Laz

Sve i počinje laganjem. Svaka nesreća, svaki nesporazum, svako stradanje. Jer laganjem svi putevi kao da odjednom počinju da klize pod vašim nogama, gubi se svaki smisao, a ciljevi se izmiču.


„Svako greši, ali samo ludak istrajava u grešci".
Ciceron



Nema ničeg na svetu strašnijeg od laži.
U začetku svake propasti krije se neka dobro skrivena laž. Ona iskrivljuje svaku sliku, deformiše svaki oblik koji predstavlja, uništava autentičnost. Kao negativna čarolija, ona sve menja, u trenu, pretvarajući zlatne kočije u običnu bundevu, lakeje u miševe, a princezu u siromašnu pralju. Zlatnici nestaju kao nevidljivom rukom odneseni, granitni zamkovi postaju pozorišne kulise, a romantična ljubav se, očas, pretvara u banalno zavođenje. Laž je kao fatamorgana, kao delirijum tremens neizlečivog pijanca u alkoholnoj krizi, kao cirkuski mađioničarski hokus-pokus. U njoj uvek postoji nešto jeftino, prljavo, banalno. Uvek kroz njene nabore proviruje ružno lice šarlatana-prevaranta. Ma koliko bila prikrivena, uvek se na kraju pokazuje njen pravi, odvratni lik. I što je veštije odglumljena, ona je sve opasnija, sve zlokobnija, sve đavolskija.
Da, laž je užasna. Sitničava, perfidna, grešna, neljudska. Uistinu demonska.
Uz laž se gubi lično samopoštovanje i ono svima neophodno samopouzdanje. S njom nema nikakve budućnosti, ni za koga i ni za šta. Zbog nje se ruše prijateljstva, prestaju ljubavi, nestaju čitava carstva, gubi se svaka sigurnost.
Zato je, nimalo slučajno, đavo u Bibliji nazvan „ocem laži". Ne „ocem greha", „ocem propasti", „ocem zla", ne. Već lažotvorcem.
Sad samo zamislite tu đavolsku situaciju u kojoj lažete nekog sebi dragog. Jedno mu govorite, a drugo radite (sasvim suprotno, njemu iza leđa). Gledate ga pravo u oči, naizgled bezazleno. Surovo i lukavo puštate da se onako vedro, ništa ne sluteći, raduje svim tim slatkim i preslatkim rečima i obećanjima. Ako na tren nešto posumnja, vi mu se onda dodatno umiljavate, toplinom pogleda mu vraćate veru u vaše reči, podižući mu dušu i raspoloženje.
I to se tako ponavlja, uvek iznova, kao u nekom perverznom ritualu, bez obzira na to da li ovako zavodite neku naivnu devojku ili, možda, glasače na političkim izborima.
Ima li nešto strašnije, nešto opasnije, od jedne ovakve laži, koja tako uverljivo predstavlja iskušenje u njegovom najočiglednijem obliku?
I pre svakog uzimanja duše, tu je negde uvek, prethodno, neophodna jedna tipična faustovska operacija laganja: oči u oči. Tek tada, kada se duše skoro dodiruju, u ovom varljivom momentu lažne bliskosti počinje okrutni proces podizanja, pa onda i spuštanja duše, njenog tragičnog pada s nebesa - onog finalnog razočaranja, na samom kraju svih krajeva. Težina treska razočarane duše o ledinu je direktno proporcionalna lakoći njenog kasnijeg oduzimanja. Razočarane duše se najlakše predaju i prodaju, gotovo bez ikakve nadoknade. A sve počinje onim čedno-naivnim, tragičnim, sudbinskim pristankom na laž.
Naravno, mnogi će reći da male, svakodnevne laži, u sebi ne nose ovakvu opasnost. Da kroz njih mi postižemo upravo sasvim suprotan efekat. Da ovako lažući - da bi ublažili moguće nesporazume - mi u stvari samo pomažemo svojim najbližim rođacima, prijateljima i saradnicima. Da tako samo pojednostavljujemo nepotrebno komplikovane stvari, probleme i situacije. Da pomalo lažemo da bi sve bilo mnogo blaže, lepše i srećnije nego da onako brutalno, potpuno direktno, isterujemo (često nikome potrebnu) pravdu.
Za ovakvo mišljenje postoji i mnogo konkretnih argumenata, bezbroj praktičnih primera iz života koji nam potvrđuju izvanrednu uspešnost pomenutog metoda. Toliko puta smo preskačući punu istinu i malčice doterujući ono realno stanje stvari, došli do efikasnih, lekovitih rezultata.
Međutim, ostaje veliko pitanje krajnje svrsishodnosti tog svakodnevnog, terapeutskog laganja. Jer je laž opasan protivnik, a još opasniji saveznik. Tu ne postoji pitanje „da li će" ova laž biti otkrivena, već samo „kada će" se to dogoditi i sa kakvim posledicama, posle svega. Najčešće je samo pitanje trenutka koliko nas deli od onog konačnog, oslobađajućeg razotkrivanja svake laži koja nas okružuje. Laganje ostavlja trajne posledice, kako na duše onih koji lažu, tako i na duše onih koje lažu. I tu nema izuzetaka. Nema.
Iako često naizgled „neophodna", laž je uvek pogrešna. Pošto nam, definitivno, jednim potezom ukida sreću i spokojstvo, prekida disanje, prosto ledi srce.
Sve postaje moguće i, istovremeno, ništa više nije ostvarivo.
Kao da ste dobili bezbroj vreća sa potpuno bezvrednim novčanicama, kojima je hiperinflacija prethodno ukinula svaku vrednost.
Zato, molim vas, probajte da lažete što manje i što neuverljivije.
Neka vas, namerno, u laži uhvate vaši najdraži.
Oni će vam oprostiti to što radite, a vi ćete odjednom pred sobom osetiti svu onu neverovatnu snagu njihove isceljujuće ljubavi.
Jer je ljubav pravi dokazani serum istine: kako u ličnim i porodičnim odnosima, tako isto i u politici (doslovno u svim mogućim situacijama).
Da, ljubav je trijumfalna kapija istine. Jedini lek za sve laži ovog sveta.
 

Back
Top