FANTASTIKA U HORORU

Fantazija ili, jednostavno rečeno, sanjarija, maštarija, u osnovi je psihološki svesni preobražaj pojmova u neke nove, koji nisu dati u opažanju. Produktivna fantazija je ona koja prozvodi nove tvorevine i ima dalekosežan značaj u umetnosti. Prema tome, fantastika (fantazija) je ono što nastaje maštom, bez obzira na stvarnost.

Veliki estetičari XVIII veka (Didro, Lesing, Herder) usprotivili su se tadašnjem racionalizmu i otvorili put iracionalnom poimanju umetnosti. Nadolazeća epoha romantizma odbacila je sve stege krutosti i iznedrila velike pesničke sanjare lepršavog, slobodnog duha. U osnovi svih romantičarskih ostvarenja leži – fantastika. Njena pozadina je a priori; metafizička, duhovna, transcendentalna. Danas se skoro ne može zamisliti horor-ostvarenje (bilo u filmu ili literaturi) bez elemenata fantastike.

Naravno, malo fantastičnog nije na odmet u bilo kom umetničkom žanru, ali ne treba mešati, na primer, „Čarobnjaka iz Oza“, „Alisu iz Zemlje Čuda“, „Meri Popins“ ili „Supermena“ sa „Doktorom Džekilom i mister Hajdom“ (Robert Luis Stivenson, 1885).
Po Frojdovoj teoriji fantazama, uprošćeno rečeno, svi ljudi imaju fantazije nalik na snove, ali se s njima ne poistovećuju (tzv. „snovi na javi“). Fantastika u hororu ima funkciju psihološkog uzbuđenja i buđenja kolektivne podsvesti.

Horor-žanr deli se u tri osnovna podžanra: a) realni horor; b) naučno-fantastični horor i c) horor sa elementima fantastike. Ovaj potonji je najstariji, jer potiče još iz Grimovih bajki i priča T. A. Hofmana (XIX vek). On se, najčešće, oslanja na motive iz folklora i mitova. Jedan od najranijih horor-romana sa elementima fantastike, izuzev gotskih „romana jeze“, jeste „Transformacija“ (Braun, 1798).

U suštini, danas je teško smisliti „inteligentnu“ horor-priču ili napraviti film koji u sebi uspešno objedinjava užas i fantazmu, a da to delo ne zvuči naivno, otrcano ili deja vu. Uspešan primer nalazimo u romanu „Talisman“ (S. King i P. Straub), miksu horora, Marka Tvena (o avanturama Toma Sojera i Haklberi Fina) i legende o Svetom Gralu. On priča o dečaku koji, putujući kroz paralelne svetove, traži talisman koji će spasiti život njegove majke. Ili, roman „Midijan“ (Klajv Barker). Fantastični svetovi u osnovi su demonski, puni tajanstvenih lavirinata sudbine, ogledala, senki, metamorfnih oblika, hodnika, stepenica, portala, čudovišta.

Nije, doduše, lako ni autorima realnog horora, jer oni imaju pred sobom težak zadatak da prevaziđu i zasene sve strahote stvarnog sveta koji ih okružuje. S druge strane, oni mogu, do besvesti, crpeti inspiraciju iz crne hronike i biografija serijskih ubica (vidi: serijske ubice; takođe: realni horor).

Elementi fantastike mogu biti: 1) natprirodne sile, prikaze, čudovišta ili događaji u funkciji realnosti nekog drugog, nama nepoznatog sveta (primer: roman „To“, Stiven King; „Egzorcist“, Vilijem Blati; priče o vampirima; filmovi: „Omen“ tj. „Predskazanje“, „Rozmarina beba“, „Poltergajst“; serijal filmova „Osmi putnik“); 2) halucinacije koje vizuelno (u filmu) ili maštom (u literaturi) doživljavamo kao odraz bolesnog psihičkog stanja junaka ili junakinje (prim. pripovetke: „Noć“, „Orla“, „Jesam li lud?“, Mopasan; „U planinama ludila“, Lavkraft); 3) mutanti i razna hibridna bića koja postoje u našoj dimenziji zahvaljujući učinku samog čoveka (filmovi „Mimikrija“, „Napad pčela-ubica“ i slično; Velsov roman „Ostrvo doktora Moroa“, 1896; „Frankenštajn“, Meri Šeli). Ova poslednja vrsta danas sve više podrazumeva savremena tehnološka, naučna i medicinska čuda i novotarije nepoznate našem iskustvu, a koje, posredno ili neposredno, prouzrokuju užas (priče i filmovi o nakaznim klonovima, ubitačnim virusima, bolestima i slično
 

Back
Top