Pesma "Majka" Matije Beckovica me je podsetila na jedan dogadjaj koji se zbio ne tako davno.Imam potrebu da vam prenesem moj "susret" sa srpskim Patrijarhom,gospodinom Pavlom..
Dogodilo se to na Vracaru onoga dana kada se,za vernike i za siru javnost,pristupilo otvaranju Hrama Svetog Save.Narod okupljen kao veliki verski sabor,cekao je na dolazak svog Poglavara koji ce osvestati Sveti Hram.
Tezak dan,omorina,u vazduhu se osecao neki elektricitet,nigde ni daska vetra da pirne,kao pred kisu..a na nebu nigde nagovestaja da bi ona mogla da nam dodje.Ogromna skupina,masa ljudi ispred,iza,na ulazu Hrama,po celom Karadjordjevom parku..u ocekivanju pojave pravoslavnog verskog poglavara.Tu sam,u masi,sa svojom kumom-najboljom drugaricom iz studentskih dana,jednom rodjakom i jednom komsinicom.Uspele smo da se nekako probijemo do ivice same staze,negde na polovini puta izmedju prilaza parku i ulaza u Hram.Galama,ljudski glasovi su se orili parkom satima,jer su ljudi tu dosli ranije i cekali
strpljivo,ne zeleci da propuste ovaj veliki dogadjaj koji ce uci u istoriju.
Odjednom su se glasovi pretvorili u nejasni zamor,a onda je do nas dosla poruka,prenosena od usta do usta,izgovorena gotovo sapatom:"Evo ga Pavle..".Od tog momenta,park je zanemeo.Nastupila je tisina.Trebalo je vremena,mozda desetinu minuta,dok je Pavle stigao do mesta na kome sam stajala.Omanjeg rasta,uspravnog drzanja,za starca u njegovim godinama laganog,reklo bi se i cilog koraka,predvodio je Patrijalh malenu svitu svojih crkvenih verodostojnika.
Ugledali smo ga..i tog trenutka se dogodilo nesto sto se nikako ne moze objasniti na prihvatljiv,logican nacin..Dok je lagano prolazio,cinilo nam se da nije hodao,da nije dodirivao betonsku stazu svojim stopalima,reklo bi se da je "jezdio",zaista..U momentu kada je prolazio pored kolone ljudi koji su mirno stajali stisnuti,jedni uz druge,usled zelje da ga svi sto bolje pogledaju...odjednom je odnekud dosao talas svezeg vazduha,reklo bi se vetra,koji kao da je pratio Gospodina Pavla..Istog trena u meni se javio neki neodredjeni osecaj koji mogu da,sa ove vremenske distance,oznacim sledecim prepoznatim emocijama:radost,sreca,spokojstvo,mir..jednom recju,neko blazenstvo se razlilo mojom dusom i moje ga je srce osetilo..
I tada,kao da je moje misli sledila telepatski,neka zena sto je stajala iza mene..tiho je prozborila:"Ljudi,prosao je zivi svetac!..".Rekla je to tiho,ali je mukla tisina raznela njen glas.Mi,iz prvog reda,okrenuli smo se prema njoj i videli je kako se lagano krsti.Uradila je to tri puta.Svi su je sledili u pokretima krscenja,i kao u hipnotickom snu ponovili istovetne reci:"Zivi svetac je prosao..".Bila sam kao oduzeta..Tog trenutka,kao da smo se svi nalazili negde van ovog mesta,negde u medjuprostoru,gde kategorije prostora i vremena prestaju da postoje,gde zakoni fizike,prirodni zakoni Zemlje prestaju da vaze..
Nikada nisam zaboravila taj neopisivi osecaj cudnog mira,reklo bi se blazenstva,kakav se upravo pominje u religijskom kontekstu.Moje prijateljice,koje su to dozivele i same,vise puta u razgovoru su me zapitale:"Sta se to onda dogodilo sa svima nama,tamo na platou,ispred Hrama?!".
Odgovora nema,a nece ga ni biti,dok pokusavamo da ga damo ovozemaljskim objasnjenjima.
Mozda jedino resenje,kao najverniji odraz dozivljenog,jeste da smo imali srecu i neverovatnu priliku da nas je svojom rukom dotakao svetac,za kojeg nismo ni bili svesni da ga imamo..
Stvarni,jos uvek zivi svetac medju nama..Nas Patrijarh,gospodin Pavle...
Dogodilo se to na Vracaru onoga dana kada se,za vernike i za siru javnost,pristupilo otvaranju Hrama Svetog Save.Narod okupljen kao veliki verski sabor,cekao je na dolazak svog Poglavara koji ce osvestati Sveti Hram.
Tezak dan,omorina,u vazduhu se osecao neki elektricitet,nigde ni daska vetra da pirne,kao pred kisu..a na nebu nigde nagovestaja da bi ona mogla da nam dodje.Ogromna skupina,masa ljudi ispred,iza,na ulazu Hrama,po celom Karadjordjevom parku..u ocekivanju pojave pravoslavnog verskog poglavara.Tu sam,u masi,sa svojom kumom-najboljom drugaricom iz studentskih dana,jednom rodjakom i jednom komsinicom.Uspele smo da se nekako probijemo do ivice same staze,negde na polovini puta izmedju prilaza parku i ulaza u Hram.Galama,ljudski glasovi su se orili parkom satima,jer su ljudi tu dosli ranije i cekali
strpljivo,ne zeleci da propuste ovaj veliki dogadjaj koji ce uci u istoriju.
Odjednom su se glasovi pretvorili u nejasni zamor,a onda je do nas dosla poruka,prenosena od usta do usta,izgovorena gotovo sapatom:"Evo ga Pavle..".Od tog momenta,park je zanemeo.Nastupila je tisina.Trebalo je vremena,mozda desetinu minuta,dok je Pavle stigao do mesta na kome sam stajala.Omanjeg rasta,uspravnog drzanja,za starca u njegovim godinama laganog,reklo bi se i cilog koraka,predvodio je Patrijalh malenu svitu svojih crkvenih verodostojnika.
Ugledali smo ga..i tog trenutka se dogodilo nesto sto se nikako ne moze objasniti na prihvatljiv,logican nacin..Dok je lagano prolazio,cinilo nam se da nije hodao,da nije dodirivao betonsku stazu svojim stopalima,reklo bi se da je "jezdio",zaista..U momentu kada je prolazio pored kolone ljudi koji su mirno stajali stisnuti,jedni uz druge,usled zelje da ga svi sto bolje pogledaju...odjednom je odnekud dosao talas svezeg vazduha,reklo bi se vetra,koji kao da je pratio Gospodina Pavla..Istog trena u meni se javio neki neodredjeni osecaj koji mogu da,sa ove vremenske distance,oznacim sledecim prepoznatim emocijama:radost,sreca,spokojstvo,mir..jednom recju,neko blazenstvo se razlilo mojom dusom i moje ga je srce osetilo..
I tada,kao da je moje misli sledila telepatski,neka zena sto je stajala iza mene..tiho je prozborila:"Ljudi,prosao je zivi svetac!..".Rekla je to tiho,ali je mukla tisina raznela njen glas.Mi,iz prvog reda,okrenuli smo se prema njoj i videli je kako se lagano krsti.Uradila je to tri puta.Svi su je sledili u pokretima krscenja,i kao u hipnotickom snu ponovili istovetne reci:"Zivi svetac je prosao..".Bila sam kao oduzeta..Tog trenutka,kao da smo se svi nalazili negde van ovog mesta,negde u medjuprostoru,gde kategorije prostora i vremena prestaju da postoje,gde zakoni fizike,prirodni zakoni Zemlje prestaju da vaze..
Nikada nisam zaboravila taj neopisivi osecaj cudnog mira,reklo bi se blazenstva,kakav se upravo pominje u religijskom kontekstu.Moje prijateljice,koje su to dozivele i same,vise puta u razgovoru su me zapitale:"Sta se to onda dogodilo sa svima nama,tamo na platou,ispred Hrama?!".
Odgovora nema,a nece ga ni biti,dok pokusavamo da ga damo ovozemaljskim objasnjenjima.
Mozda jedino resenje,kao najverniji odraz dozivljenog,jeste da smo imali srecu i neverovatnu priliku da nas je svojom rukom dotakao svetac,za kojeg nismo ni bili svesni da ga imamo..
Stvarni,jos uvek zivi svetac medju nama..Nas Patrijarh,gospodin Pavle...