MOJ INTIMNI SAN

The2ndSun

Zainteresovan član
Poruka
380
...O zeni nepoznatoj... san mi se cudan vraca...koja nikada nije kakva je prije bila....a ni drugacija..ona jedina može uci u moje srce ..koje za nju samo nije zagonetno, a znojno čelo tamno
jedina ona zna mi osvjezit placuci....
Ne znam je l' crna, plava, riđa ta ljepota...slika kaze da je sad plava...Ime joj? Samo pamtim: zvoni milo i meko kao imena dragih prognanih iz zivota...

Ne znam dali imam prava na ovo...
ali...ona me VOLI VEDRO!!!!
 
Ponekad mislim da se moja zelna dusa seca...
na neke predhodne ljubavi... za kojom cezne i zudi...
kao da je ova nasa vatra samo ugljen
nekog divljeg plamena koji je izgoreo
u ranim postojanjima.....Možda sam u proslim danima bio postigao ono sto sada uvek uzalud trazim....
mozda se moja dusa s tvojom sastala i stopila
u nekoj velikoj noci koja je odavno
iscezla i umrla...zajedno sa zadnje stope mojih bosih nogama...na pjesku brega..u jutro koje dodje posle te noci....
 
Ovaj stil me podseca na Desanku Maksimovic... (znam da si musko ali ona pise tim stilom) tako nezno i otvoreno sugestivno...

Uglavnom stvarno je predivno! Malo da raznezi ovaj sada vec oblacan dan...
 
Princeza:
Ovaj stil me podseca na Desanku Maksimovic... (znam da si musko ali ona pise tim stilom) tako nezno i otvoreno sugestivno...

Uglavnom stvarno je predivno! Malo da raznezi ovaj sada vec oblacan dan...

Jest..kako ste se u svakome gradu uvek stigne kasno.....kao sto sam ja dosao u tvoj grad.....ali je ipak to bio Fjodor Sologub...
 
Odiseja za prikaznata
by bloomp


Dodeka udiraat branovite na razgolenata sospstvena povr{ina i dodeka branovite ja sobiraat nanesenata sol, nekade nekoja Odiseja e vo zenitot na svojata razbranuvanost.
Devojkata vo toa vreme, dodeka branovite ja nosea solta, ode{e nasekade po bregot i dol` nasobranata sol, baraj}i gi {kolkite isfrleni od moreto a se biserni. Taa neznaej}i be{e povle~ena od Odisejata vo branovite, zaslepena od nejzinoto barawe na biserite, im se predade.
Nejzinite biseri bea biseri koi zna~at `ivot za nea, zo{to vo niv uspeva{e da go najde ona {to ne mo`e{e vo Lu|eto okolu nea: Sjaj, bistrina i qubov, no najmnogu od se Zvuk na boi. Se se sveduva{e na barawe i samo barawe, no nikoga{ ne uspea da nasobere dovolno da go zadovoli svojot apetit od Zvukot na boite.

Prikaznata zapo~nuva ovde!


- Eden den:

Eden den branovite donesoa pove}e sol od voobi~aenoto. Toa za devojkata zan~e{e pove}e zadovolstvo zo{to nejzinoto barawe taka }e trae podolgo.
Kolku pove}e bara{e tolku pove}e nejziniot apetit stanuva{e se pogolem, zo{to Zvukot na boite so svoite vol{ebni sjaevi isprepleteni vo bistra qubov ja voveduva{e vo eden nejzin svet podaleku od nejziniot ~ove~ki rod.
Tamu kade se Lu|eto , taa be{e nau~ena so kratka konverzacii da gi zadovoli nevnite potrebi od nejzinoto prisustvo i vedna{ zaminuva{e na bregot. Se predava{e na baraweto biseri i ni{to drugo ne ja interesira{e., iako so svojata ubavina i fascinantnost vo sferata na zemskiot `ivot taa mo`e{e bez razmisluvawe da se nare~e so ime koe ja ima istat vrednost kako Zvukot na boite vo nejziniot svet.
Prikazanta prodol`uva ovde!


- Eden drug den!

Eden drug den vo nejzinite kratki konverzacii so Lu|eto nau~i eden zbor: Troja! Se {to zapamti za Troja be{e samo deka e neosvoiva, a slikata koja se rodi vo nejzinata svest za Troja be{e samo Oblaci zato{to nema{e ideja kako da ja zamisli. No ja sporeduva{e so Zvukot na boite! Zvukot na boite be{e najvozvi{enoto ne{to vo nejziniot svet. Duri pove}e i od qubovta, {to se kose{e so nejzinoto vospituvawe. Porasna vo famijijata na svojot ~i~ko po ime Ikar. Od nego nau~i da leta no pove}e saka{e da patuva niz svetot kako nejziniot Vujko Aleksandar Golemiot, koj go nema{e videno nikoga{. Biserite koe do toga{ gi ima{e najdeno gi ~uva{e vo xebot od vnatre{nata strana na nejzinoto edinstveno palto koe i go ima{e podareno eden neznaen minuva~. Za paltoto znae{e deka e ispleteno od konop i e deneseno od tamu kade Lu|eto odea dase prosvetat, Erusalim. Znae{e i deka e kupeno od najgolemiot prodava~ na svetot.
Prikazanta prodol`uva i ovde!

-Eden dolg den!

Eden dolg den, koga no}ta i denot traeja podeednakvo, i koga lu}eto gi doteruvaa svoite kalendari, koga znaeja deka zapo~nuva novo vreme razli~no od toa do toga{ za da trae do slednoto takvo izramnuvawe, devojkata otide porano na bregot.

Otide porano zatoa {to vo sonot videla eden ogromen biser koj e vo ogromna {kolka na bregot i ~eka da go najde.
Na bregot toj den ima{e voobi~aeno sol. Ni pove}e ni pomalku od prethodniot den. So zabrzani ~ekori ode{e po bregot baraj}i ja {kolkata od sonot.
Vo mislite i be{e samo golemiot biser... golemata {kolka... Zvukot na boite!

Za melu{ena od svoeto barawe ne zabele`a deka ne{to ne e isto na bregot. Ne e sama!

Nejzinoto barawe be{e naru{eno od nenadejnoto dovikuvawe: Ova go barate devoj~e?
Se svrte i vide poznato lice. Od nekade go zane{e ~ovekot koj ja voznemiri. Da, toa be{e ~ovek so potpolno ista konstrukcija na liceto kakonejzinata majka. Se seti na fotografijata napravena na Ajfelovata kula kade nejzinite roditeli za posleden pat se slikani zaedno i za `al, zaposleden pat `ivi.
Zaginale vo avionska nesre}a, avion udril vo kulata dodeka tie bile na nea!

Prikaznata za ~udo, prodol`uva i ovde!


- Ponedelnik:

Vo ponedelnikot so vujko i otidoa da go baraat zaedno biserot za koj mu raska`uva{e cela no}. Na bregot stignaa zamoreni zo{to devojkata brza{e. Go zema so sebe i par~eto kamen od eden yid koe vujko i i go donese od edno negovo osvojuvawe. Devojkata ne zane{e nis{to za Berlin.
Ovoj pat baraweto go po~na od drugiot kraj na bregot. Odea popoleka deodeka toj i raska`uva{e prikazni za zemjata na turbanite i slonovite, za Mekedonija, za prekrasnite delovi na makedonija kade site hoteli se Hilton i Desatet, kade sonceto gree od ~etiri strani.
Devojkata voop{to ne gi apsorbira{e negovite zborovi osven {to go dr`e{e za raka i ponekoga{ }e go podpra{a{e ne{to kolku da ne misli deka ne go slu{a. Ne zabele`uva{e ni toj ni taa deka pra{awata se isti.
Vo eden moment devojkata zastana. O~ite gi okokori i pogledna vo vodata. Ima{e {kolka koja e so dosega nevoobi~aena golemina. Stapisana, prozbore: Go najdov!!

Vleze vo vodata do kolenici, go istopi beliot fustan ostanat od majka i, i ja izvadi {kolkata. Ne smee{e da ja otvori. Se pla{e{e deka ako sega go najde golemiot biser, nejziniot svet }e se sru{i. ]e nema ve}e smisla zo{to }e nema {to da bara pove{e. Ja dr`e{e i vo isto vreme be{e i vozbudena i razo~arana.
Vujko i ne zane{e kako da reagira, do toga{ za se imal odgovor, re{aval sekakvi Gordievi jazli, no sega sega ne znae{e kako da postapi. Devojkata ja donese golemata odluka : ]e ja otvori!!!

Da, za ~udo, prodol`uva i ovde!

- Veligden!

Na Veligden, koga site odat vo crkva, devojkata ostana doma da se pra{uva dali da ja otvori. Sede{e so skrsteni noze na krevetot a pred nea ja ima{e {kolkata. Si misle{e : dali mo`am da izdr`am tolku zvuk na boi, dali tolku sjaj nema da ja oslepi, kako e da se bide so ne{to povozvi{eno od qubovta!
Nema{e odgovori. Koga se vrati vujko i od bogoslu`enie i koga i dava{e od pre~estenata nafora, devojkata go pogledna i go pra{a: Znam deka deneska pee{e ruskiot carski hor, sigurno bilo ubavo, kakov e tvojot vpe~atok? Pa da, be{e prekrasno iako tie dvajca {to me u~ea da pi{uvam , kako li se vikaa Kiril i Metodij , pravea podobri slu`bi. Tamu za devojkata zavr{ija site interesirawa. Im se vrati na svoite pomisli, im se vrati na pra{awata. Vo me|uvreme vujko i i ka`uva{e za svoite osvojuvawa, a koga toa go prave{e go prave{e so kompletna dramatizacija i se vnesuva{e tolku vo svojata glavna uloga {to ne znae{e dali go slu{aat, dali navistina e vo vistinska situacija ili ne. Takvi se se~ii penzionerski denovi, pa i negovite.
Veligden kako neraboten den, po{tata ne treba{e da stigne , no golemoto crveno pismo koe go donesoa nego ni zabele`a.
Ja zaede {kolkata vo race koja ve}e po~nuva{e da ja raznesuva svojata neprijatna mirizba, ja pogledna i ja stavi vo vo akvariumot so solena morska voda donesena specijalno za [kolkata od moreto. Ja nabquduva{e od nadvor, ja gleda{e nejzinata forma na srce, gi analizira{e site nejzini detali koi mo`ea da se zabele`at so golo oko. Nao|a{e sekakvi interpretacii vo nejzinite detali, duri toa deka uspea da pro~ita deka na nea e napi{ano:

Prikaznata prodol`uva ponatamu!!

- Eden den 28-mi mart!

Eden den koga be{e rodenden na eden nejzin poznanik, koj normalno go ima{e zaboraveno, tolku mnogu ja obzema qubopitnosat za {kolkata {to duri po~na da dovikuva na {kolkata: Otvori se! Otvori se sama, taka }e gi znam odgovorite a nema da se ~uvstvuvam vinovna ako se slu~at nus produkti od baraweto. Otvori seeeeeeeeeeeeeeeee!!!
Normalno, {kolkata spokojno na dnoto od akvariumot i se nasmevnuva[e nudej}i i ja nejzinata enigma... sjaj... bistrina... qubov... Zvuk na boi..... baraweto mora{e da prodol`i.
Nejziniot vujko toj den uspea da i go privle~e vnimanieto i na moment da ja dobie nejzinata prisutnost. I raska`uva{e za negovata golema qubov, Roksana. No za `al moral da ja napu{ti poradi toa {to ne uspeal da i izgradi tolku ulici kolku na nea i bile potrebni, zaradi toa {to ne uspeal da i gi donese najubavite ve`erni toaleti navreme, no presudno bilo toa {to nekoj napi{al pesna za nea a ne bil toj, Pesnata ja napi{al nekoj profesor po xez na univerzitetot vo Feniks. Vnimanieto zavr{i so konstatacija deka `ivotot prodol`uva ponatamu, normalno i baraweto.
Za malku }e zaboravev, prodol`uva i prikaznata!

-U{te eden drug den!

U{te eden drug den koga devojkata e so pra{awata. Vujko i toj den izvadi od eden kov~eg zlatna kruna koja i ja podati. Toa be{e zlatna kruna napravena od dvaeset i ~etiri karatno zlato ukrasena so ametist izvaden od rudnicite nakde od jugot na Afrika. Ja napravil Kartie kao dokaz deka mu e pod~inet. Toa be{e znak na pro{tevawe {to svojata vnuka ostavil tolku dolgo sama, cel `ivot.
Nestrplivosta da ja otvori {kolkata raste{e. Otkako ja najde nema[e nikakva druga preokupacija. Ponekoga{ }e otide{e do bregot samo za da gi vidi mestat kade sekoj den ode{e poslednite dvaeset godini. Proodi koga ima{e {est meseci. Na denot koga proodi majka i go nose{e beliot fustan {to taa go nose{e koga ja najde {kolkata. Nestrplivosta pobedi. Ja izvadi {kolkata so edna edinstvena cel: Da ja otvori! I ja otvori. Toj den branovite donesoa mnogu sol.
Odisejata i prikaznata prodol`uvaat!

-Rodenden!

Tokmu taka, nejziniot rodenden. Site koi mo`ea dojdoa, a onie koi ne uspeea gi iskoristija uslugite na Fedeks i pratija podaroci. Devojata be{e nasmeana. Ostatocite od otvorenata {kolka stoea na masata z trofei. Slonovata koska zaedno so jajceto od Komatinski orel ja pravea edinstvenata svetska kombinacija koja so ostatocite od {kolkata izgledaa sovr{eno. Biserot od golemata {kolka , potpolno ist so drugite , stoe{e pokraj drugite. Vo platoto. Branovite donesoa sol. Odisejata vo branovite ponese u{te eden patnik. Devojkata.
Prodol`uva prikaznata do krajot.






-Den za odmor!

Voobi~aeno e nedela. Devojkata ode{e po bregot. Vujko i nekade daleku povtorno osvojuva. Ti{inata ja rasipuva{e samo so krckaweto na solta pod nozete an devojkata. Da, go nose{e crvenoto pismo. Nasmevkata na nejzinot lice mo`e{e da se zabele~i ako ja nabquduvate duri i od mese~inata.
Crvenoto pismo be{e biserot koj ne go najde vo {kolkata. Tamu pi{uva{e:

Go dobiv tvoeto pismo.

P.S. I jas tebe, iako ima poubav na~in toa da go ka`am!
- Odisej,

Devojkata se vika{e Eva. @ivee vo Troja.
 
The2ndSun:
...O zeni nepoznatoj... san mi se cudan vraca...koja nikada nije kakva je prije bila....a ni drugacija..ona jedina može uci u moje srce ..koje za nju samo nije zagonetno, a znojno čelo tamno
jedina ona zna mi osvjezit placuci....
Ne znam je l' crna, plava, riđa ta ljepota...slika kaze da je sad plava...Ime joj? Samo pamtim: zvoni milo i meko kao imena dragih prognanih iz zivota...

Ne znam dali imam prava na ovo...
ali...ona me VOLI VEDRO!!!!

Slika kojoj bi svaki ram bio suvišan. :)
 
RadoznalostJeUbilaMacku:
The2ndSun:
...O zeni nepoznatoj... san mi se cudan vraca...koja nikada nije kakva je prije bila....a ni drugacija..ona jedina može uci u moje srce ..koje za nju samo nije zagonetno, a znojno čelo tamno
jedina ona zna mi osvjezit placuci....
Ne znam je l' crna, plava, riđa ta ljepota...slika kaze da je sad plava...Ime joj? Samo pamtim: zvoni milo i meko kao imena dragih prognanih iz zivota...

Ne znam dali imam prava na ovo...
ali...ona me VOLI VEDRO!!!!

Slika kojoj bi svaki ram bio suvišan. :)

..I SVAKO JUTRO KAD OTVORIM OCI A SE NE PROBUDIM...ONA JOS UVEK OSTAJE BLISTAVA...TRCECI BREGOM RASPUSTENIM KOSAMA...DOK SLEDIM NJENE STOPE...ULAZIM U JOS JEDAN DAN...KOJI JE BEZ NJE...
 
Moram prestati da čitam sve ovo što ovde piše, i da pišem ono što osećam.
Gladna sam ljubavi... Nekad mi se čini da život polako nestaje iz mene, kao da ću od ove gladi umreti. Ima dana kad je dovoljan samo neki stih ili melodija pa da krenu suze. Prazna sam, više ne znam odakle te suze izviru. Iz ljušture? Ne znam.
Bila sam tako puna života i radosti kad sam odlucila da promenim svoj život, a sad vise nemam ni snage ni volje, ne vidim svetlost na kraju tunela. Kao da sam stigla na kraj puta, kao da nema više. Kao stara lokomotiva, koja se jedino još po inerciji kreće ka svom krajnjem odredištu, mozda muzeju, a mozda i deponiji. Muzej? Šta bih izložila u njemu? Ovu prazninu? Deponija? Ako išta ostane od mene...
Ne znam ni gde ni kako je nestala moja duša. Čini mi se da je neću nikad vratiti, već sam izgubila svaku nadu. Stižu neki novi dani, ali im se ja vise ne radujem. Donose li mi osmeh? Ne verujem.
Pišem, svašta pišem. Glad je jaka, tera me da celom svetu kažem za nju. Uskoro ce postati vrlo vidljiva, osećam to. Vidljiva i neutoljiva...
D-moll... Hoće li ikad zaista otići od mene?
 
jedan d-moll me dobije kako odes ti... u sobi je... glupi d-moll...

... vodi me u svoj plavichasti dom..... jedan d-moll me razvali......


ponekad te nema i sasvim sam izmisljam nachin da sumvam dan....

glupi d-moll....

shto sam nesto... sad bre... ko Sibir... odoh na svastaru da podignem raspolozenje!
 
RadoznalostJeUbilaMacku:
Moram prestati da čitam sve ovo što ovde piše, i da pišem ono što osećam.
Gladna sam ljubavi... Nekad mi se čini da život polako nestaje iz mene, kao da ću od ove gladi umreti. Ima dana kad je dovoljan samo neki stih ili melodija pa da krenu suze. Prazna sam, više ne znam odakle te suze izviru. Iz ljušture? Ne znam.
Bila sam tako puna života i radosti kad sam odlucila da promenim svoj život, a sad vise nemam ni snage ni volje, ne vidim svetlost na kraju tunela. Kao da sam stigla na kraj puta, kao da nema više. Kao stara lokomotiva, koja se jedino još po inerciji kreće ka svom krajnjem odredištu, mozda muzeju, a mozda i deponiji. Muzej? Šta bih izložila u njemu? Ovu prazninu? Deponija? Ako išta ostane od mene...
Ne znam ni gde ni kako je nestala moja duša. Čini mi se da je neću nikad vratiti, već sam izgubila svaku nadu. Stižu neki novi dani, ali im se ja vise ne radujem. Donose li mi osmeh? Ne verujem.
Pišem, svašta pišem. Glad je jaka, tera me da celom svetu kažem za nju. Uskoro ce postati vrlo vidljiva, osećam to. Vidljiva i neutoljiva...
D-moll... Hoće li ikad zaista otići od mene?

...i kad je noc..sunce sija negde...i opet dodje...i opet ode...ali smo mi mozemo ostati izgoreni od sumca...ili samo nasmejani cekajuci da opet dodje sunce...
 
Lep jesenji dan. Savski kej u Beogradu. Sunce je izmamilo mnoge ljude da izadju iz svojih stanova i uživaju u šetnji kraj reke. Izašla je i ona.
Koračala je polako, uživala u toploti sunca. Klupa. Sela je na nju, okrenuta reci. Gledala je u vodu koja je tiho tekla. Zanetu mirom i tišinom reke, trgli su je dečji glasići. Smejali su se veselo, trčkarali, igrali se sa majkom. Okrenula se i posmatrala ih neko vreme, a onda je polako svoj pogled ponovo vratila vodi. Sava je i dalje tekla tiho, skoro neprimetno...
Sećala se... Bila je mlada, puna radosti i nade. Onda neizvesno iščekivanje, beli mantili, bolnica. Godine hoda po trnju, samotne godine neostvarenih snova. Sama je nosila svoj krst, osećajući krivicu za ono za šta nije kriva.
Podigla je pogled ka nebu. Nemi krik i pitanje: Zašto? Pitala se koji je to njen veliki greh da bude ovako nepravedno kažnjena. Koje je opravdanje za njeno postojanje, koja je svrha njenog jalovog srca i tela? Odgovora nema. Suze su joj mutile pogled, nezaustavljivo tekle niz lice.
Veče se spustilo na grad. Sava je tekla tiho, skoro neprimetno... Činilo joj se kao da je voda zove, mami, tako tamna i tiha, naizgled toplog zagrljaja... Ustala je i polako krenula u svoju praznu sobu.
Te noći je ponovo sanjala isti san, san koji sanja već čitavu večnost. Sanjala je meke obraze, nežne dečje ručice, tanak glasić koji je zove...
Sretnem nekad njene oči, pogled u kome je tuga skamenjena kao kip da traje do večnosti.
Sava i dalje teče, tiha i tužna...
 
..i ponekad...on ode do mjesta gdje je nekada njena sjena bila...trazeci njeno osmjehe koje su ostale vecno da sijaju na obliznje izloge.....
..i ponekad...ode do jesto gde je je prvi put sreo...tamo gde je njena kosa zauvjek ostavila svoji zamah da zvoni kroz vazduh....
...i ponekad potrazi njen broj....i ponekad samo zazvoni...i ponekad samo cuje alo....i ponekad je to dovoljno da zivi do sledece ...ponekad....
...on je VOLI VEDRO!!!!....
 
Sećam se

Noć me grli kao tvoje ruke
Lepljiva kao paučina, obavija me svojom toplinom
U očima meseca vidim tvoj pogled.
Sećam se...
Jedne takve noći sam te ljubila
ljubila kao da sutra ne postoji.

Noć me ljubi kao tvoje usne
Nežna kao dodir svile klizi mojim telom
Sjaj zvezda peče kao tvoje reči.
Sećam se...
Takve noći sam te grlila
grlila kao da želim da srastemo.

Noć mi priča tvojim glasom
Tiha kao šum talasa na obali
Hladna zimska noć ledi moj san.
Sećam se...
Jedne takve noći sam ti verovala
verovala kao da nikad nećeš otići...
 
RadoznalostJeUbilaMacku:
Sećam se

Noć me grli kao tvoje ruke
Lepljiva kao paučina, obavija me svojom toplinom
U očima meseca vidim tvoj pogled.
Sećam se...
Jedne takve noći sam te ljubila
ljubila kao da sutra ne postoji.

Noć me ljubi kao tvoje usne
Nežna kao dodir svile klizi mojim telom
Sjaj zvezda peče kao tvoje reči.
Sećam se...
Takve noći sam te grlila
grlila kao da želim da srastemo.

Noć mi priča tvojim glasom
Tiha kao šum talasa na obali
Hladna zimska noć ledi moj san.
Sećam se...
Jedne takve noći sam ti verovala
verovala kao da nikad nećeš otići...

...a ja sam samo lovio tvoje uzdisaje..
..nosio te svojim rukama kroz vreme...
..i tiho...dok se pale snezne pahulice tope na nashim licama...
..ja opet te pogledam...i opet ti akzem da te VIOLIM VEDRO...
...i tad..kad od sad bude nekad...
ja cu te VOLETI VEDRO....
 
Jednog novembra,kada se ZEDNI i BELI,budemo sreli na nekom pustom i zutom od lishca peronu,gde svaki voz stane samo reda radi,nemoj da mislish da je to zbog toga shto moj voz kasni,a ti cekash prijatelja!!!ZIVOT CE NAM DAROVATI TAJ DAN!!!Naredice svim vozovima da kasne,a svi prijatelji ce toga dana bash da dodju!!! ZIVOT CE NA TRENUTAK IZBRISATI SVE:nju,njega,tugu i bore!!! Sve ce se namestiti DA BI SE TI I JA SRELI!!Zivot ce nam VRATITI VELIKI ,DAVNI DUG,a mi necemo dobiti nishta!!!
 
u jednoj tužnoj bajci u kojoj je ona lutala... tražeči njega... mnogo njih u prolazu... niko da stane... niko da je otme iz hladne noči... bezuspešni pokušaji... lutanje bez cilja... i na tren je sklopila oči misleči da leti bosih nogu po pesku... crtajuči magične reči... a niko nije umeo da čita njene reči... tražili su dosta više... a ona je imala samo dušu da da... kao da svi žive u nekom drugom vremenu... ljubav je došla pre ili je kasnila... nikad na vreme... niko da stane u sekundi i ostane... jadne duše koje se traže kao duše mrtvih tražeči mir... nemirno trčanje po livadi... pokušavajuči uhvatiti ruku ispred ili izad i nikad je ne dostignuti... i zadnja je ruka kasnila zbog neke druge ruke... i opet je ostala duša lutajuči nemirno... i onda je duša umorno pala... ovog puta ona je stala... stala u trenutku večnosti... i bila je pronađena... srodna duša negde i za nas luta ali dali čemo znati stati u pravom trenutku ili če nas ljubav opet preduhitriti ili pak zakasniti !?

zato stani svaki put kad misliš da moraš iči dalje i kreni kad čvrsto stojiš i idi toliko daleko dokle vidiš jer kad dođeš tamo videčeš još dalje...
 
blondi:
u jednoj tužnoj bajci u kojoj je ona lutala... tražeči njega... mnogo njih u prolazu... niko da stane... niko da je otme iz hladne noči... bezuspešni pokušaji... lutanje bez cilja... i na tren je sklopila oči misleči da leti bosih nogu po pesku... crtajuči magične reči... a niko nije umeo da čita njene reči... tražili su dosta više... a ona je imala samo dušu da da... kao da svi žive u nekom drugom vremenu... ljubav je došla pre ili je kasnila... nikad na vreme... niko da stane u sekundi i ostane... jadne duše koje se traže kao duše mrtvih tražeči mir... nemirno trčanje po livadi... pokušavajuči uhvatiti ruku ispred ili izad i nikad je ne dostignuti... i zadnja je ruka kasnila zbog neke druge ruke... i opet je ostala duša lutajuči nemirno... i onda je duša umorno pala... ovog puta ona je stala... stala u trenutku večnosti... i bila je pronađena... srodna duša negde i za nas luta ali dali čemo znati stati u pravom trenutku ili če nas ljubav opet preduhitriti ili pak zakasniti !?

zato stani svaki put kad misliš da moraš iči dalje i kreni kad čvrsto stojiš i idi toliko daleko dokle vidiš jer kad dođeš tamo videčeš još dalje...

..i kad sam stoa..opet me je tvoja ruka povukla...mhajuci mi ngdej iz daleka...
stojeci na rubu sume...blistala si sva u svoje najlepse boje....
i tad stadoh...kad si ti vec opet bila daleko..i opet mahala rukom...ali sad..ne trazeci mene vec trazeci moju sjenu....
dok tiho odlazish..ja stojim...
 
Noć nad gradom. Tiha soba, mrak pritiska kao presa. Čekala je ovo vreme, da ostane sama sa svojim mislima i suzama. To je vreme samo za nju, trenutak kad tuga svaku molitvu pretvara u vapaj.
Sećala se... Mlada žena, još juče devojka, krenula je u novi život sa čovekom koga voli. Svega nekoliko sati beskrajne sreće, a onda prvi poraz: "Nisam hteo da mi budeš snaja, ali me sin nije poslušao." Osmeh je izgubio samo malo sjaja. Ma, dobra je ona i voli njegovog sina, pokazaće mu šta znači prava sreća. Borila se, davala dušu i nije žalila. Vreme je prolazilo, a iza okuke svakog novog dana čekali su novi udarci. Želeli su dete, oboje su želeli... Ona, "roba sa greškom" je postala stalni gost bolnice. I uvek sama... Čak i kad je treba dočekati, nema nikog, zaboravljena, nepotrebna... jalova... "Ti znaš da ja mogu naći ženu koja će mi roditi dete". Nož u srce! Ali, osmeh je i dalje tu, malo potamneo, ali jasno govori o rešenosti da se bori i da istraje.
Prolaze godine, reči je sve manje, a ona je sve tiša i tužnija. Rat, on u svojoj jedinici, a ona sama. "Spakuj se i idi. Moj sin nije ovde, a ti sa njim nemaš ništa, nemaš dece, što znači da mu nisi ništa. Tako, nisi ni meni ništa i nisi mi potrebna u kući." Plakala je, plakala danima, plakala i dok mu je to pričala. Ništa nije rekao, ništa uradio. Osmeh je ostao samo kao grč na usnama...
Broji dane kao zrnca u peščanom satu. Otupela od udaraca, modre duše koja krvari, ugašenih očiju, ona želi da nestane. Želi da ispari kao kap vode na vrelom suncu, da sa njom nestane i svaki trag njenog postojanja, da kad jednom ode niko ne zaplače jer je ona isplakala sve suze ovog sveta. Više nema osmeha, odavno ga više nema...
Odlazi... Sama...
Noć nad gradom. Tiha soba, mrak meko pokriva njene uplakane oči. Sanja... Sanja neki novi dan, neko novo sunce... Radost... Ljubav...
 
RadoznalostJeUbilaMacku:
Noć nad gradom. Tiha soba, mrak pritiska kao presa. Čekala je ovo vreme, da ostane sama sa svojim mislima i suzama. To je vreme samo za nju, trenutak kad tuga svaku molitvu pretvara u vapaj.
Sećala se... Mlada žena, još juče devojka, krenula je u novi život sa čovekom koga voli. Svega nekoliko sati beskrajne sreće, a onda prvi poraz: "Nisam hteo da mi budeš snaja, ali me sin nije poslušao." Osmeh je izgubio samo malo sjaja. Ma, dobra je ona i voli njegovog sina, pokazaće mu šta znači prava sreća. Borila se, davala dušu i nije žalila. Vreme je prolazilo, a iza okuke svakog novog dana čekali su novi udarci. Želeli su dete, oboje su želeli... Ona, "roba sa greškom" je postala stalni gost bolnice. I uvek sama... Čak i kad je treba dočekati, nema nikog, zaboravljena, nepotrebna... jalova... "Ti znaš da ja mogu naći ženu koja će mi roditi dete". Nož u srce! Ali, osmeh je i dalje tu, malo potamneo, ali jasno govori o rešenosti da se bori i da istraje.
Prolaze godine, reči je sve manje, a ona je sve tiša i tužnija. Rat, on u svojoj jedinici, a ona sama. "Spakuj se i idi. Moj sin nije ovde, a ti sa njim nemaš ništa, nemaš dece, što znači da mu nisi ništa. Tako, nisi ni meni ništa i nisi mi potrebna u kući." Plakala je, plakala danima, plakala i dok mu je to pričala. Ništa nije rekao, ništa uradio. Osmeh je ostao samo kao grč na usnama...
Broji dane kao zrnca u peščanom satu. Otupela od udaraca, modre duše koja krvari, ugašenih očiju, ona želi da nestane. Želi da ispari kao kap vode na vrelom suncu, da sa njom nestane i svaki trag njenog postojanja, da kad jednom ode niko ne zaplače jer je ona isplakala sve suze ovog sveta. Više nema osmeha, odavno ga više nema...
Odlazi... Sama...
Noć nad gradom. Tiha soba, mrak meko pokriva njene uplakane oči. Sanja... Sanja neki novi dan, neko novo sunce... Radost... Ljubav...


dovraga...............sad si me rasplakala.......
 

Back
Top