Dok nosim sada već prilično napunjenu korpu (uvek mislim da ću u marketu pazariti manje ako uzmem korpu koju nosim u ruci, a ne velika kolica), prema kasi na kojoj sam ocenila da je red najmanji, vidim da ispred mene stoje kolica bez vlasnika. Pomislim, naravno, na ono uobičajeno... neko se tek u redu setio da je zaboravio nešto da uzme i uredno stanem iza. Uskoro se pojavljuje žena koja u korpu ubacuje par namirnica i istog trenutka se udaljava. Kada se vratila sa još nekom robom i ponovo otišla – shvatim da je našla “sistem” kako ne bi čekala. U njenom trećem odlasku, pošto se red već pomerio, obiđem puna kolica i stanem ispred. Par trenutaka kasnije neko me snažno zgrabi za ruku i počinje da galami: “Zašto mi prelaziš red... sram te bilo bRezobraznice jedna! Vrati se nazad!” Priznajem, trebalo mi je par trenutaka da se priberem! Posmatram ženu u neverici i pitam se sa kojim pravom mi se obraća na takav način?! “Gospođo... Vi niste bili u redu već negde u prodavnici. Obišla sam samo kolica koja ste uredno punili”, rekoh krajnje smireno i uljudno, ali ona nastavlja: “Sram da te bude, brezobraznice jedna! Znam ja teke ko ti! Dosta je meni takvih ... laktaroša! Odma da si stala iza mene... brezobraznice!”
“Gospođo, prvo nije u redu da mi se obraćate na takav način... “Ti ćeš da mi kažeš, brezobraznice!”, prekide me, ali ja mirnim tomom nastavljam: “Drugo, koliko je meni poznato – mi se ne poznajemo, i nije u redu da mi se obraćate sa “ti”...” “Ti si za mene – ti, kako si tako brezobrazna i nevaspitana!” “Znate šta, da ste me uljudno i lepo zamolili, ja bih vas pustila bez problema, ali ovakvim ponašanjem nećete ništa postići” “Ti ćeš da mi kažeš! Kako si tako brezobrazna, nemoj da te vidim ponovo ovde! Ako me vidiš, sklanjaj mi se, leteće ti korpa po prodavnici!” Tu već nisam mogla da se uzdržim bar od smeška... “Gospođo”, uozbiljih se, “sve dok se ovo ne plati, ni roba, ni korpa nisu moje vlasništvo.” “Samo ti pazi... leteće ti roba po radnji, kad ti ja kažem!” “Bilo bi zanimljivo videti kako bi onaj momak reagovao u tom slučaju”, rekoh pokazujući na obezbeđenje i reših da tog momenta završim sve razgovore sa tom ženom. “Brezobraznice... kako si tako brezobrazna”, nastavila je da ponavlja. U međuvremenu je kasa pored počala da radi i blagajnica ju je pozvala da pređe tamo i bude prva, ali je umesto toga ova nastavila da galami. “Ti misliš ako si “vakulet” završila da si i vaspitana! Sram da bude i tvoju glupu mamu što te nije vaspitala kako treba!”... E tu sam već osetila nagli porast adrenalina (ili čega već) i neodoljivu želju da je ućutkam. Okrenuh se prema njoj, i vrlo polako, kroz zube joj rekoh: “Sad je dosta. Niste dostojni moju majku da uzimate u usta, a to što ste neobrazovani ne opravdava vaš prostakluk, nevaspitanje i bRezobrazluk!” Zanemela je trenutno, a u tom momentu je stigao i dečko iz obezbeđenja i uljudno je zamolio da ne galami. “Šta ja? Ona mi je prešla red!”, pokušala je, ali je, ipak, ućutala.
Iako sam imala dovoljno gotovog novca, ipak sam se na kasi predomislila i predala karticu. I kako to obično biva, a što kod nas nije neuobičajeno, kartica nije “preolazila” pa se čekanje iza mene oteglo. Kada ni iz trećeg puta nije uspelo, prvo sam mislila da počnem lagano da ispisujem ček, ali sam ipak procenila da je poruka poslata, pa sam platila gotovinom... što mi je i bila namera. Žena iza mene je “kipela”, ali je sve posmatrala ćuteći dok se blagajnica saučesnički smeškala.
Dok sam se vozila prema kući, nikako nisam mogla da se oslobodim neprijatnog osećaja zbog čitave (krajnje nepotrebne) scene i postavim sebi pitanje da li sam stvarno ja bila toliko “brezobrazna” ili me je mama previše lepo vaspitala da bih znala kako treba da reagujem na ovakve prostakluke?
“Gospođo, prvo nije u redu da mi se obraćate na takav način... “Ti ćeš da mi kažeš, brezobraznice!”, prekide me, ali ja mirnim tomom nastavljam: “Drugo, koliko je meni poznato – mi se ne poznajemo, i nije u redu da mi se obraćate sa “ti”...” “Ti si za mene – ti, kako si tako brezobrazna i nevaspitana!” “Znate šta, da ste me uljudno i lepo zamolili, ja bih vas pustila bez problema, ali ovakvim ponašanjem nećete ništa postići” “Ti ćeš da mi kažeš! Kako si tako brezobrazna, nemoj da te vidim ponovo ovde! Ako me vidiš, sklanjaj mi se, leteće ti korpa po prodavnici!” Tu već nisam mogla da se uzdržim bar od smeška... “Gospođo”, uozbiljih se, “sve dok se ovo ne plati, ni roba, ni korpa nisu moje vlasništvo.” “Samo ti pazi... leteće ti roba po radnji, kad ti ja kažem!” “Bilo bi zanimljivo videti kako bi onaj momak reagovao u tom slučaju”, rekoh pokazujući na obezbeđenje i reših da tog momenta završim sve razgovore sa tom ženom. “Brezobraznice... kako si tako brezobrazna”, nastavila je da ponavlja. U međuvremenu je kasa pored počala da radi i blagajnica ju je pozvala da pređe tamo i bude prva, ali je umesto toga ova nastavila da galami. “Ti misliš ako si “vakulet” završila da si i vaspitana! Sram da bude i tvoju glupu mamu što te nije vaspitala kako treba!”... E tu sam već osetila nagli porast adrenalina (ili čega već) i neodoljivu želju da je ućutkam. Okrenuh se prema njoj, i vrlo polako, kroz zube joj rekoh: “Sad je dosta. Niste dostojni moju majku da uzimate u usta, a to što ste neobrazovani ne opravdava vaš prostakluk, nevaspitanje i bRezobrazluk!” Zanemela je trenutno, a u tom momentu je stigao i dečko iz obezbeđenja i uljudno je zamolio da ne galami. “Šta ja? Ona mi je prešla red!”, pokušala je, ali je, ipak, ućutala.
Iako sam imala dovoljno gotovog novca, ipak sam se na kasi predomislila i predala karticu. I kako to obično biva, a što kod nas nije neuobičajeno, kartica nije “preolazila” pa se čekanje iza mene oteglo. Kada ni iz trećeg puta nije uspelo, prvo sam mislila da počnem lagano da ispisujem ček, ali sam ipak procenila da je poruka poslata, pa sam platila gotovinom... što mi je i bila namera. Žena iza mene je “kipela”, ali je sve posmatrala ćuteći dok se blagajnica saučesnički smeškala.
Dok sam se vozila prema kući, nikako nisam mogla da se oslobodim neprijatnog osećaja zbog čitave (krajnje nepotrebne) scene i postavim sebi pitanje da li sam stvarno ja bila toliko “brezobrazna” ili me je mama previše lepo vaspitala da bih znala kako treba da reagujem na ovakve prostakluke?