristaje na to nikako.
Novo Grujić: Molim vas, gospodo, dajte da učinimo ovako: neka prijedsjednik bude jedan od ovija nas koji smo sjekli turske glave, a ovi što nijesu sjekli neka budu sakletari u Skup-štinu i neka lijepo pišu sve ovo te zborimo!... Ja mislim da je ovo u razlog Ustava!
Mitropolit Mitrofan: Znate kako, gospodo! Poslušajte me i da učinimo kao što traže ovi mladi poslanici, jer se tako radi i u drugim ustavnim zemljama!
- E tako može... i najbolje je ka što reče Mitropolit! - veli risto Jokanović.
Stari poslanici poslušaše i popustiše.
Dušan Petrović: A sada, gospodo, da vidimo ko je kad rođen?
Aleksa Popović: Ja sam rođen Smail-agine godine, a sve mi se čini, neđe oko zaposta Gospođina posta!
Đuro Drecun: Pa i ja sam te godine, ma prije zaposta...
Mitar Miličković: Ja na tri godine pred Smail-aginu pogibiju!
Nikola Milošev: I ja sam tuda neđe!...
Lakić Vojvodić: Ja one godine kada je pada krvav snijeg te se priča!
Mijajlo Nišin: Ne znam kad je bilo, ma sam mali bio kada su mi pričali da sam se rodio pomorske godine, kada su po petoro u jedan grob kopali!
Osim ovijeh još mnogi poslanici pomenuše godine rođenja: neki grahovsku, neki Omer-pašinu godinu, i tako redom.
Najposlije utvrdiše da je najstariji pop Mitar Miličković, poslanik iz Pipera.
Malo za ovim pop Mitar zauze predsjedničko mesto. Neki mu rekoše da sam kandiduje dva sekretara.
Mitar Miličković: Ja velim da sekretari budu ministri Jovan Plamenac i Dušan Vukotić, pošto lijepo pišu!
- Ministri ne mogu biti sekretari! - veli Milo Tatar.
- A mogu li popovi? pita predsjednik.
- E popovi mogu, - čuje se odgovor.
- Onda neka budu pop Marko Trebješanin i pop Krsto Popović - veli predsjednik, i Skupština ih prima.
Sekretari zauzimaju mjesta, a Mirko Mijušković prilazi predsjedniku i nešto mu kazuje kao potajno.
Mitar Miličković: Ovo je, braćo, baš lijepo što ste me izabrali za prijedsjednika i baš vi hvala! Za danas nemamo ođe nikakva posla, i ja ću ovu sjednicu zaključat, a sjutra, moleći se Bogu, svi dođite u cik zore na drugu sjednicu da se dogovorimo o stvarima i rabotama iz Ustava Skupštine. Zato oglašujem da danas ođe nemamo više nikakva posla!...
Poslanici se mirno razilaze."
Na Lučindan 1905. godine, Gospodar Nikola darovao je "svojim sokolovima" Ustav ovim rečima:
"Ja sam, mili moji Crnogorci, kroz čitavi niz moje pedesetogodišnje vladavine neumorno radio na kulturnom preporođaju mile mi Crne Gore! Radeći tako, ja sam cijeli svoj život i svo biće svoje posvetio tome, da vas prvo osposobim za kulturni i parlamentarni život, da od vas stvorim nove i kulturne junake, pa tek onda da vam darujem Ustav! I sada, sokolovi moji, poslije tolikih napora, kada sam u tome uspio, ja vam, od sveg srca darujem to moje drago i milo jedinče - Ustav! I daj, Bože, da vam bude sretan!"
Evo kako Nikac od Rovina (Milutin Tomić) opisuje atmosferu pred prvu sednicu crnogorskog Parlamenta, na Cetinju, u zgradi "Zetskog doma":
"U parteru posjedali poslanici lijepo i kao što treba. Upravo, kao što pjesma veli "Ban do dana, Miloš do Lazara". Pogled sa galerija u skupštinsku salu sličan je pogledu sa kakva visa crnogorskog u neku urvinu, u koju se po kad-kad spuste krstaši orlovi.
"Kud pogledaš, mio pobratime,
Sve panuo junak do junaka,
Mrka brka, oka krvavoga,
Širokijeh prsa i ramena,
Ne može ih sjeći oštra ćorda,
Nit' probiti puška ni kubura.
Ja kakvi su, Srbe pobratime,
Zazor ti je u njih pogledati
A kamoli s njima besjediti!...
Ko ih pogleda, ne bi rekao da su to ni obični ljudi, a još manje kakvi parlamentarci, nego da su sve svatovi od Zadra Todora, Janković-Stojana ili koga drugog viteza iz naše prošlosti.
Iz prvih klupa padaju u oči najizrazitiji tipovi staroga srpskoga soja: Lakić Vojvodić, Mijajlo Nišin, Veliša Lazović, Đuro Drecun, Krsto Tokov, Aleksa Popović, Mitar Miličković, Obren Rnjez i mnogi drugi. Pogledi im oštri, perčini pušteni niz potiljke, a brci rastjerani u strijelce. Junačke im grudi prekriljene čitavim redovima ordenja, odbljeskuju toke kanatlije, pa onda teške mordolame, široki trambolosi i meki silavi u kojima danjuju revolveri i reže ljuti jatagani. Što ih više gledate, sve više vam se čini da su oni tu samo za koji minut i da će se, za koji sat, stvoriti tamo negđe oko Prizrena, Mostara ili Sarajeva pod ratnim zastavama!
I dok vam se tako pogledi zadržavaju na tim orlušinama, dotle, za tili tren, zapazi se i poneki kulturni Crnogorac potkresane bradice, ufitiljenih brka sa prepiljenim obrazima, preko koga je ostao trag junačkoga brkoveza! To vam je vriježa ljudi mrtve i degenerisane fizičke mladosti, čiji su najizrazitiji predstavnici: Labud Gojnić, Jovan Plamenac, Sekule Drljević i njima slični. A kad dobro osmotrite i uporedite stari i mladi soj, odmah ćete reći da mlađi ovđe izgledaju kao nezvani u junačku družinu!
Đuro Drecun šarka nešto oko revolvera, otvara mu kapak, okreće kolo i zagleda koliko ima fišeka; Mujo Vlahović izvadio ognjilo i proba ga u kremen; Novo Grujić izvadio jatagan i rasijeca neku knjigu; Krsto Tokov ugoni olovkom prtenu masnicu u revolversku cijev i čisti je; Lakić Vojvodić istresa simsiju; Labud Petrović zakopčava dokoljenicu; Obren Rnjez šapće nešto Savu Boškoviću na uho, ma se ne zna što; Milo Dožić zadubio se u Sveto Pismo i čita ga; Mijajlo Nišin izvrnuo džepove od dolame i istresa iz njih nečasove trice i prašinu; Janko Milić delje neko drvo i gradi kobilicu za gusle; Radoje Rakočević i Janko Vreteničić skrajnuli se u jedan đošak i đidaju se kopčama u praznu pljuvaonicu, jer ne znadu kakva je to naprava i zašta služi. Pored ovih i mnogi drugi poslanici stavili se u službu svojih navika.
Za ministarskim stolom Lazo Tomanović, nešto dremovan; do njega ostali ministri; Jovan Plamenac, lud i avetan zvijeri oko sebe, Dušan Vukotić, Filip Jergović, Marko Đukanović i Pero Vučković, obučeni svi u živopisno i skupocjeno crnogorsko odijelo. Kako ih god pogledate, jedino vam izgledaju prikladni, što vele Crnogorci, samo za svatove i ni zašto drugo na svijetu.
Na galerijama puno publike iz koje pada u oči i priličan broj crnogorske momčadi, čobana iz okoline Cetinja; po đe kome je u pojasu revolver, a po đe kome duduk, svirala ili diple.
SASTAV PRVOG PARLAMENTA CRNE GORE
Adem Kolić, Aleksa Popović, Asan Andrić, Blažo Bošković, Blagoje Hadžić, Božo Vujošević, Veliša Lazović, Vuko Jankov, Gavro Protić, Dušan Vukotić, Dušan Petrović, Drago Radović, Đuro Drecun, Đorđe Milanović, Ilija Jovićević, Ilija Kapa, Živko Dragović, Janko Spasojević, Janko Milić, Janko Vukotić, Jakov Aleksić, Jakov Vreteničić, Jovan Plamenac, Jovo Popović, Jovan Memedović, Jusuf-beg Resulbegović, Hodža Karađuzović, Krsto Popović, Krsto Tomović, Krsto Tokov, Labud Gojnić, Labud Petrović, Lazo Tomanović, Malin Radović, Marko Trebješanin, Medo Lukačević, Mitropolit Mitrofan, Milo Tatar, Milo Dragojević, Milisav Nikolić, Milisav Bojović, Mitar Radulović, Mašo Androv, Mitar Miličković, Mustafa Hilmi, Mihailo Bukvić, Nikola Milošev, Novo Grujić, Obren Rnjez, Pavle Vujisić, Pero Jovanović, Petar Ramović, Petar Dobrecović, Rade Radović, Radoje Rakočević, Risto Bošković, Risto Jokanović, Savo Bošković, Sava Dragović, Savo Vuletić, Stanko Bulatović, Savo Krivokapić, Simo Kovačević, Sekule Drljević, Filip Protić, Filip Čelebić, Filip Vujović, Šćepo Martinović i Mirko Mijušković.
PRVA SJEDNICA
Sjednica počinje.
Izbor prvog predsjedavajućeg:
'PREDSJEDNIK DA BUDE KO JE NAJVIŠE TURSKIH GLAVA POSJEKA'
Poslanici svi na okupu. Za ministarskim stolom svi članovi vlade. Galerije pune izmiješane publike. Na polju, okolo Skupštine, masa okupljenog naroda; spolja dopiru glasovi od silne vike i graje, jer bi mnogi htjeli da uđu u Skupštinu i da čuju šta će se govoriti, ali ne mogu, pošto nema mjesta.
...Pst!... pst!... začuše se opomene između poslanika. Nasta nijemi tajac!
Prvi ustade i uze riječ
Milo Dožić: Gospodo poslanici! Po običaju koji se praktikuje svuda u parlamentarnim zemljama, ja predlažem da najstariji poslanik po godinama zauzme mjesto privremenog predsjednika Narodne Skupštine, kako bi se potrebni poslovi mogli obavljati do izbora stalnoga predsjednika.
Đuro Drecun: Ja mislim da nije dobro što Dožić reče, nego je mnogo bolje da za prijedsjednika izaberemo onoga poslanika koji je najviše glava posjeka. To je najpravije, ako hoćemo da se držimo prava i Gospodareva Ustava!...
Krsto Tokov: Ovo je najbolje što može biti; slažem se sa Đurom i glasam u njegov prijedlog.
Jovan Plamenac: Red je, gospodo, da privremeni predsjednik bude najstariji poslanik po godinama. Ono, istina, nije rđavo ni ono što je Đuro predložio, pa kako hoćete?
Filip Čelebić: Nećemo nikako drukčije već kako je Đuro reka, pa ko bude najviše glava posjeka neka bude prijedsjednik i neka mu je sretno da Bog da jaki! Je l' ovako, braćo Crnogorci?
- Tako je, već nikako!... To je u smislu Ustava i prava zakona!... Tako je, tako! - dovikuje množina poslanika.
Savo Bošković: Ja opet mislim, najbolje je da pripitamo Gospodara, pa za koga on kaže da valja za prijedsjednika, toga i da izaberemo.
Vuko Jankov: Braćo, ja mislim da nije lako biti prijedsjednik Ustava i Skupštine! Ne treba hitati, no sve lijepo i polagano, pa koga izaberemo taj neka i bude sve dotle, dok ne učini kakvu valencu u politici Ustava!...
Zbog ovoga pitanja otpočinje živa diskusija i prepirka. Poslanici se dijele u dva tabora: Đuro Drecun i stari mu drugovi hoće za predsjednika junaka najboljeg koji je u Skupštini, a Labud Gojnić, opet, sa svojim mlađim drugovima, ne pristaje na to nikako.
Novo Grujić: Molim vas, gospodo, dajte da učinimo ovako: neka prijedsjednik bude jedan od ovija nas koji smo sjekli turske glave, a ovi što nijesu sjekli neka budu sakletari u Skup-štinu i neka lijepo pišu sve ovo te zborimo!... Ja mislim da je ovo u razlog Ustava!
Mitropolit Mitrofan: Znate kako, gospodo! Poslušajte me i da učinimo kao što traže ovi mladi poslanici, jer se tako radi i u drugim ustavnim zemljama!
- E tako može... i najbolje je ka što reče Mitropolit! - veli risto Jokanović.
Stari poslanici poslušaše i popustiše.
Dušan Petrović: A sada, gospodo, da vidimo ko je kad rođen?
Aleksa Popović: Ja sam rođen Smail-agine godine, a sve mi se čini, neđe oko zaposta Gospođina posta!
Đuro Drecun: Pa i ja sam te godine, ma prije zaposta...
Mitar Miličković: Ja na tri godine pred Smail-aginu pogibiju!
Nikola Milošev: I ja sam tuda neđe!...
Lakić Vojvodić: Ja one godine kada je pada krvav snijeg te se priča!
Mijajlo Nišin: Ne znam kad je bilo, ma sam mali bio kada su mi pričali da sam se rodio pomorske godine, kada su po petoro u jedan grob kopali!
Osim ovijeh još mnogi poslanici pomenuše godine rođenja: neki grahovsku, neki Omer-pašinu godinu, i tako redom.
Najposlije utvrdiše da je najstariji pop Mitar Miličković, poslanik iz Pipera.
Malo za ovim pop Mitar zauze predsjedničko mesto. Neki mu rekoše da sam kandiduje dva sekretara.
Mitar Miličković: Ja velim da sekretari budu ministri Jovan Plamenac i Dušan Vukotić, pošto lijepo pišu!
- Ministri ne mogu biti sekretari! - veli Milo Tatar.
- A mogu li popovi? pita predsjednik.
- E popovi mogu, - čuje se odgovor.
- Onda neka budu pop Marko Trebješanin i pop Krsto Popović - veli predsjednik, i Skupština ih prima.
Sekretari zauzimaju mjesta, a Mirko Mijušković prilazi predsjedniku i nešto mu kazuje kao potajno.
Mitar Miličković: Ovo je, braćo, baš lijepo što ste me izabrali za prijedsjednika i baš vi hvala! Za danas nemamo ođe nikakva posla, i ja ću ovu sjednicu zaključat, a sjutra, moleći se Bogu, svi dođite u cik zore na drugu sjednicu da se dogovorimo o stvarima i rabotama iz Ustava Skupštine. Zato oglašujem da danas ođe nemamo više nikakva posla!...
Poslanici se mirno razilaze."
