NEVIDLJIVA PUDLA 2

Parada je pri kraju, i žene, već umorne i nenavikle na dugo stajanje na visokim potpeticama, ulaze u kuhinju. Zveckaju kašičice po tanjirima. Mama služi slatkiše: prvo doboš-torta, zatim čuvena Vasina. Nema više ni traga od njene frizure; natapirana kosa splasnula je od znoja.
Grabim priliku da priupitam kumu: „A kada ću moći da vidim vašu kucu?“ Ona je nezainteresovana za razgovor sa mnom, ali mi odgovara: „Ne znam, videćemo. Kada vi budete došli kod nas.“
Ja znam da se to neće desiti. Oni nikada ne zovu u goste. Ne znam čak ni gde stanuju. Uvek su na putu ili kum, kao direktor velikog preduzeća, ima neke poslovne obaveze.
„Uostalom“, nastavlja kuma, „ko zna šta će biti sa mojom Cicom… Bojim se da je ozbiljno bolesna.“ Glas joj poprima izveštačenu zabrinutost, koju oseća čak i moja naivna dečija duša. „Ali, zašto je ne odvedete kod veterinara?“ uporna sam. Po njenom izrazu lica primećujem da joj postajem dosadna. „Zato što, mila moja, ponekad treba verovati prirodi. Jaki opstaju, a slabi…“
Ne razumem. Zar slabe treba ostaviti da umru? Razmišljam: ako je tako, zašto su ljudi izmislili lekove?
„Pravo da vam kažem“, obraća se kuma okupljenom ženskom svetu, „to kuče je prava napast. Otkako smo je kupili – a nije bila jeftina…“ (tu značajno podiže obrvu), „imamo samo probleme sa njom. Piški i kaki gde stigne. Evo, sad ima i proliv; upropastila mi je persijski tepih u dnevnoj sobi… Ne znam šta da radim sa njom. A lepo su mi govorili: nemoj uzimati psa, imaćeš samo obaveze…“
Žene klimaju glavama. Kao, razumeju o čemu ona priča, mada nijedna nema kućnog ljubimca.
„Bila je majušna i cakana kad smo je uzeli, kao plišana igračkica. Nisam očekivala da će toliko narasti. Rekli su nam da je patuljaste rase“, kaže. Pri svakoj izgovorenoj reči, njene crveno nakarminisane usne krive se u groteskne oblike i liče mi na mesnate latice biljke-mesožderke.

Sad mi je sve jasno: psa neće voditi kod veterinara. Pudla im je dosadila. Zasitili su se igre sa njom. Izgustirali su je, baš kao i automobil koji su kupili pre dve godine, ili Rim, u kome nemaju više šta da vide. Uplašena sam za sudbinu kučenceta: a šta ako ga odnesu u kafileriju, pa ga tamo stave na grozne muke, živog ga oderu, ubiju na grozan način?
Moja mama ćuti i gleda u mene, kao da hoće nešto da mi kaže. Izraz njenih očiju je tužan, skoro bolan. Tako me posmatra svaki put kada se tata i ona posvađaju, pa ona želi da ja izađem iz sobe, kako ne bih čula nešto što nije za dečije uši. Ali, ja neću da odem, po cenu da me ona glasno opomene i da ispadnem nepristojna; hoću da znam šta će se desiti sa kučetom. Možda se kuma smiluje, pa nam pokloni svoju bolesnu pudlu?
Toliko želim psa, da nemam ništa protiv i nekog s greškom – slepog, tronogog, bilo kakvog; može biti i bolestan, jer sam sigurna kako ću ga ja, svojom ljubavlju, izlečiti. Ali, ova žena s usnama što liče na latice biljke-mesožderke, ta kruta persona koja me gleda sa visine, nema nameru da poklanja svoje kuče, zato što nikada, nikome, ništa ne daje… Radije će ga pustiti da ugine.

Majka me uzima za ruku i odvodi kod tate, u sobu. On, tobože, čita novine, a ja primećujem – kapci su mu na pola koplja, već mu se pridremalo. „Budi malo sa njom“, obraća mu se hladno, prvi put posle nekoliko dana. „To je i tvoja ćerka, valjda možeš da joj posvetiš pažnju. Ne mora baš uvek da sedi sa odraslima i sluša priče koje nisu za nju.“
Sedam na ivicu tatinog kauča. Oči su mi pune suza. Kroz jecaj mu prepričavam kumine reči. Volela bih kad bih od njega čula da su moje sumnje neosnovane. Tata me sluša i nežno kaže: „Takav ti je ljudski rod. Moraš sa tim da se suočiš. U životu ćeš sretati slične, a i mnogo gore. One, koji ne samo da ne vole životinje, već su čovekomrsci; one, koji ljude trpaju u logore, zatvore i kazamate. Ta mesta su za ljude isto što i kafilerije za pse.“
Očeva tajna već je do pola otkrivena i ima veze sa onim o čemu tog trenutka razgovaramo. Slutim to po boji njegovog glasa, ali se ne usuđujem da pitam išta više jer, u našoj kući, i zidovi imaju uši.
„Jednog dana“, teši me tata, „nabaviću ti psa.“
Ne mogu da poverujem: obistiniće se ono o čemu tako dugo sanjam. „Kada?“ pitam. „Može li sutra?“
„Videćemo“, kaže on, i grabi novine.
Gosti se polako razilaze, uz glasno dovikivanje po hodniku zgrade. Pripiti su, siti, dobro raspoloženi. Kada i poslednji nestane iz vidokruga, mama će promrmljati: „Hvala bogu“, i početi višečasovno raspremanje i pranje sudova. Otac će ustati sa kauča, zapaliti cigaretu bez filtera, prekrstiti se i pojesti ostatke sa trpeze. Moja sestra će doći kasnije, suviše kasno za devojčicu od trinaest godina. Dok ja budem ležala budna u tami svoje sobe i maštala o psu kojeg ću dobiti, njih dve će imati buran dijalog, na kraju koga će, jednim zagrljajem i utešnim parčetom torte, sve biti oprošteno i zaboravljeno.
A već iduće godine biće drugačije; moj otac će se odseliti, sa pozornice će nestati brojna familija i prestaće njihove prvomajske posete. Mesta na terasi biće dovoljno, da moja mama sedne i, sama, okružena muškatlama, sa papilotnama na glavi, na miru ispija kafu dok posmatra paradu.
Ja ću ležati, istinski bolesna od upale pluća, na tatinom kauču, i još uvek maštati o psu.
 

Back
Top