Blogovi

Noć drži mesec da ne ode, More drži vodu da ne ode, Bagremi drže zemlju da ne ode. Oči mi plaču a ja ne, Dođi sa kišama, nebo moje, Legni mi na srce, da ne ode.
I opet oblačim kaput moranja na jastuku ostavljam tragove snivanja ušutkujem mahnitog pjesnika i pravim se da ne vidim proljeća vijesnika. A u meni rijeka duboka vrije i stotinu nedovrsenih pjesama krije što bi po tebi da se izlije pa da te donese brzacima mojim sokacima u zagrljaj moj moje najmilije.
Volim to njegovo čelo što naoko se mršti a znam da u njem radost pršti i znam da me voli kao i njega ja al nece da prizna. Kao šumski potok ustreptao i mlad ulijevam se u očiju njegovih vir i prstima prelazim preko njegova čela skupljajuć sa usana mu nektar kao pčela. I opijam se nektarom tim osjećam kako kroz vene mi protiče proljeće k'o modra rijeka što nosi sve dok njegovo čelo već vedri se.
Nekako s proleća uhvati me manija pravljenja planova. Šta je uzrok tome, nikada nisam razumeo, a sad se nešto baš i ne trudim da odgonetnem. Planiram prvo da smršam, duga i plodna zima ostavila je uspomene u vidu par kilograma oko struka. Planiram da ostavim pušenje, po milioniti, jubilarni put. Planiram da počnem da vežbam. Ne baš da budem Švarceneger, al' bar da ugradim, tu i tamo, poneku pločicu. Planiram da konačno napravim izložbu koju odlažem mesecima. Planiram da naučim da pravim palačinke. Sramota je da ne umem da ih onako okrenem u vazduhu. Planiram nekoliko dobrih provoda sa drugarima koje nisam video vekovima. Zaslužili smo to. Planiram da konačno odem u Prag i popijem pivo sa dobrim vojnikom Švejkom. Planiram još svašta...
BI NEKADA - TUGA MUČI SADA ----------------------------------- Slatko-boleći nezaboravu, biseru mog dečaštva ! Sećam se, kao da juče bi, mada od toga prođe više od tri duge decenije, kada smo, zajedno sa Tvojim rođakom i mojim sadašnjim kumom Čedom, blatnjavim sokacima trampuzali do naše, veoma daleke, škole u cik zore. Vreme je učinulo svoje, nestalo je čak i tih blatnjavih sokaka, ali u duši su ostali ti osećaji koji odolevaju vremenu i stalno podsećaju na to što nam se tada čini nevažnim mrvicama u životu. Pitam se, što sam stariji sve češće svojoj savesti postavljam to pitanje, da li tada drugačije trebasmo da gledamo na tu milinu kojom nas Gospod nesebično obdari i da li trebasmo nešto drugačije da (u)činimo, no odgovora nema što...
Udahni, slatke harmonije vetra kroz graciozne grane jorgovana. Usnulo sunce šapuće na vlažne trepavice ; svetlucavi trag ispod naših duša. Izdahni, sve što si ostavio za sobom, sve što pokušavaš da zaboraviš, Sve od čega bežiš. Živi, dok tama sa usidrenom elegancijom preuzima presto, nebesa uljuljkuju popodne u san.
Cijelo je ljeto jedan maslačak žut zadivljeno gledao u tratinčice bijelu put i baš kad je bio do ljubavi na pola puta puhnu vjetar i osta bez svog glavnog aduta osta bez svog žutog kaputa.
Back
Top