на питање

на питање пијатеља бившег да ли би променили веру за 100.000евра

одговорих

ХМ овде се безобразна понуда може исказати на вие начина


да ли би постао педер за 100.000е?
да ли би спавала са неким скотом за 100.000е?
да ли би се дорекао нације за 100.000е?

да ли би .....за 100.000е?

Хиљаде могућности и само две опције МИ НЕ БИ,ОНИ БИ.


 
Ima neka knjiga, kažu da se zove knjiga zakona, gde se kaže, E matori Alistere, akko si bio u pravu, i ti Adame, dok poslednjeg kralja crevima poslednjeg popa ne zadavimo. . .

Tačko pre dvadeset godina, zapuio sam se put jedne kasarne JNA, u unutrašnjosti, što rekli beogradjani, a godinu dana potom, ne baš u dan 17 DECEMBRA, OPET KROZ BEOGRAD, NBNATRAG NA SEVER, ovamo kući, . . .

A u beogradu, banda u Knez Mihajlovoj, sto stranaka, sto partija, milion štandova , četnici, kokarde, ustaše, balisti, nacisti, svega i svačega. . .

A niko nikog popreko da pogleda, a kamoli da padne krv ko Onom Borisu francuzu novinaru.

DANAS, DVADESET GODINA POSLE, PRODAO BIH I VERU, I DRAŽAVU, I NACIJU, I ZEMLJU, I DUŠU, SVE ZA 100.000 EVRA.

Proklet bio dan kada sam se zbog srbije latio oružja.

PROKLETA BILA SVAKA GRANATA KOJU JE MOJE ODELJENJE ISPALILO NA RAKETE KOJE SU LETELE NA NOVOSADSKE MOSTOVE.

PROKLET BIO DAN , TAJ 12 MAJ, KADA NISAM NATERAO POLA BATERIJE DA OKRENE TOPOVE, DOLE PREMA GRADU.

PROKLET BIO I POKOJNI EMIL, CREVA MU SE PROSIPALA DUNAVSKOM ULICOM.

I ja sa njima, i 23 jul 2003 godine, i ovaj današnji dan.

Matori Alister, sad se od gore smeje, u šta sam se pretvorio, PA GRADE NOVI SADE, ZASLUŽIO SI, DOK GODIŠNJE IZDVAJAŠ 10.000 EVRA, PO KURVI MUZEALSKOJ, MENI NE ISPLAĆUJEŠ NI HONORAR.

Sledeći put, braniću te bolje, sravnjenog sa zemljom, u kojoj živ leži pokojni Emil. Emile, brate, regularni i nacionalni, doktore iz Velikog Transporta, sve je zalud.

100.000 EVRA, VELIK JE TO NOVAC, evo, imao bih, u ostatku života, svaki dan da jedem, nešto i za obući, tu u dunavckoj 23, pantalone za 50 dinara, malo iznođene, ne smeta, za ulaznicu, za članarinu u biblioteci, za autobusku kartu do palanke, i natrag, par kilograma madjarskih kobasica, par litara čokoladnog mleka i jedan kolut sira. nije nešto.

Jel da dobro moj Bože da nije.

Tražio sam od ADRE kutiju konzervi, kažu da ADRA više ne deli konzerve, uradili su svoje, sad je sve u božjim rukama, I crkva isto tako, SVE ŠTO TREBA JE DA UMREŠ, onda ideš u raj, ko bokseri.


Jel da Alistere da sam pogrešio, jedan brat nacionalac me pitao zašto toliko mrzim , odakle sve to, pa me abnovao, kaže da sam sramota za njihovu družinu, da čak šta više nikad ni nisam bio u njoj, da je to nespojivo, nemoguće, ja mu kažem, moli se tvom bogu, bivši brate,

JA SE MOLIM SVAKI DAN, DA SE ŽIV NE PROBUDIM, A KAD PRODJEM KRAJ CRKVE, KAŽEM BOGU, KOJI SE VENTRA KO KING KONG PO CRKVENOM TORNJU,

Održi me bože dragi, u životu, samo toliko, dok ih njihovim crevima ne podavim.Pa onda zovem Danijelu na palačinke, pa me banuju, sto puta, hiljadu, ne znam više koliko,

Kažu da mnogo mrzim ljude.A ja bih sve dao, i državu, i naciju, i dušu, za malo topliju sobu, tanjir palačinki, . . .i to da nisam sam

Emile, proklet bio i ti brate Branislave, i Veliki Majstor.

Kažu da mnogo mrzim, ali ništa, mogu ja i bolje, šta je jedna mržnja za tri uzeta života.

Dobro bog sad se od gore smeje sa matorim Alisterom.
 

Back
Top