Dan kada mogu da ostanem u krevetu koliko želim.
Dan u kome se ne radi ništa važno, koji provodimo bez organizacije, plana... bez obzira na to koliki nas posao čeka.
Budi me njegov oštar glas: "Ćuti, Mico!" upućen našoj luckastoj lajavici koja vežba svoje glasne žice ispod našeg prozora (na opštu radost komšija) ... Meni ne smeta, ali on se probudio ... Kad je shvatio da me je trgao njegov glas, samo se malo promeškoljio, privukao me još bliže (ako je to moguće), poljubio u ono jedno otvoreno oko i promumlao: "Spavaj još".
Ugnjezdim se malo bolje na njegovom ramenu i nastavim da dremkam... Mezimica i dalje laje - menjajući tonalitet, dubinu, dužinu... svakog svog "av", što, na njenom jeziku verovatno nešto znači, ali mi nešto i ne uspevamo to da prevedemo. Ovo i nije namenjeno nama, već nekom ko prolazi, nekom udaljenom lavežu, mački - našoj ili nekoj u prolazu, često oblacima, zvezdama, mesecu... Njoj bar nije teško da nađe razlog za galamu.
U polusnu (onom najlepšem, jutarnjem... jako mrzim naglo buđenje i ustajanje) mi kroz glavu prolaze slike iz prethodnog dana i ne mogu da se ne nasmejem na lica komšinica iz apoteke kada im prilazimo držeći se za ruke... "Od kad ja sa mojim mužem nisam prošetala...", reče jedna od njih sa setom, dok se nastavlja uobičajene konverzacija "Dobar dan", "Kako ste?" i sl. sve tri nas gledaju sa onim lepim osmehom zadovoljstva. (On je to posle "preveo" u: "Jesi videla kako me hvale?" što je tako svojstveno njemu, ali mi je sad zabavno i simpatično... dok bi mi pre par dana bilo razlog za opasku koja se pretvori u besmislenu raspravu ).
Posle se setih posete prijateljima (malo okasnele jer smo prethodno zajedno "odmarali" ), najobičnijeg razgovora i konverzacije na terasi njihove kuće, koja je prijala i uklapala se u taj lenji dan... pred jako napornu sedmicu koja nas čeka.
Budim se nešto kasnije kada ponovo lagano spušta usne na moje lice, šapuće šeretski: "Ovako se pravilno spava... da te stalno osetim" lagano izvijajući usne u osmeh. Oči mu se smeše od kad ih je otvoro i konačno osećam mir, sigurnost, nešto neopipljivo i neopisivo u tom zagrljaju, u svakom slučaju lepo...
Bura je prošla, oboje smo "istresli" bes, i ponovo se našli na onom mestu gde se najbolje snalazimo.
I toliko malo nam treba da se vratimo na početak, da shvatimo da se volimo i sami sebi ličimo na prve dane, one najsrećnije kad nije bilo problema niti bilo kakve sumnje u to da se volimo...
Valjda nam oni drugi momenti služe da shvatimo važnost ovih prvih i koliko je to što smo jednom pronašli dragoceno... i koliko ga treba negovati i čuvati.
Dok sedimo na terasi (prošlo podne kad smo konačno izašli iz kreveta) i pijemo kafu, raspoređujemo uredno iseckane i obeležene kartončiće koji predstavljaju inventar iz kuhinje po precizno iscrtanom planu prostorije u koju to treba da smestimo... Smislili smo kako, a sve drugo ćemo posle... Danas je nedelja.
Dan u kome se ne radi ništa važno, koji provodimo bez organizacije, plana... bez obzira na to koliki nas posao čeka.
Budi me njegov oštar glas: "Ćuti, Mico!" upućen našoj luckastoj lajavici koja vežba svoje glasne žice ispod našeg prozora (na opštu radost komšija) ... Meni ne smeta, ali on se probudio ... Kad je shvatio da me je trgao njegov glas, samo se malo promeškoljio, privukao me još bliže (ako je to moguće), poljubio u ono jedno otvoreno oko i promumlao: "Spavaj još".
Ugnjezdim se malo bolje na njegovom ramenu i nastavim da dremkam... Mezimica i dalje laje - menjajući tonalitet, dubinu, dužinu... svakog svog "av", što, na njenom jeziku verovatno nešto znači, ali mi nešto i ne uspevamo to da prevedemo. Ovo i nije namenjeno nama, već nekom ko prolazi, nekom udaljenom lavežu, mački - našoj ili nekoj u prolazu, često oblacima, zvezdama, mesecu... Njoj bar nije teško da nađe razlog za galamu.
U polusnu (onom najlepšem, jutarnjem... jako mrzim naglo buđenje i ustajanje) mi kroz glavu prolaze slike iz prethodnog dana i ne mogu da se ne nasmejem na lica komšinica iz apoteke kada im prilazimo držeći se za ruke... "Od kad ja sa mojim mužem nisam prošetala...", reče jedna od njih sa setom, dok se nastavlja uobičajene konverzacija "Dobar dan", "Kako ste?" i sl. sve tri nas gledaju sa onim lepim osmehom zadovoljstva. (On je to posle "preveo" u: "Jesi videla kako me hvale?" što je tako svojstveno njemu, ali mi je sad zabavno i simpatično... dok bi mi pre par dana bilo razlog za opasku koja se pretvori u besmislenu raspravu ).
Posle se setih posete prijateljima (malo okasnele jer smo prethodno zajedno "odmarali" ), najobičnijeg razgovora i konverzacije na terasi njihove kuće, koja je prijala i uklapala se u taj lenji dan... pred jako napornu sedmicu koja nas čeka.
Budim se nešto kasnije kada ponovo lagano spušta usne na moje lice, šapuće šeretski: "Ovako se pravilno spava... da te stalno osetim" lagano izvijajući usne u osmeh. Oči mu se smeše od kad ih je otvoro i konačno osećam mir, sigurnost, nešto neopipljivo i neopisivo u tom zagrljaju, u svakom slučaju lepo...
Bura je prošla, oboje smo "istresli" bes, i ponovo se našli na onom mestu gde se najbolje snalazimo.
I toliko malo nam treba da se vratimo na početak, da shvatimo da se volimo i sami sebi ličimo na prve dane, one najsrećnije kad nije bilo problema niti bilo kakve sumnje u to da se volimo...
Valjda nam oni drugi momenti služe da shvatimo važnost ovih prvih i koliko je to što smo jednom pronašli dragoceno... i koliko ga treba negovati i čuvati.
Dok sedimo na terasi (prošlo podne kad smo konačno izašli iz kreveta) i pijemo kafu, raspoređujemo uredno iseckane i obeležene kartončiće koji predstavljaju inventar iz kuhinje po precizno iscrtanom planu prostorije u koju to treba da smestimo... Smislili smo kako, a sve drugo ćemo posle... Danas je nedelja.