Muskarcine

I tako nam se podvuku pod kozu,polako,neprimetno...Tek kada odu postanemo svesne koliko su bili deo nas.Neodgovorni,svojeglavi,nezreli i detinjasti a opet neophodni...Za par trenutaka neznosti,malo ljubavi ili za dobar sex.Oni su nezamenjivi!
I ako kazemo da mozemo bez njih i ako ih pljujemo i bacamo drvlje i kamenje uvek im se vracamo kao starom poroku,koa narkomani po jos jedan smrk,ali ovog puta kao zadnji...Lazemo tako sebe i onda ponovo prelazimo preko svih guposti i vracamo im se kao pokisli macici.
To smo ti mi zene,vecito pateticne i dramaticne,bolesno romanticne a u sustini prakticne.A koliko smo puta obecale sebi da necemo vise nista ocekivati,da se necemo nadati i kao uspavane lepotice cekati svog princa na belom konju?!I uvek ona nasa stara dobro poznata sentimentalnost prevlada pa se kao ponadamo da je bas on drugaciji,da smo konacno srele pravog...a kad ono mucak-ponovo.I onda opet suze,pa umiljavanje,pa kao prastanje,pa opet suze,pa cvece i vecere,pa opet neko brljanje i na kraju obecanja-i to najcesce lazna.I ona dobra stara recenica sa kojom kao da su se svi muskarci rodili:"Pe trudim se!"
Da li se trude?!Ili mi jednostavno nikada necemo biti na istim talasnim duzinama?
Kako god,i preko toga cemo preci samo da se svijemo u taj topao muski zagrljaj i osetimo sigurnost na tim snaznim muskim grudima u kojima srce nikada nece kucati istim ritmom kao nase...
 
e vidiš, ja sam imao takva iskustva sa ženama, tj jednom ženom..devojkom...suze, reči, obećanja...sve je bila samo gomila laži...čak ni malo truda...moje srce je bilo mnogo veće od njenog, ali to njoj nije bilo dovoljno, rešila je da ga slomi...zato od mene praštanje neće videti...:?
O pravoj...samo ću samo citirati Marqueza:
„možda Bog zeli da u toku svog zivota sretnemo mnogo pogresnih osoba, da bi onda, kada sretnemo pravu, znali to da cenimo.” 8)
 
valjda ima u tome istine...
ali dosadi konstantno sretati pogresne ljude,pustati ih u svoj zivot i ispracati.Pozelis ponekada da postoji neko kome neces objasnjavati,ko ce jednostavno znati i sami te voleti i to bas onako kako ti zamisljas ljubav.
Verujem u srodne duse,drugu polovinu nas koja luta negde po svetu i ceka da se spojimo...Verujem u savrsenstvo...
 
ma znam...
svakome treba neko kome ćeš mnogo više moći da kažeš pogledom, dodirom, zagrljajem, nego sa hiljadu reči...Verujem i ja da negde postoji neko idealan, samo za mene...ali se plašim da je neću sresti, ili čak ni prepoznati...
eh..teška tema za ovo doba dana...idem da odmorim...
 

Back
Top