Dovoljno sam stara da pamtim kako je stari svijet nekada jako držao do vlastita ugleda.
Recimo, generacija mojih djedova i nana, dijelom i generacija mojih roditelja. Ugled se
zapravo zvao obrazom i nije bilo bitno jesi li bogat ili siromašan, jesi li školovan ili nisi,
obraz se gradio godinama, a mogao se izgubiti u tili čas. Obraz je, naravno, bio okrenut
prema vani, prema drugim ljudima i njihovoj prosudbi tvoje ličnosti i tvog ponašanja.
Pazilo se da obraz nije nipošto tvrd (đon – obraz se to zvalo), a to je značilo da nemaš
ni stida ni srama, da ti što bi se reklo može svašta stati u obraz. A onda kada bi se
granična vrijednost prešla – gubio se obraz. Trajno. I nije bilo te vode koja bi ga mogla
oprati, nit’ čarobnog štapića koji...