Parkić

Parkić

Prolazila je žurno pokraj tog parka svakodnesno proteklih desetak godina, svaki put kada bi išla i vraćala se sa posla. Bio je to omanji parkić na mestu nekadašnje velike garaže srušene za vreme rata. Ruševine su rasčišćene ali gradski oci nikako nisu mogli da se dogovore šta bi tu trebalo da ponikne, pa je priroda vremenom travom i žbunjem ponovo zaposela to parče zemlje. Uskoro pojavili su se ljudi koji su tražili parkić u kome će njihova deca moći bezbrižno da se igraju a da ne brinu da li će podleteti pod kola ili loptama porazbijati nečije prozore.Komunalci su došli, počupali žbunje, posadili drveće i travu, napravili stazice, postavili ljuljaške i klackalice.
Niko nikada nije posebno obraćao pažnju na taj parkić jer je uvek i svima bio usput, a retko kome je bio odredište.
Tako ni ona nije primećivala tu malu oazicu u gotovo samom centru grada. Tako nije ni ona. Žurila je na posao. To joj je bila jedna od retkih važnih stvari u životu. Ne, nije bila jedna od onih modernih „poslovnih žena“ koje zapostavljaju porodicu zarad posla. Naime, niej imala porodicu. Bar ne više. Bila je ludo zaljubljena pre više godina. Volela ga je, ludo, ludo kako to mlada devojka samo i ume. Njena porodica bila je protiv, ali srce se pita. Bio je i on naočit, pametan, lep. Uzeli su se, gotovo tajno. Sreća je trajala dok je trajala. Vreme je prolazilo, ali nisu dobijali dete, On je psotajao sve nervozniji, izbivao je iz kuće, vraćao se kasno, sve češće posrćući od pića. Otišli su kod lekara. Ona niej mogla imati dece. On je to ćutke prihvatio, ali nastavio da se opija, po čitav dan ne dolazeći kući. Nije prošlo ni par godina od kada su se uzeli, a ona je jednog dana nakon žestoke svađe spakovala svoje stvari, i otišla.
Priča kao i mnoge druge, nipočemu posebne. Običan parkić, običan grad, obična životna priča.

I to jutro bilo je obično kada je prolazila pokraj parkića.
Pažnju joj je privukla jedna neobična scena. Straija žena stajala je proed jednog dečačića, gotovo vičući na njega:
- Opet si se dovukao ovamo? Rekla sam ti hiljadu puta da nesmeš da lutaš kuda ti hoćeš! Moraš da me slušaš! Jeli to jasno!?
On je samo stojao pognute glave, ruku skrštenih na ledjima i klimao kao da sve razume.
A bio je mali, svega 5-6 godina, verovatno pola od onoga što je žena vikala nije razumeo.
Zastala je malo da vidi završetak scene.
Ona žena malo grublje je uzela dečačića za ruku i povela ga preko parkića. Vodila ga je žustrim koracima dok je on trčkao onako mali i nizak za njom gotovo posrćući. Prešli su parkić i ulicu i došli di velike zgrade sive fasade, nestavši u njoj.
Nastavila je malo žustrije ka poslu da nadoknadi izgubljeno vreme. Ostavila je u nekoj fijoci u glavi ovu scenu.
Posao je dosadan kao i svaki u kišno prepodne. Došla je pauza. Sedela je u kancelariji i polako se sećala događaja iz parkića.
Majušnog dečačića u trenerci, pognute glave i žene kako viče na njega. Uhvatila je sebe, da mašta o tome kako je ona na njenom mestu. Da li mu je to majka? Sigurno jeste. Posao je počeo da pristiže i ona je gotovo zaboravila taj mali incident.

Prolazili su dani, prošlo je nekoliko nedelja.
Tog dana prolazila je ponovo pored parkića Shvatila je da je proteklim danima stalno pogledom tražila po parkiću onog dečaka. Nesvesno naravno.
Ovog jutra parkić je bio potpuno prazan, čak bez golubova ili nekog pijanca kome bi klupa i nebo bili krevet i pokrivač.
Ali ovog puta tu je bio on. Ponovo. Stojao je ispod jedne jele, naslonjen na dju i pogledom pretraživao okolinu. Zastala je. Bilo je osam sati ujutro. Previše rano za tako malog dečaka da bude sam napolju. Htela je nešto da uradi, da mu priđe, ali trgla se u poslednjem trenutku. Ustuknula je. Okrenula se i nastavila sa hodom. Osvrnula se još jednom i učinilo joj se kao da je dečačić uhvatio njen pogled.
Parkić i dečak u njemu uskoro su nestali.
Sledeće jutro uhvatila je sebe kako se sprema samo da bi prošla kraj parkića Više nije žurila na posao već je žurila da vidi da li je onaj dečak ponovo u parkiću. Više nije razmišljala o poslu već joj je pažnja bila zaokupljena onim dečakom, samim pod jednom jelom u parkiću u rano jutro.
Ni sa kim na poslu nije podelila to iskustvo i svoja razmišljanja.
To je bila tajna za sve.

Niej prošlo ni nekoliko dana i dečak je ponovo bio u parkiću.
Ona kao da je to čekala. Kao da se tome nadala. Kročila je u parkić, po prvi put izmenivši svoju maršrutu posle meseci i godina. Polagano je prilazila dečačiću. Bojala se, ko da će on pobeći poput male divlje zverčice ili poput oni parkovskih veverica.
- Zdravo. Ja sam Ana, rekla je čučnuvši kraj dečačića da bi im oči bile na istoj visini.
On nije menjao izraz lica. Bio je nekako tužno-odsutan:
- Zdravo, rekao je tiho, gotovo nečujno. Sigurno se plašio nepoznate žene.
- A šta ti radiš sam ovako rano u praku?
- Čekam
- Šta čekaš?
- Nešto
U sebi se nasmejala. Tipični dečji odgovori. Želela je da promeni temu.
- Gde stanuješ?
- Tamo- pokaza dečak onu sivkastu zgradu sa druge strane parkića.
- Hoćeš da te odvedem tamo?
On malo slegnu ramenima, otćuta par trenutaka i reča:
- U redu.
Tren pre no što je ona zakoračila prema zgradi, dečačić joj pruži ruku. Niej to očekivala. U stvari i ne seća se da je i kad država malo dete za ruku. To je bio neočekivan i nekako čaroban dogadjaj. Prihvatila je njegovu rukicu. Zaustila je nešto da kaže, ali se predomislila, i laganim koracima povela dečaka ka zgradi.
- Ja sam Ivan, rekao je
- Baš lepo ime.
- Nije.
- Žašto?
- Tako....
Kako su koračali ona je kradomica gledala dečaka. Bio je smiren, ali nekako odsutan. Suviše tužan za svoje godine. Kako su prišli zgradi pojavila se na njenim elikim vratima ona žena koja je vikala na njega kada ga je prvi put zapazial u parku.
Ana se zapitala kako će reagovati.
Zastala je pred prelazak ulice, pogledavši zgradu. Začudaila se. Bila je to državna zgrada. Na njenom govratku pisalo je da je to državna ustanova za decu bez roditelja.
Prišli su stepeništu na ulazu. Ana se osmehnula službeno, gotovo prestrašeno pred onom ženom. Začudo ta žena nije imala onako strog pogled kao prošli put. Uzvratila je osmehom i uhvatila Ivana za ruku:
- Opet ti.... Ivane samo mi problema praviš. ...
Dečačić se po prvi put osmehnuo, onako detinej nevino, i samo slegao ramenima. Okrenuo se ka ani i rekao joj:
- Hvala.
Potom je potrčao uz stepenice i nestao u zgradi. Žena, očigledno vaspitačica otpratila ga je pogledom zajedno sa Anom. Okrenula joj se i kao da želi da sve opravda rekla joj:
- Primetila sam Vas da prolazite pokraj parka i posmatrate Ivana kada nam pobegne i otrči tamo.
- Da, znate prolazim na posao svakog jutra i... niej stigla da dovrši kada je vaspitačica prekinu:
- On je fin dečačić znate, ne pravi problema, samo što odluta u taj parkić i...
- Što je to tako loše?
- Niej loše samo po sebi- nastavi vaspitačica- ali to niej dobro po njega... neke stvari jednostavno treba pustiti ... a on ne može....
- Koje stvari?
Vaspitačica malo poćuta pa reče Ani, više se ispovedajući:
- Tamo ga je majka ostavila. Bilo je to pre godinu i kusur dana. Jendostavno ga je dovela do prakića pred sirotištem i tamo ga ostavila. Rekla mu je da ide u kupovinu i da je on sačeka i da ne luta ako ona ne dodje baš brzo jer je jutro i mora da sačeka da se otvore radnje.
- Napustila ga je? Tek tako?
- Da. Ostavila u parkiću Od tada stalno gleda u parkić kroz prozor ili otrči da je čeka tamo. Mislim da i on zan da se ona više nikada neće vratiti. Ali čeka. Valjda nekako gaju u sebi nadu... ili je to jedino što ga vezuej za neku majčinsku ljubav i toplinu, ta nada da će se majka vratiti po njega.
Ani se oči napuniše suza. Niej ovo očekivala. Moćda je u sebi duboko želela da se približi tom dečačići, da se upozna sa ženom za koju je mislila da je njegova majka, a ispostavilo se da je vaspitačica u domu za decu bez roditelja. Da se možda i sprijatelji sa njom i...... ali sve, sve ali ovo niej očekivala....
Pozdarvila se sa ženom, šmrcnuvši pred plač. Izgovorila se prohladnim vremenom. Otišla je na posao.
 
Nije ništa uradila ceo dan. Samo je sedela i odsutno gledala kroz prozor pitavši se da li Ivan sada isto tako odsutno gleda kroz prozor. On je traćio pogledom majku koju više nije imao a ona je pogledom tražila sina kojeg niej imala.
Dva siročeta na svetu.
Prošlo je dva dana od fatalnog susreta u rkiću i ona niej mogla da se smiri. Uzela je godišnji odmor. Počela je da razmišlja po celi dan o dečaku. Na kraju u njoj se iskristalisala misao:
- Želi da ga usvoji.
Ali kako? Da li je to normalno, da li ona može da mu bude majka? Može, valjda... nije to tako strašno. Situirana je ima stan, posao... ali kako sa malim detetom, šta ako mu s epojavi prava majka... da li će on nju, njemu nepoznatu ženu moći da zavoli kao pravu majku?
Pitanja su se množila a ni jedno niej imalo odgovora i sve je to doprinosilo sve većem haosu u njenoj glavi.

Sela je za sto. Uzela je telefon i pozvala svoju prijateljicu advokaticu.
Razgovor je bio dugačak, od odgovaranjam do negodovanja, pa ponovo do prijateljičinog odgovaranja Ane od nejnog nauma.
Ali avaj, uzalud.
Dala je prijateljici za zadatak da pokrene postupak usvojenja. Prijateljica ju je ubedjivalad a to ne ide tek tako,d a je to dugotrajan proces,
- Pa niej to robna kuća da udješ i odabereš dete!
Ali Ana nije slušala. U stavri ona niej želela NEKO dete, niej želela da u opšte USVAJA decu. Oan je samo želela malog Ivana i tačka.
Sve se u njoj probudilo. I proleće i tuga i materinska ljubav.
Otišla je do radnje, nakupovala slatkiša i igračaka. Spakovala je sve u jednu kutiju i poštom poslala na adresu sirotišta.
„Za Ivana“ – „Od tete iz parka“

Nakon par nedelja počeo je postupak. Ubrzan raznim vezama i vezicama, skupim pićima, još skupljim narukvicama i ogrlicama za razne službenice koje ostalom svetu ne bi dozvolile ni da priđe deci za usvajanje- sve u ime dobra te dece.
Prošlo je dva meseca od kada je poslednji put videla Ivana. Psolala mu je nekoliko paketa. Saznala je da ih je dobio. Žena iz Sirotišta i Socijalnog je rekla da ne može da se vidi sa dečakom do završetka postupka...“Nije etički“- rekla je.
Mali Ivan postao je centar Aninog života i pre nego što je sud na savet centra za socijalni rad dodelio Ani dete. Sudskom odlukom postaal je ono što Božjom nije mogla. Majka.
Došla je taksijem.
A sobom je pionela razne pokone za decu iz sirotišta i za malog Ivana.
On je sedeo u kancelariji Direktora.
Začudila se kada je on ustao sa stolice i zagrlio je. Niej ju zaboravio. Bila je malo zatečena tim izlivom nežnosti. Jednostavno, nikada pe ga nije doživela.

Dani, nedelje, meseci su prolazili. Ivan i Ana su se veom alepo slagali. Bio je dobar dečko, Niej pravio problema, uskoro je dobio drugove, pošao u zabavište. Ana je upoznala majke ostale dece, po prvi put s eupoznala sa materinstvom, prvi put paničila zbog visoke temperature, probdela prve noći zbog kašlja, prebolela sa njim male boginje, proplakala operaciju krajnika....

Vreme je prolazilo, došlo vreme za povi razred, zajedničku sliku na kojoj su ona i Ivan sa svojom đačkom torbom na prvi dan škole. Torba veća od njega, on onako sićušan.
Prva tuča u školi, prva petica i prva slaba, prvo „neću da idem danas u školu“ i prvo „ima da ideš k’o bela lala!“
Rastanak sa učiteljem, upoznavanje sa nastavnicima, prvo „Mrze me nastavnici“, prve pohvale na takmičenjima, prva iščašenja ruke na fizičkom- prva mala matura!
Užas pred upis u srednju. Rasprava „Hoću da budem automehaničar!“ i prvi ultimatum „Ićećeš u gimnaziju ili ćeš da kopaš kanale!“,
Prva veliak ljubav, prvo tešenje „naćićeš jednom svoju pravu ljubav“, prvi kec iz Lanskog (da, izabrao je gimnaziju)

Ana se niej ni okrenula a Ivan je bio već mladić. Zreo čovek. Došlo je vrme velike mature. Bio je veseo i razmišljao sa kojom devojkom da ode na matursko veče. Opsedale su ga. Izrastao je u lepog i vedrog mladića za kojeg su se devojke otimale. Bio je vredan učenik, dobar sin.
Došlo je vreme za vojsku.
Po prvi put beće daleko od njega. Bila je tužna, ali i i ponosna. Sve se završilo. Detinjstvo, škola....

Samo nikako iz sebe nije izbacio neku crtu sete kada bi došlo hladno proleće i tmurna jutra.
Nekako pred sam odlazak na odluženej vojnog roka, Ana je primatila da Ivan malo malo pa se iskrade iz svoje sobe u rano jutro i nestane na sat- dva.
Kao svaka moderna majka u ovo mračno moderno doma, zabrinual se da se niej odao kojem poroku pa i onom najgorem.
Nakon desetak iskradanja, odlučila je da ga prati.

Išao je gradom peške, nekih pola sata. Ana je išla za njim porateći ga u stopu.
Zastala je iza jedne kapije kada je videla da Ivan prilazi parkiću ispred sirotišta.
Ivan je zakoračio u parkić i prišao jednoj klupi sevši na nju. Stajala je nemo i posmatrala ga. Bila je beskrajno tužna.
- Još uvek je se seća- pomislila je- još uvek pati za pravom majkom.
Bila je poražena. Sva ova ljubav koju mu j epoklonila ovih godina i godina, bila je bačena. Niej uspela da zameni njegovu majku. Niej ni čudo, nije ga oan rodila, ne može on nju voletti kao pravu majku. A patio je sve ov egodine bez prave majke... ona mu je bila samo zamena... Zaplakala je.
Pogledala je ponovo ka Ivanu koji je sefdeo na klupi u parku prekoputa. Podigao je ruku.
Učinilo joj se... nije, ponovo je podigao ruku i ustao pogledavši u njenom pravcu.
Sad je tek primetila da je u svojoj rasejanosti stajala na trotoaru, izašavši iz svog „skrovišta“ odakle ga je kardomice posmatrala.
Sada je ivan stojao i vidljivo, gotovo razdragano joj mahao, i on začudjen time što je vidi. Mahao je rukom i pozivao da predje ulicu.
Bila je posramljena.
Špijunira vlastito dete... hm... „vlastito“.....
Prešla je ulicu na brzinu obrisavši suze.
Ivan je imao osmeh na licu, malo začudjen, ali osmeh.
- Mama šta ćeš ti ovde!?
- („mama“...)
- Eto... ustala sma ujutro i rekoh da vidim...
- Heheh, pa ti si me pratila do ovde?
- Nisam, ja...
- Zašto mama?
- Znaš......
Ćutala je gledavši u zemlju. On se i dalje smešio, sada već pomalo izaštitnički. Zagrlio ju je.
- Mama... ti plačeš....
- Plačem malo.... eto...
- Zašto mama?
Pogledala ga je plačnim očima i upitala:
- Šta ćeš ti ovde sine? Šta tražiš ovde... KOGA tražiš ovde?
- Pa zar ne znaš mama? Nasmejao se
- Šta sine rekla je plačući
- Pa ti si mene ovde pronašla!

Bilo je to prolećno jutro u jednom običnom gradu. U malom neuglednom parkiću kar kojeg su ljudi žurno odlazili i vraćali sa sa posla, u parkiću koji nikako nije bio poseban i koji nikada i ne bi bio poseban da nije dvoje koji su se u njemu pronašli.

Sale
 
Predivna životna priča.

mothersonfq4.jpg
 
Тужна прича.:(
Какве су то мајке, да оставе дете и оду; више се никад не врате, а? Ма то су кучке-бездушнице!
Човече па тако нешто ни робот није у стању да учини а камоли људско биће!
 
Poslednja izmena:

Back
Top