eremita
Zaslužan član
- Poruka
- 117.180
Cetvrtak, Mart 16, 2006 -
Privatizacija vode
Ne pitaj kome zvoni
Kada su počeli prodavati običnu vodu u bocama, činilo nam se da je to šala; bili smo seljačići i mislili smo da nam u mineralnoj naplaćuju mjehuriće. Za koji ***** da kupujem vodu kad je mogu natočit iz špine, pitali smo se i mislili da je voda iz slavine besplatna. No, nema džabe ni u stare babe, rekli su. Ti su dani iza nas, a gospodari vode odlučili su prisvojiti sav H2O na planetu i prodavati ga ljudima za pare; tko nema para, neka crkne
- piše Miroslav Zec
Trgovina vodom danas je ogroman posao, težak oko 500 milijardi američkih dolara, a predviđa se da će u nekoliko narednih godina dosegnuti i tri bilijarde. To je ujedno i jedan od najbrže rastućih sektora globalne privrede; 1990. godine privatne vodoopskrbne usluge postojale su u svega 12 država, a danas postoje u njih 56 i opslužuju 545 milijuna ljudi, što je 9 posto čovječanstva. Riječ je o iznimno centraliziranom biznisu - tri najveće korporacije drže veliku većinu tržišta. Prvak je francuski SUEZ, koji opslužuje 117,4 milijuna ljudi. Drugo mjesto sa 108,2 milijuna mušterija drži također francuska kompanija - Veolia Enviroment, bivši Vivendi. Njemačka korporacija RWE je treća, ona napaja 69,5 milijuna grla. «Nacionalnost» ovih tvrtki nije nevažna; voda je, naime, pretežno europski biznis - od sedam najvećih, šest je europskih korporacija. čak su i ogromne američke korporacije poput Enrona i Bechtela naučile važnu lekciju kada su se upustile u posao s vodom – dopušteno im je obavljati samo manje projekte koji ne privuku pozornost francuskih divova.
Razvijene i nerazvijene zemlje u jednoj su stvari jednake, a to je postojanje pritisaka da se voda privatizira. No, dok su u razvijenim zemljama ti pritisci rezultat unutarnje politike i lobiranja moćnih korporacija, pritisak na nerazvijene dolazi izvana - institucije koje najintenzivnije «pritišću» jesu Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka.
Taktika koju MMF i SB koriste pri nagovaranju zemalja u razvoju trostruka je – ponekad je to nametanje privatizacije kao uvjeta za dobivanje kredita i zajmova, drugi put davanje prednosti pri financiranju privatnih projekata naspram inicijativa javnog sektora, a nekad i izravno nagovaranje siromašnih vlada na privatizaciju vode kako bi smanjile vanjski dug.
No, te dvije nisu i jedine nadnacionalne institucije koje se aktivno zalažu za privatizaciju vodnih bogatstava; taj je proces visoko i na listi prioriteta Europske banke za obnovu i razvoj, ali i same Europske Unije. S «približavanjem Hrvatske europskim integracijama», što je omiljena fraza naših političara, bilo bi ravno čudu kada bi proces privatizacije zaobišao naše vodene resurse. Strani nam primjeri, nažalost, sugeriraju kako to neće biti nimalo ugodno iskustvo.
VLASNICI KIŠE
Jedna od zemalja koja je najdalje odmakla u procesu privatizacije vode jest Velika Britanija, u kojoj je vodoopskrbni sustav privatiziran još osamdesetih godina, za vladavine Margaret Thatcher. Kao kolijevka kapitalizma, to je i zemlja u kojoj je voda najtemeljitije privatizirana – dok se obično privatiziraju usluge ili daje koncesija na korištenje izvora, u Britaniji su vodna bogatstva u cijelosti prešla u privatne ruke. Cijene vode diljem zemlje otad su prosječno porasle 67 posto, s pojedinačnim poskupljenjima i do 450 posto. Divljanje cijena rezultiralo je, pak, isključenjima više tisuća korisnika koji si vodu više nisu mogli priuštiti, a opće smanjenje dostupnosti pitke vode dovelo je do šesterostrukog porasta učestalosti dizenterije. Privatizacija vode tako je privukla i prilično neočekivanu osudu Britanskog medicinskog udruženja.
Privatizacija vode
Ne pitaj kome zvoni
Kada su počeli prodavati običnu vodu u bocama, činilo nam se da je to šala; bili smo seljačići i mislili smo da nam u mineralnoj naplaćuju mjehuriće. Za koji ***** da kupujem vodu kad je mogu natočit iz špine, pitali smo se i mislili da je voda iz slavine besplatna. No, nema džabe ni u stare babe, rekli su. Ti su dani iza nas, a gospodari vode odlučili su prisvojiti sav H2O na planetu i prodavati ga ljudima za pare; tko nema para, neka crkne
- piše Miroslav Zec
Trgovina vodom danas je ogroman posao, težak oko 500 milijardi američkih dolara, a predviđa se da će u nekoliko narednih godina dosegnuti i tri bilijarde. To je ujedno i jedan od najbrže rastućih sektora globalne privrede; 1990. godine privatne vodoopskrbne usluge postojale su u svega 12 država, a danas postoje u njih 56 i opslužuju 545 milijuna ljudi, što je 9 posto čovječanstva. Riječ je o iznimno centraliziranom biznisu - tri najveće korporacije drže veliku većinu tržišta. Prvak je francuski SUEZ, koji opslužuje 117,4 milijuna ljudi. Drugo mjesto sa 108,2 milijuna mušterija drži također francuska kompanija - Veolia Enviroment, bivši Vivendi. Njemačka korporacija RWE je treća, ona napaja 69,5 milijuna grla. «Nacionalnost» ovih tvrtki nije nevažna; voda je, naime, pretežno europski biznis - od sedam najvećih, šest je europskih korporacija. čak su i ogromne američke korporacije poput Enrona i Bechtela naučile važnu lekciju kada su se upustile u posao s vodom – dopušteno im je obavljati samo manje projekte koji ne privuku pozornost francuskih divova.
Razvijene i nerazvijene zemlje u jednoj su stvari jednake, a to je postojanje pritisaka da se voda privatizira. No, dok su u razvijenim zemljama ti pritisci rezultat unutarnje politike i lobiranja moćnih korporacija, pritisak na nerazvijene dolazi izvana - institucije koje najintenzivnije «pritišću» jesu Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka.
Taktika koju MMF i SB koriste pri nagovaranju zemalja u razvoju trostruka je – ponekad je to nametanje privatizacije kao uvjeta za dobivanje kredita i zajmova, drugi put davanje prednosti pri financiranju privatnih projekata naspram inicijativa javnog sektora, a nekad i izravno nagovaranje siromašnih vlada na privatizaciju vode kako bi smanjile vanjski dug.
No, te dvije nisu i jedine nadnacionalne institucije koje se aktivno zalažu za privatizaciju vodnih bogatstava; taj je proces visoko i na listi prioriteta Europske banke za obnovu i razvoj, ali i same Europske Unije. S «približavanjem Hrvatske europskim integracijama», što je omiljena fraza naših političara, bilo bi ravno čudu kada bi proces privatizacije zaobišao naše vodene resurse. Strani nam primjeri, nažalost, sugeriraju kako to neće biti nimalo ugodno iskustvo.
VLASNICI KIŠE
Jedna od zemalja koja je najdalje odmakla u procesu privatizacije vode jest Velika Britanija, u kojoj je vodoopskrbni sustav privatiziran još osamdesetih godina, za vladavine Margaret Thatcher. Kao kolijevka kapitalizma, to je i zemlja u kojoj je voda najtemeljitije privatizirana – dok se obično privatiziraju usluge ili daje koncesija na korištenje izvora, u Britaniji su vodna bogatstva u cijelosti prešla u privatne ruke. Cijene vode diljem zemlje otad su prosječno porasle 67 posto, s pojedinačnim poskupljenjima i do 450 posto. Divljanje cijena rezultiralo je, pak, isključenjima više tisuća korisnika koji si vodu više nisu mogli priuštiti, a opće smanjenje dostupnosti pitke vode dovelo je do šesterostrukog porasta učestalosti dizenterije. Privatizacija vode tako je privukla i prilično neočekivanu osudu Britanskog medicinskog udruženja.