Ne znam zašto ali koristila je svaku priliku da mi kaže nešto zajedljivo, dobaci,pecne,zakoluta očima. Tako i ovoga puta dok uzimam štap za pecanje. Odmah tu uz samu kuću teče reka. Kad imam malo slobodnog vremena sedim uz obalu sa tim štapićem i uživam u tišini. Izlazim iz kuće a iza sebe čujem ciničan osmeh i reči, "al' će večeras biti dobra večera"..
Krv mi je odmah proključala,besan sam a ništa nisam odgovorio. Stojim uz obalu i besomučno bacam varalicu sa pogledom okrenutim ka nebu i molbom da mi dozvoli da upecam samo jednu ribu. Varalica samo klizi kroz vodu a moje molbe postaju sve jače.Vreme prolazi a ništa se ne dešava. Prolaze komšije,.zapitkuju ima li šta a ja samo ćutim,odmahnem rukom i mislim se kako će tašta da uživa kad se budem vratio praznih šaka.. Još jedan zabačaj i idem kući,sav razočaran ...odjednom osetih udarac. Imao sam ribu na najlonu. Molim te Bože samo da se ne otkači. Uspeo sam da izvučem na obalu jednu malu štukicu, tu negde oko kila a možda i manje. U tom trenutku ona je meni ličila na zločestu ajkulu.
Nisam je skinuo sa štapa,onako sam je uneo u kuću dok se još praćakala... rekoh gospođo evo Vaše ribe, molim vas spremite nam večeru i prođoh pored nje. A onda sam pobednički uskliknuo, Bože,hvala ti i podigoh vosoko ruke.
Kasnije sam imao dobrih izlova ali mi ni jedan nije bio tako važan niti sam se obradovao kao toj maloj štukici. Verovatno sam tada potrošio tu vrstu radovanja
A zvao sam je gospođo ... nikada mi neće biti jasno zašto se ljutila zbog toga...a čini mi se nije ni znala za onu narodnu "volim zeta zbog svog deteta"