Da li nas vide naopako?

Krckic

Zainteresovan član
Poruka
234
Kao i obicno, 'Politika' sa svojim realnim komentarima pokazuje da je najbolji dnevni list. Srbi i Srbija konacno trebaju da imaju svoje 'Ja' , jer zbog nase popustljivosti i onih NVO, ce se nad Srbima ponoviti ona poslovica 'ako dopustis da te svako gazi, na kraju ces liciti na tepih'.


http://www.politika.co.yu/cyr/tekst.asp-t=30125&r=30.htm

ТЕМА НЕДЕЉЕ


Да ли нас виде наопако?

Можда треба почети од „Политике”, која је пре две недеље довела у неприлику тек преименовану српску дипломатију. Наш дипломатски гаф је био да смо посредством МИП-а прво прихватили понуду високог функционера НАТО Мартина Ердмана да уочи посете Београду напише чланак за наш лист, а онда одбили да га штампамо. Политички саветник генсека НАТО поновио је у тексту тврдње које су њему, и огромној већини оних који се у водећим западним земљама за нешто питају, сасвим неспорне: да је НАТО 1999. године код нас „чувао мир” и да је на Косову извео „хуманитарну интервенцију”. „Политика” је сличне тврдње до сада барем хиљаду пута објавила у агенцијским и извештајима својих репортера. Није било потребе звати НАТО функционера у госте да би их наши читаоци хиљаду и први пут чули.

Господину Ердману вероватно није било на крај памети да ће неком овде запарати уши. У томе и јесте квака. На Батајницу су у четвртак, опет у знак добрих односа и сарадње, слетела два америчка Ф16 авиона. Испоставило да је један од двојице пилота учествовао у НАТО „хуманитарној интервенцији” на Косову, коју смо ми доживели као бомбардовање Југославије.

Разлике између та два различита доживљаја стварности нису се протеклих година избрисале, а са наше стране су се можда и увећале. Срби су после петог октобра поверовали да је рушење Милошевића избрисало њихове неспоразуме са светом. Лако су себи опростили све грехе под Милошевићем, да би током преговора о Косову открили да је дуготрајна демонизација Срба оставила дубок траг. Кад „Њујорк тајмс” узастопно понавља да је двадесети век почео пуцњем „српског националисте” на Видовдан, онда читалац логично закључује да се тај век по Србе завршио онако како су због свог национализма и заслужили. Исти је лист, уосталом, из пера свог спољнополитичког уредника објавио да је жалити за српским избеглицама слично као жалити за немачким избеглицама после Другог светског рата.

Ова је земља под Слободаном Милошевићем стекла моћне противнике, да би већину задржала и по његовом одласку у Хаг. Када је дописница „Политике” прошле недеље подсетила аустријског УН посредника за Косово да је Милошевић два метра под земљом и да се њиме више не може правдати кажњавање Србије, Алберт Роан је одбрусио да је и Хитлер био два метра испод земље, па је опет Немачка кажњена. Добро је казао један амерички коментатор, постоји мноштво добрих разлога да се не губе ратови: ваши ривали престану да вас респектују, а ваши непријатељи да вас се боје.

После губитка рата за Косово, некорисно је причати о томе да ли је власт у Србији могла да „придобије” западно јавно мњење. Било је нереално очекивати да земље које су без одобрења Савета безбедности бомбардовале Југославију, на данашњем Косову пристану да виде нешто осим своје победе. Лоше мишљење о Србима постало је део снажног друштвеног консензуса, који водећи западни медији и иначе ретко нападају. Извештачи тих медија школовали су се на истим елитним факултетима као и они који одлуке доносе. Није то завера, они нас тако виде. Једино Србе не штити политичка коректност, која у јавном животу постоји за готово све сексуалне, етничке и верске мањине. Нико не бива кажњен због излива мржње према Србима, али можете страдати ако сте сувише „меки” према Србима а не зовете се Харолд Пинтер или Ноам Чомски.

На Западу немају чак ни свест о томе (иначе би ваљда, што неко рече, послали другог пилота). Свеједно, Србија опет тамо мора себи наћи место под сунцем. У томе је данас суштина српског питања, на које нема радикалног одговора.

Љиљана Смајловић
 
Ovo je lep primer da se mnogi otrezne i da između nekoliko zala koja nam se servira na tacni, izaberu manje...koliko je to moguće. Ko zna kako se ponašala austro-ugarska vojska u našim krajevima, kao i hitlerova kamarila... zna da sa njima ne treba ni u kafani pivo piti, a kamoli ozbiljnije razgovarati o nekim integracijama. Sa druge strane sa USA smo imali sredinom prošlog veka do smrti Sv. Josipa relativno normalne odnose koji su došli na naplatu 90-tih. Jer mnogi ne znaju da je desetlijećima ko što bi rekel Bereck... sila preko bare davala lovu u Jugu bez da je traži nazad. Račun je morao da bude kad tad naplaćen. Sad je pitanje šta je bolje... da li se pridružiti današnjim još uvek najačim na svetu, koji skidaju sve maske sa lica koje su imali ranijih godina i ne 'ebu nikog u svom licemerno vođenju spoljne politike, pa ako hoćete i unutrašnje.... ili ići na dno najprimitivnijeg zla oličeno u takozvanoj novoj Uniji koji čak ne ume ni da se lepo našminka da bi zavela. Ja bi uvek izabrao ono prvo ma koliko god to bilo ogavno nekima ovde. Jer, to su dva puta... treći ne postoji i to je dead end street... barem za sad... ako ne bude nekog novog sukoba svetskih razmera. Onda bi trebali da imamo mudre ljude na čelu da ne pravimo greške koje smo pravili sa slušanjem britanskih i ostalih smradova koji su nas kao volove vodili na klanicu u prošlom veku.
 
A treba zatvoriti B92, i zabraniti razne NVO jer im je cilj da sire defetizam po Srbiji, i da nabijaju Srbima osjecaj krivice.
Kad covjek cita B92, uopste nema osjecaj da su Srbi, Srbija stradali...Ni da je bilo nelegalno bombardovanje, da je bilo protjerivanje Srba...Oni npr. kad izvjestavaju o bombardovanju RTS-a pisu na taj nacin da covjek pomisli da su Srbi krivi sto se to desilo.
Ako se zna da 48% posto B92 drze razne NVO, a da te NVO finansira Soros, koji je nedavno izjavio u Tirani da se zalaze da Kosovo dobije nezavisnost, pa onda je logicno da te NVO i B92 pjevaju kako Soros svira.
 
Evo jos jedan clanak o istoj temi. Dobro je sto ima pametni ljudi koji znaju da ako ne postujes sebe, nece te ni drugi postovati.


http://www.nspm.org.yu/koment 2006/2006_djv_pol5.htm


Đorđe Vukadinović

Izvinite što ste nas bombardovali

U zgusnutom programu martovskih, više ili manje istorijskih i kontroverznih obletnica, jedan datum se izdvaja kao posebno osetljiv i delikatan, iako, bar na prvi pogled, ne bi morao, niti smeo biti takav. Zapravo, moglo bi se reći da je upravo tog 24. septembra 1999. udaren temelj dubinskog nesporazuma između srpskog društva i srpske postpetooktobarske društvene elite, i da se od tada ovaj nesporazum obnavlja i produbljuje sa svakom neadekvatno obeleženom godišnjicom.

Tokom gotovo čitave prethodne decenije, srpska, više ili manje demokratska (opoziciona) javnost imala je pred sobom tehnički složen, ali vrednosno i kognititivno jednostavan zadatak. Znalo se na kojoj su strani dobro, pravda i istina, i podrazumevalo da Milošević, odnosno «rezim», stoje uvek nasuprot tome. Slika je bila crno-bela, oštrih ivica, bez nijansi, i u suštini predstavljala samo obrnuti odraz modela «patriote-izdajnici» koji je izdašno plasiran sa režimskih medija i ekrana. Ovoga puta, međutim, stvari su stajale drukčije. U trenutku kada je NATO bombardovanje počinjalo, Milošević je verovatno bio neviniji nego bilo kad tokom svoje političke karijere, i po prvi put od raspada SFRJ i početka obračuna na prostoru bivše Jugoslavije, bilo je očigledno da nije bio glavni, niti jedini krivac. Ali kombinacija političkog i životnog oportunizma dovela je do toga da je značajan deo opozicione elite gotovo prespavao NATO intervenciju, i nekako po inerciji nastavio da i za to optužuje Miloševića. Ili, u najboljem slučaju, odgovornost ravnomerno rapodeljuje između njega i Alijanse. Narod, međutim, tu priču nikada nije progutao, bez obzira što je, razočaran i izmoren njegovim «pobedama», naredne godine ipak oborio Miloševića.

Nakon 5. oktobra stvari su u tom pogledu postale još gore. Delom pod pritiskom sve brojnijih, znanih i neznanih, zvaničnih i nezvaničnih, «medjunarodnih predstavnika», ali više samoinicijativno, u neukusnoj revnosnosti podanika prema često i neizrečenim željama gospodara, sećanja na 24. mart, nepravedno bombardovanje i faktičku otmicu Kosova, sistematski je potiskivano na margine medijske pažnje i kolektivne svesti. I to na takav način i u tolikoj meri, koju, ubeđen sam, niko «spolja» zapravo nije ni tražio, niti očekivao, a koja je je predstavljala pravi božji dar za u to vreme gotovo nokautirane srpske radikale. Udvorički refleks s jedne, te nečista savest i goli interes, s druge strane, dovodili su do, katkad, otužnih i tragikomičnih posledica, kao što je, na primer, uzdržavanje naše delegacije prilikom glasanja o zabrani oružja sa osiromašenim uranijumom u UN, neukusno paradiranje Atlanskog saveta po saveznoj skupštini i medijima, ili situacije u kojoj čelnik DOS-a pred američkim senatorom Vojnovičem brani nužnost NATO intervencije.

Nije, razume se, bilo realno očekivati da velike sile, na čelu sa SAD, tek tako javno priznaju svoju grešku, ali isto tako, nije bilo nikakvog razloga da srpske demokratske vlasti tek tako amnestiraju «medjunarodnu zajednicu» za ono što je ovaj narod doziveo 1999. godine. Bez obzira šta je bilo presudno za ovakvo držanje srpske politike posle Miloševića – pokušaj da se Vašington i Brisel pridobiju na svoju stranu u borbi za prevlast unutar DOS-a, iskrena zelja da se otvori nova stranica u odnosima sa svetom, zahvalnost za pomoć pri rušenju Miloševića – ono je u očima velikog dela srpske javnosti bilo sramno i suštinski ponižavajuće. Povrh toga, takvim de facto unapred i blanko amnestiranjem medjunarodne zajednice, koje je u nekim ekstremnim slučajevima išlo gotovo do mazohističkog «izvinite što ste nas morali bombardovati», propuštena je možda poslednja prilika da se odnosi između Srbije i sveta postave na zdravu i obostrano realističniju osnovu. A ne da se, kao što je trenutno slučaj, stvara lažna slika o tome kako mi (kao) žarko želimo u Partnerstvo za mir i NATO, a oni nam, eto, stalno postavljaju neke nove uslove, koje mi, avaj, nikako da ispunimo.

Stranci su, verovatno, u početku bili malo iznenađeni, ali su lako i rado prihvatili po njih povoljnu i opravdavajuću interpretaciju, koja se, uostalom, dobro uklapala u već postojeći obrazac njihovog javnog mnjenja, kao i vizuru uticajnog dela srpskog nevladinog sektora. Tako je «medjunarodna zajednica» nastavila sa starim pritiscima i novim zahtevima – od Haga, preko Međunarodnog monetarnog fonda, do Kosova – koji su, i pored nesumnjivo dobre volje srpskih vlada, sve teže mogli biti ispunjeni. Pri tome je stvoren ključan i potencijalno tragičan zaplet: kao vrhunsku nagradu za sve, iz ovih ili onih razloga bolne i teško ispunjive političke i ekonomske uslove, medjunarodna zajednica nudi «ubrzan pristup evro-atlanskim integracijama», koje bi (naročito u svom «atlanskom» delu) za Srbe, nakon svega što se dešavalo na relaciji Srbija-NATO tokom devedesetih godina, u najboljem slučaju, mogle biti privlačne samo kao instrument i pomoćno sredstvo za ostvarenje nekog od strateških nacionalnih ciljeva. I to nema nikakve veze sa, dakako, neophodnim «okretanjem ka budućnosti» i «oslobađanjem od Miloševićevog nasleđa».
 
Krckic:
A treba zatvoriti B92, i zabraniti razne NVO jer im je cilj da sire defetizam po Srbiji, i da nabijaju Srbima osjecaj krivice.
Kad covjek cita B92, uopste nema osjecaj da su Srbi, Srbija stradali...Ni da je bilo nelegalno bombardovanje, da je bilo protjerivanje Srba...Oni npr. kad izvjestavaju o bombardovanju RTS-a pisu na taj nacin da covjek pomisli da su Srbi krivi sto se to desilo.
Ako se zna da 48% posto B92 drze razne NVO, a da te NVO finansira Soros, koji je nedavno izjavio u Tirani da se zalaze da Kosovo dobije nezavisnost, pa onda je logicno da te NVO i B92 pjevaju kako Soros svira.
Saosecam i sapatim s tobom, smesni i tuzni, veliki covece. Iskreno me zanima u kakvom si okruzenju odrastao i da li su te komsijska deca stalno tukla (ili, sto je verovatnije, da li te jos uvek tuku?).
 
A pravo pitanje bi bilo, koliko sam ja shvatio, da li treba da se još saginjemo, da priznamo sve što od nas traže, da prihvatimo da smo za sve mi krivi, da damo Kosovo i Metohiju, da postavimo na čelo države Čedu Jovanovića, Natašu Kandić, Sonju Biserko, Žarka Koraća, Sonju Liht...
ILI
Da dovedemo na čelo zemlje Tomislava Nikolića, Aleksandra Vučića... pa da se opet kurčimo i čekamo kada će nam Rusi i Kinezi poslati rakete, avione...
ILI
Neki treći put koji bi bio između ova dva i koji bi nas doveo tamo gde i pripadamo...
 
Извесна стереотипија са стране Запада према Србији постоји много дуже.
Треба се подсетити како су Аустроугарска и махом германски свет гледали на Србију још у претпрошлом веку. Свака самосвест са ове стране се у њиховим очима огледала као безочна дрскост која се не може толерисати. Ово што је данас није никаква новина, а овај пут нама то изгледа још страшније јер смо до недавно заблудело гледали пут Антанте.

Тешко је бити паметан па рећи шта је превасходно важно учинити како би се раскрстило са таквом стереотипијом. Како ли је могуће можда нагодити се с њом.

....тежак задатак
 
Oximoron:
naravno da ce nas videti naopako kada "srpski vojvoda" u Hagu govori sudijama da se teraju u pichku materinu...
Njega su zatvorili, prakticki, zbog verbalnog delikta, a nemaju nikakvih drugih dokaza protiv njega. I onako, drze ga bez razloga vec godinama a pocetak sudjenja se ne nazire. I trebao im je to reci.
 
Zarathustra:
Извесна стереотипија са стране Запада према Србији постоји много дуже.
Треба се подсетити како су Аустроугарска и махом германски свет гледали на Србију још у претпрошлом веку. Свака самосвест са ове стране се у њиховим очима огледала као безочна дрскост која се не може толерисати. Ово што је данас није никаква новина, а овај пут нама то изгледа још страшније јер смо до недавно заблудело гледали пут Антанте.

Тешко је бити паметан па рећи шта је превасходно важно учинити како би се раскрстило са таквом стереотипијом. Како ли је могуће можда нагодити се с њом.

....тежак задатак
Austro-ugarska je sve radila da bi smanjila uticaj Srbije, i zato je i Srbe u Srbiji ubjedjivala da su oni Srbijanci, a Srbe u BIH da su oni Bosnjaci pravoslavci. Podijeli pa vladaj. To je pokusao Benjamin Kalaj sa izmisljenom nacijom Bosnjaci, i naravno, dozivio je neuspjeh.
 

Back
Top