VRATA 4

Strepeo je od tih vrata. Razmišljao je – dovoljna je samo jedna reč, pa da Falstaf krene u akciju; samo jedan pritisak na kvaku, pa da zađe u sinovljev tajanstveni svet. Ništa lakše. Pre nego što je spustio šaku na hladan mesing, zažmurio je i zamislio šta će se desiti ukoliko se njegove mračne sumnje potvrde. Kada bi saznao da mu je sin narkoman, prvo bi ga išamarao, za sve ono što je bilo i što jeste. Za sve bezobrazluke, neposlušnost, za godine koje je proveo tresući se od telefonskih poziva nastavnika i roditelja dece koju je Darko maltretirao u školi. Za novac, koji je potrošen na privatne časove, kako njegov sin ne bi ponavljao razred. Za poniživajuće odlaske kod direktora i školskih psihologa, za snishodljivo ulagivanje profesorima, koje je njegov sin pljuvao, gađao, psovao, vređao.
Protresao bi ga, da iz njega izađe otrov koji se zaparložio u venama. Rekao bi mu da je izrod, ljaga na imenu porodice, čiji se ugled decenijama merio zdravim životnim načelima; odveo bi ga na grob svog oca da mu pokaže šta je Čovek, koji se zaposlio u petnaestoj kako bi izdržavao braću i sestre; za ruku bi ga poveo u vukojebinu odakle su potekli preci, da čuva ovce i oseti šta znači zarađivati za hleb.

Dok je stajao ispred vrata sobe, zajedno sa Falstafom, probuđenim iz učmalosti, nije ni primetio koliko je vremena prošlo. Žena se vratila, i bacivši ceger na patos, viknula: „Nemoj!“ Taj krik mu je zaparao uši; pri jednom jedinom pogledu u njene razrogačene, uplašene oči, shvatio je da ona zna. „Zašto da ne?“ pitao je, osećajući kako mu knedla u grlu, poput kamena, pritiska glasne žice. Ona je sada plakala: pokrila je lice dlanovima, dok su joj ramena podrhtavala. U tom kratkom trenutku, pre nego što će joj prići i zagrliti je – ne ljubavnički, već kao očajnik, koji u drugom očajniku pronalazi utehu – video je onu devojku, što ju je pre dvadesetak i nešto godina upoznao na plaži i zbog koje je napustio prethodnu. Jeste, ostarila je; njena kosa je izgubila boju sjajnog jezgra kestena, i struk joj više nije mogao obuhvatiti jednom rukom, ali je ličila na sebe nekad, kada je plakala zbog mrtve veverice koju su pronašli na stazi parka.
„Zbog čega da ne uđem?“ ponovio je šapatom, nežno joj sklanjajući pramen kose sa čela. „Zato što tamo ima… Znaš već i sam šta“, rekla je. „Kada je počelo?“ pitao je. „Ne znam… Možda pretprošle godine. Tada sam našla…slučajno. Prvo u vodokotliću. Bacila sam, a on je pobesneo. Od tada drži tamo, u sobi.“
„Zašto mi nisi rekla?“
Uzdahnula je. „Nisam mogla. Plašila sam se… Tebe, i šta bi ti učinio. Prepala sam se kad si pitao odakle mu novac. Shvataš: on nam je jedino dete. Ne bih podnela da ga odvedu. Uglavnom prodaje, samo povremeno uzima. Obećao je da će prestati.“

„Svi oni obećavaju da će prestati“, ponovio je reči, koje je čuo na poslu, od jednog kolege.

„To je bolest“, opet je jecala. „Užasna bolest! On, ponekad, ne zna šta govori. Mislim da nas više i ne voli.“

Branko nije znao šta bi joj rekao. Odjednom je postao svestan činjenice da žena već dve godine živi pod teretom grozne tajne. Nije bio ljut na njeno prećutkivanje; mogao je razumeti sva gunđanja i zajedljive primedbe kojima ga je svakodnevno obasipala. On je bio kriv; morao je znati šta se događa. „Kakva ironija sudbine“, pomislio je, „da se to desi nama… meni.“
Sedeli su za stolom kao neki zaverenici i čekali. Branko ni sam nije znao šta čekaju. Činilo mu se da njih dvoje nikada neće pronaći rešenje. Pitao se gde je pogrešio; svom sinu je davao najviše što je mogao, i malo toga je ostalo za davanje.

Očaj se uvukao u kuhinju poput magle. Žena je povremeno plakala, a onda se, posle izvesnog vremena, trgnula i počela da sprema večeru. Uključila je radio i tiho pevušila uz neku pesmicu. Pokreti su joj bili automatski, i Branko se nije mogao oteti utisku kako ona ne želi više da razmišlja o Darkovoj bolesti. Deo tereta prenela je na njega i zbog toga je sigurno osećala izvesno olakšanje.
Kada se sin, konačno, pojavio iza ponoći, u društvu nepoznate devojke, Branko nije imao šta da mu kaže. Devojka je bila ljupka, vrlo mlada i gledala je u Darka s obožavanjem. Pre nego što je nestala u tmini sinovljeve sobe, rekla mu je svoje ime – Katarina – a on je osetio iznenadni poriv da je upozori na ono što se krije iza tih vrata, da joj saopšti strašnu istinu o sopstvenom sinu koji ne ume da voli, o opasnosti da će i sama biti uvučena u bespovratni vrtlog. Hteo joj je reći da se u ime ljubavi ne čine takve žrtve, zbog kojih život prestaje pre nego što i počne. Ali je ostao bezglasan, uspevši samo da klimne glavom u znak pozdrava.

Žena je otišla na spavanje. Falstaf je ležao na svom mestu i netremice ga posmatrao. Taj sveznajući tragač i iskusno policijsko njuškalo, sigurno je, od prvog trenutka kada je kročio u njihov dom, znao šta se u njemu krije. Branko se pitao kako je moguće da pas njegove inteligencije nije odreagovao onako, kako su ga godinama učili. Da li je to bio umor, starost ili, naprosto, slepa privrženost porodici – takvoj, kakva jeste? Možda ih je Falstaf sve voleo, bez izuzetka; možda bolest, zlo, nesreća i ljudske slabosti, nisu imali nikakve veze sa količinom pseće ljubavi?
Branko nije umeo da odgovori na ova pitanja, i osećao se suviše iscrpljeno da bi sada filozofirao o labradoru, ili o bilo čemu drugom. Koliko god bio veliki problem koji se isprečio ispred njega, jedino što mu je u tom trenutku padalo na pamet bilo je da će o njemu razmišljati sutra, prekosutra, ili onda kada bude stekao moć da upravlja sudbinom.
Sve je zamrlo, izuzev šuma koji je izazvao lepet krila noćnog leptira, i jedva čujne muzike iz Darkove sobe. Branko nije želeo da zna šta se tamo događa. Nije imao nikakvog uticaja na tok Darkovog, ženinog ili devojčinog života.
Noć je bila blaga i lepa, možda jedna od poslednjih takvih u ovo doba godine. Mamila je da se izađe napolje, da se udahne svež vazduh; možda i da se nekuda, nakratko, pobegne. Bilo bi lepo nestati, prespavati, sačekati da se stvari reše same od sebe. Probuditi se, i videti da je sve bio ružan san. Preskočiti bolne razgovore i analize sinovljevog sunovrata. Zaboraviti na sivilo; uživati, možda, u sećanjima, ako već nema blistavih trenutaka u sadašnjosti.

Uzeo je povodac i izveo psa u šetnju. Dok je silazio niz stepenice, u glavi mu je kuckala misao: „Sutra, sutra će biti novi dan… Sutra će sve biti drugačije…“ Kada ju je glasno izgovorio, znao je da će – kao i svih prethodnih godina – Falstafovo ćutanje biti lek za njegovu dušu i najmudriji savet koji je moguće dobiti. U nemom psećem razumevanju ležale su sve tajne razrešenja onoga što mu je počivalo na srcu.
 
Strasna sudbina jedne porodice ispisana je tvojim laganim,tecnim,romansijerskim stilom.
Da li se moglo nesto uciniti da se spreci ova tragedija mladog bica?
Da li je koren ovog zla zacet u visegodisnjem cutanju i zatvaranju ociju pred sumnjama upocetku,a posle i pred sve ociglednijim cinjenicama?
Da li nas sopstveni neuspesi u zivotu ostave nesposobnim da uticemo na zivot ljudi do kojih nam je najvise stalo?
Da li olako predajemo bitke u kojima procenimo da cemo biti porazeni?
Mnogo je pitanja koja zahtevaju kompleksne odgovore..
U osnovi svih nesporazuma,konflikata i zelje da se menja stvarnost i ljudi u njoj,stoji Rec..
Pricati,pricati i samo pricati..voditi dijaloge,voditi monologe,ne dati prostora cutanju..primati poraze,padati i ponovo se dizati sa nadom da nas negde ipak ceka potvrda uspeha pravedne borbe..
Ne postoji nikakav drugi put za borbu protiv ovakvih nesreca,osim Reci..
Potrebno je odabrati adekvatne,one prave,koje udaraju po sustini stvari,a opet u srzi treba da su sacinjene od blagosti,dobrocinstva,plemenitosti,onog sto se naziva milosrdje..da Reci budu Jevandjeljske.
Reci mogu da grade Zidove,a isto tako mogu da predstavljaju i Prozore..
 
Poslednja izmena:
Ne bilo nikome to što se dešavalo Branku.
Neznam kako bi postupila ,
kada bi imala situaciju
svoga deteta.
Veliki je to teret i bol,
sekiracija, jad...

Dobra priča, slikovito je opisana.
 

Back
Top